Objavljeno 14. siječnja, 2022.
Kada jedan klub ima vizu "kupi sve da ne ostane ništa konkurentima", onda nije spasitelj
Imidž Dinama odavno je narušen, još tamo u vremenu kad se prisilno mijenjalo ime kluba, pa kad ga po direktivi s vrha države nitko nije smio pobijediti... Potom su došle godine kada je Dinamo vraćen narodu, ali nije to dugo trajalo. Već dugo traje era Zdravka Mamića, klub je ponovno otet narodu, a koliko je Zagrepčanima stalo do njega, mjerodavne su tribine. A Maksimir usred milijunskog grada uglavnom zjapi prazan.
Jasno je da imidž Dinama treba popraviti, pa se plasiraju priče kako je zagrebački klub zapravo dar s neba za HNL. Klub koji pomaže drugima i donosi im novac za preživljavanje. No priča ima dvije strane medalje.
Nije nimalo sporno da je maksimirski klub najuspješniji i financijski najjači nogometni kolektiv u Lijepoj Našoj. No, teško bi mu se mogla pripisati uloga spasitelja, kako bi se dalo zaključiti po brojci iznesenoj u našem jedinom dnevnom sportskom listu, gdje se ističe kako je Dinamo "upumpao" oko 270 milijuna kuna u hrvatske prvoligaše u posljednjih šest godina, dijelom kroz transfere (170), dijelom kroz europske nastupe (100). Provlači se zaključak kako HNL-a na ovakvoj razini, uzbudljivoj utrci za naslov te sve boljem ostatku lige koji uvijek mogu predstavljati "minu" favoritima, ne bi bilo bez Dinama, što je ipak daleko od istine. Štoviše, vjerojatnije je kako bi svi klubovi više profitirali od izjednačenijeg i ravnopravnijeg natjecanja, u kojem jedan klub ne nastoji na sve načine zadržati dominaciju. Naime, kada se jedan klub vodi vizom "kupi sve da ne ostane ništa konkurentima", onda je doista iznimno teško ostatku klubova upasti u taj rang "spasitelja lige". Čak i ako zanemarimo podatak da je najveći dio od tih 170 milijuna kuna odšteta HNL klubovima uplaćeno Lokomotivi (70-ak), s kojim i inače Dinamo razmjenjuje igrače "na vagone", često ih tamo razvijajući dok ne sazriju, ostaje činjenica da se nije problem razbacivati odštetama i dovoditi igrače koji ti vjerojatno i ne trebaju, kada se uspješno koristi prednost koju je UEFA osigurala prvacima svojih zemalja, gotovo im garantirajući jesen u skupini jednog od tri svoja natjecanja.
Za ostvarene rezultate i "bildanje" nacionalnog koeficijenta posljednjih godina možemo samo skinuti kapu Zagrepčanima, no novac od europskih nastupa dijeli UEFA, a ne oni, te bi stizao i da je u pitanju neki drugi klub. UEFA godišnje savezima čiji klubovi igraju u skupinama Lige prvaka podijeli nešto više od 100 milijuna eura, a onima koji ne četiri puta manji iznos. Prednost koju prvaci sada imaju u odnosu prema ostalim klubovima ne mjeri se samo u velikim novčanim iznosima, koji su primjerice za Ligu prvaka više od 15 milijuna eura, nego i neusporedivo lakšem putu osiguravanju igranja europske jeseni. To se vrlo jasno vidi i po Dinamovu primjeru, u posljednjih šest sezona samo jednom nije igrao u skupini (2017./‘18.) kada nije bio prvak te je zapeo u kvalifikacijama, a europsku jesen kao prvak osigurala je Rijeka.
Goran Roguljić
I Osijek bi "upumpavao", ali mu ne daju
U tom nastojanju podizanja kvalitete ostatka lige preko plaćenih odšteta već neko vrijeme rado bi se uključio i NK Osijek. I bijelo-plavi su, financijski stabilni nakon dolaska mađarskih vlasnika, često htjeli svoje redove pojačati igračima iz HNL-a te bili spremni platiti razumne odštetne iznose. No, isto tako često bi nailazili na rampu. Marko Tolić, Marko Bulat, Deni Jurić... neki su od igrača koje su u Gradskom vrtu htjeli dovesti, no svaki put je njihove ponude nadmašio - Dinamo. I sve ih doveo, iako po pruženoj minutaži za sada nije pokazao da su mu doista i trebali.