Osijek je moj drugi dom, zato se vraćam tako često - ne skriva privrženost Sydney Compton, 19-godišnjakinja iz gradića Beavertona u američkoj saveznoj državi Michigan, koja se u grad na Dravi zaljubila 2018. godine kada ga je prvi put posjetila zahvaljujući razmjeni učenika u organizaciji Rotary Internationala, s namjerom da upozna jezik i kulturu koja je posve drukčija od one iz koje dolazi.
Vijest da u gradu imamo američku gošću koja praznike koristi kako bi posjetila prijatelje i obitelji koji su ju ugostili tijekom njezina desetomjesečnog boravka u Osijeku prije tri i pol godine, bila je više nego dovoljna da pozovemo Sydney na razgovor u našu redakciju, gdje nam je ispričala sve o svojoj vezi s gradom i ljudima koje će, kako kaže, voljeti do kraja svijeta.
Opusti se!
- U Rotaryju ne možeš birati zemlju u koju ćeš ići. Možeš dati sugestije, a ja sam htjela posjetiti Europu, ali ne zapadnu, nego istočnu, i bila sam vrlo sretna kada me dopala Hrvatska - pojašnjava kako je dospjela u Osijek.
Unatoč znatiželjnoj naravi i odvažnosti da s drugog kraja svijeta sa samo 16 godina sama dođe u daleki i nepoznati grad, prvih dana nije joj bilo lako, no, kako ćete vidjeti kasnije, bio je to početak jednog predivnog prijateljstva.
- Bila sam puna samopouzdanja kada sam dolazila, no brzo sam se prizemljila. Uselila sam se kod svoje domaćice, bile smo same u jednosobnom stanu, ja sam spavala u spavaćoj, a ona u dnevnoj sobi, no Branka uopće nije govorila engleski, a ja, naravno, nisam govorila hrvatski. Google prevoditelj bio je tada moj najbolji prijatelj, no život s Brankom prisilio me da brzo učim, a ona je najstrpljivija osoba koju poznajem. Danas mi je to jedna od najdražih osoba na ovom planetu, voljet ću ju do kraja svijeta. Ona je učila engleski, ja sam učila hrvatski, lijepila bi mi na razne predmete i uređaje, poput vilice ili hladnjaka, nazive tih predmeta na hrvatskom i vježbala sa mnom njihov izgovor. Iako se nismo jezično dobro sporazumijevale, jako je dobro znala što mi treba a da joj to i ne kažem, bila je vrlo pronicava i puna ljubavi - govori s velikim poštovanjem o svojoj prvoj domaćici, Branki Dušak. Osim kod nje, za trajanja razmjene boravila je i kod Vesne Pollak, s kojom je ljetos posjetila Malinsku, te kod Pavla i Nevenke Đanić. Prvi susret s razrednim kolegama također je bio pomalo "ukočen", no srdačni i gostoljubivi kakvi jesu, novi su joj osječki prijatelji brzo usadili ovdašnji mentalitet.
- Morala sam odabrati jedan od razreda u II. gimnaziji, a kako sam čula da 2.c prati reputacija dobrih, ali isto tako i vrlo zabavnih i gostoljubivih učenika, odabrala sam taj razred. Oni nisu ni znali da dolazim, jednostavno sam se pojavila prvog dana nastave, i u tom je razredu bio Sven Vukotić i drugi danas bliski prijatelji. Nisam bila pripremljena na to da oni ne znaju za moj dolazak, mislila sam da ću dobiti striktni raspored kakav imamo u SAD-u, gdje dobiješ dnevne zadatke koje moraš ispuniti, što ovdje nije bio slučaj. Sjećam se da sam se trećeg dana nastave slomila i rasplakala, bila sam preplavljena osjećajima, nisam razumjela ništa što se događa oko mene, nisam imala raspored, nitko mi nije davao nikakve upute što bih trebala raditi, a onda je Tara Kovačević, prijateljica iz razreda, rekla: "Moraš se opustiti, ti si najnervoznija osoba koju sam ikada upoznala. Sada si na Balkanu, uspori, opusti se, sve će biti u redu", a ja sam samo ponavljala: "Ne, ništa neće biti u redu." No, bilo je posve fantastično! - govori nam oduševljeno Sydney, koja je od prošle godine studentica međunarodnih odnosa u susjednoj Italiji, u Rimu, te je praznike iskoristila za još jedan posjet Osijeku, gdje ju je, kao i prethodna dva puta, ugostila obitelj Vukotić.
Prijateljstvo sa Svenom
- Ne stignem otići kući za praznike jer je udaljena 5000 kilometara, pa sam došla u svoj drugi dom, ovdje u Osijeku. Ljetos sam imala plan doći ovamo sa svojom obitelji, kako bi upoznali Hrvatsku i Osijek, moje prijatelje, trenera mačevanja i učitelje, no to je propalo zbog pandemije. Nakon mature imala sam tri tjedna slobodno, pa sam došla ovamo i ostala kod Svenove obitelji, jer su mojim prijašnjim domaćicama došle njihove kćeri na praznike - govori Sydney.
