Piše: Danijel MIKLIĆ

Morphine je jedna od instrumentalno i zvukovno neuobičajenijih grupa posljednjeg desetljeća prošloga stoljeća. Usprkos sve većem zanimanju za gitarsku glazbu, uspjeli su opstati na sceni bez tog neizostavnog alata. S jazzy bubnjevima, saksofonom i basom s dvjema žicama (uglavnom sviranim slideom) stvorili su neponovljiv sound, komad rock-povijesti kojem će se nadolazeće generacije uvijek iznova vraćati. Bazirajući svoj zvukovni izričaj na tročlanim klupskim jazz sastavima iz 40-ih i 50-ih u kojima je glas, uglavnom ženski, bio u fokusu glazbe, obnovili su tu tradiciju, ali ovaj put s muškim vokalnim senzibilitetom. S nokturalnom noir atmosferom u kojoj se osjeća isparavanje cigareta i viskija, maniristički stil Morphinea vratio je staromodni boemski duh u popularnu glazbu. Što zbog vlastitih odluka što zbog spleta okolnosti nikada nisu ušli u mainstream - u Europi su stekli kultni status, ali su u Americi bili priznati tek kao underground atrakcija - makar su se u poštovatelje njihova djela ubrajali, ili se još ubrajaju, PJ Harvey, Henry Rollins, Michael Stipe, Flea i Joe Strummer.

Nakon što je napustio bluesu orijentiran alternativni sastav Treat Her Right, basist i vokalist Mark Sandman je 1989. u Cambridgeu osnovao Morphine zajedno sa saksofonistom Danom Colleyjem i bubnjarom Jeromeom Deupreejom. Tri godine poslije grupa je za nezavisnu izdavačku kuću Accurate/Distortion objavila prvijenac “Good” s razigranom pjesmom “Have a Lucky Day”, predivnom “The Saddest Song” i instant-klasikom “You Look Like Rain”. Iako je bio na svim američkim koledž-radijima, a i kritika je prepoznala potencijal benda, njegov debitantski album (kao i svaki sljedeći) ostao je bez podrške mainstream medija.

S nakladom od 300 tisuća primjeraka široj alternativnoj publici, posebice u kontinentalnoj Europi, približilo ih je drugo, prema mnogima, i njihovo najbolje izdanje, naslovljeno “Cure for Pain” (1993.) i snimljeno s novim bubnjarom Billyjem Conwayjom. Na njemu je i najveći hit Morphinea, pomalo jeziva i vrlo funky skladba “Buena”, za kojom ne zaostaju mnogo ni odlične “Thursday”, balada “Candy” i naslovna skladba. Album, objavljen za Rykodisc, pokazao je kako je grupa za kratko vrijeme postigla punu autorsku zrelost, pri čemu je njegov melankolični zvuk, u kojem se razigniranost smjenjuje s dramom, sugerirao glazbenu strast Morphinea kao sastava koji se bezuvjetno daje u svakoj pjesmi. Sandmanovi stihovi evocirali su bitnički duh 40-ih i 50-ih podsjećajući na vrijeme prije pojave rock’n’rolla, kada je jazz bio jedina alternativa establišmentu.

Svoj treći studijski zgoditak u nizu, pod nazivom “Yes”, Morphine su izdali 1995. Već s prvim brojem, silovitim udarom punk-jazza “Honey White”, postalo je jasno da je “Yes” energičniji od svega što su dotad snimili. S izvanrednim pjesmama kao što su “Super Sex” i “Radar” te eksperimentalnim “Sharks” i “The Jury” grupa je pokazala svoju sirovu anarhičnu stranu. Album, sjajni koncerti te podrška kritike i rastuće kultne publike doveli su Morphine do potpisivanja ugovora s DreamWorks Recordsom, za koji su 1997. objavili ploču “Like Swimming”, koja im je, premda je bila znatno slabija od prethodnih izdanja, trebala konačno donijeti i jači komercijalni proboj, no označila je početak njihova pada.

Spotovi Morphinea emitirali su se više no ikada prije, a turneje su im bile sve duže, uključujući Europu, Japan i Australiju. Tako ih je 3. srpnja 1999. put odveo u Italiju, u gradić Palestrina, gdje su imali nastup na prvom izdanju festivala Nel Nome del Rock. Kada se činilo da će grupa odsvirati još jedan u nizu fenomenalnih koncerata, slijedio je pravi šok: usred jedne od pjesama 46-godišnji Mark Sandman doživio je srčani udar te preminuo na pozornici ispred nekoliko tisuća glazbenih fanova. Preostali su članovi potom završili započeto snimanje novog albuma, pa je godinu dana poslije izišao solidni postumni “The Night”, nakon čega su prestali s radom pod imenom Morphine, a krajem prošle godine Billy Conway izgubio je bitku s rakom.