Pitali smo ju kako je u Osijeku provodila slobodno vrijeme, što ju se najviše dojmilo?
- Jedna od najdražih stvari bili su mi treninzi mačevanja u lokalnom klubu kojim sam se bavila pet dana u tjednu. Toliko sam se zabavila, Zdenko i Branko bili su fantastični treneri, bilo im je drago što sam im se pridružila. Ljeti sam plivala u Dravi, šetala, ukratko, vodila sam normalan tinejdžerski život. Tu je, naravno, i tipično ispijanje kave satima - smije se ovom običaju kao i mnogi zapadnjaci.
- Sjećam se da me prvog dana cijeli razred pozvao na kavu nakon nastave. Naručila sam kapučino i popila ga brzinom kakvom sam ga dotada ispijala, no osvrnuvši se vidjela sam da ostali još nisu ni dotaknuli svoju kavu, sjedili smo tako satima - opisuje naviku koja ju je oduševila i koju je, kaže, vrlo brzo prigrlila.
- Ovdje sam naučila kako usporiti, opustiti se. Amerikanci su vrlo brzi i zaposleni. U Americi je sve isključivo tvoj vlastiti problem, konstantno si pod stresom, dok Hrvati imaju naviku usporiti i fokusirati se na bitne stvari kao što su prijatelji, obitelj i uživanje u životu. To sam prigrlila, iako sam vjerojatno i dalje najnervoznija od svih mojih hrvatskih prijatelja, ali puno manje nego kada sam prvi put došla ovdje - ističe Sydney.
Zanimljivo je bilo čuti kako vidi Osijek s odmakom od četiri godine.
- Primijetila sam puno promjena ljetos. Čini mi se da je puno više investicija u gradu, primjetno je da se ulaže u infrastrukturu, više je skupih automobila, tramvaji mi se čine dotjeranijima, više je restorana, ceste su pokrpane. Tvrđa izgleda drukčije, uređen je trg (Vatroslava Lisinskog, nap. a.). Definitivno sve izgleda bolje, a čini mi se i da je više ljudi u gradu - dojmovi su ove zaljubljenice u Osijek, koja je u našu redakciju došla u društvu prijatelja Svena Vukotića, koji je sretan zbog njihova prijateljstva.
- Upoznali smo se kada je došla u moj razred. Uvijek sam bio otvoren prema upoznavanju novih ljudi iz drugih kultura. Prvo što sam ju pitao bilo je koju glazbu sluša. Ona je odgovorila sve, a ja sam rekao da je to nemoguće. Tako smo se kroz razgovor o glazbi upoznali i družili sve više i više. Ostali smo u kontaktu nakon što se vratila u SAD i kada se htjela vratiti na ljetovanje i iznajmiti apartman, rekao sam joj da je to skupo, da nema potrebe da ga plaća, i pozvao k nama u Osijek. Ponovno je došla u studenome i evo sada. I to je to, razvilo se lijepo cjeloživotno prijateljstvo - rekao je Sven, od čije je mame Đurđice i tate Mirka Sydney naučila i kuhati sarmu.
Ivan Alilović
Đurđica Kolarić Vukotić
Sydney se lako uklapa u našu obiteljsku svakodnevicu koju sa zanimanjem promatra i prilično točno čita. Na kraju svakog obroka zahvali i kaže: - It was sooo delicious! Kućom hoda uvijek bosa. Neprestano je u akciji, susreće ljude i prijatelje iz osječkog života
ČOBANAC BIH MOGLA JESTI SVAKI DAN
Neizbježno je bilo upitati Sydney kako njezini sunarodnjaci percipiraju Hrvatsku.
- Amerikanci su vrlo neobrazovani kada je riječ o povijesti koja se ne tiče SAD-a. Također, notorno su loši u geografiji, koju u školi ne učimo. Sjećam se kada sam rekla da idem u Hrvatsku, da sam dobivala pitanja “Gdje je to, u Africi, Aziji, Južnoj Americi?” Starije generacije još uvijek ovo područje vezuju uz Jugoslaviju. Kada sam se vratila kući, trudila sam se promijeniti tu percepciju, pojasniti im da je Hrvatska prekrasna zemlja s puno prirodnih ljepota, ne samo u priobalju, jer za razliku od većine Amerikanaca, prva asocijacija na Hrvatsku nije mi Dubrovnik, nego Osijek i Slavonija. Kazujem im kako vi znate uživati u životu, kako je ovdje hrana izvrsna, a čobanac bih mogla jesti svaki dan, cijeli dan, obožavam čobanac! - smijući se govori o specijalitetu koji ju se očito jako dojmio.