TvObzor
NEPONOVLJIVOST TRENUTKA

Glasoviti Coltraneov album objavljen u koncertnoj inačici
Objavljeno 26. studenog, 2021.
Piše: Draško CELING

Ništa nije vječno, zgrada hotela u Seattleu u čijem prizemlju je nekada postojao jazz-klub “The Penthouse” odavno je srušena i na njegovom mjestu sada se nalazi višekatno parkiralište.



Zanimljivo da je spomenuti Kenneth Hotel na adresi 701 First Avenue u tadašnjem središtu Seattlea sagrađen tek nakon što je taj grad na Zapadnoj obali poharao katastrofalni požar iz 1889. Takvi vatreni scenariji nisu bili neobični za Sjedinjene Države toga vremena. Samo su New York i Chicago u tom istom stoljeću gorjeli čak dva puta, a toliko puta je nadrapao i Paris, Texas. Kasnije srušeni hotel podignut je na mjestu zgrade Merchant’s National Bank. Jazz-klub o kome je ovdje riječ otvoren je 1962. zaslugom Charlieja Puzza, Italoamerikanca koji je u Seattle stigao s Istočne obale početkom pedesetih. Prema svjedočenju onih koji su u ovome prostoru imali prilike uživo slušati Oscara Petersona, Stana Getza, Georgea Shearinga, Milesa Davisa i Johna Coltranea, klub je raspolagao savršenom akustikom. Tu je činjenicu iskoristio lokalni DJ Jim Wilke koji je ondje snimao za potrebe svoje radijske emisije na postaji KING FM. Wilke nije bio jedini koji je radio snimke u prostoru jazz-kluba. Zahvaljujući saksofonistu Jimu Brazilu u prostoru “The Penthousea” snimljena su čak tri nastupa Johna Coltranea uživo. Dva postumna albuma poznajemo otprije. Na Coltraneovom uratku “Om”, objavljenom 1965., Jim Brazil svira flautu. U istom klubu snimljen je i još poznatiji album Johna Coltranea “Live in Seattle”, također iz 1965., na kome nastupa zvjezdana postava. Nju čine jedan od najvećih saksofonista svih vremena, spomenuti John Coltrane (tenorski i sopranski saksofon) te Pharoah Sanders (tenorski saksofon), McCoy Tyner (glasovir), Jimmy Garrison (kontrabas), Donald Garrett (klarinet, kontrabas) i Elvin Jones (bubnjevi). Bio je to jedan od najdojmljivijih dokumenata iz kasnije Coltraneove faze. Nedavno smo saznali za postojanje još jednog snimka iz tog kultnog jazz-kluba koji je djelovao samo sedam godina (1961.-1968.). Kako to obično biva, na mjestu gdje je nekada cvjetao prvorazredni jazz danas stanovnici Seattlea parkiraju svoje automobile. Jazz nikada nije bio komercijalna glazba, niti se na njemu moglo zaraditi. Kluba “The Penthouse” više nema, a ni John Coltrane nije dugo poživio, ostavljajući ovaj svijet 1967. Ipak, iza njega je ostao dojmljivi niz albuma među kojima posebno mjesto ima njegov posljednji postumni uradak, Love Supreme: Live in Seattle. Da nema već spomenutog albuma “Om”, mogli bismo se slobodno sjetiti heraklitovskog naziva dugosvirajućeg uratka američke pijanistice Myre Melford “Same River, Twice”. Slučaj je htio da je Jim Brazil uspio uhvatiti trenutak snimivši Johna Coltranea tijekom njegovog kreativnog vrhunca.

Posrijedi je jedan od dva poznata snimka koncertne izvedbe kultnog Coltraneovog albuma “Love Supreme”. Prvi je već bio objavljen u sklopu de luxe izdanja spomenutog albuma, a riječ je o nastupu u Juan-les-Pins u Antibesu. Kao i na studijskog inačici, i na koncertnoj, snimljenoj u Seattleu, svira njegov klasični kvartet koji ljubitelji jazza jako dobro poznaju. Osim Johna Coltranea (tenorski saksofon, udaraljke), tu su i McCoy Tyner (glasovir), Jimmy Garrison (kontrabas) i Elvin Jones (bubnjevi). Ipak, na ovom snimku možemo čuti i gostujuću ekipu koju još čine Carlos Ward (altovski saksfon), Pharoah Sanders (tenorski saksofon, udaraljke) i Donald Garrett (kontrabas). Dakle, skoro ista ekipa kao i na albumu “Live in Seattle”. Ova izvedba jednog od ključnih uradaka u karijeri Johna Coltranea, koji se nakon alkohola, droge i drugih poroka vraća Bogu, posjeduje beskompromisnost i sirovost uživo snimljenog albuma koji je očito napravljen na vlastito zadovoljstvo, a ne iz potrebe da se zabavi publika. Dapače, publika i kritika nije u tome trenutku znala što bi s Johnom Coltraneom, u koju žanrovsku ladicu da ga stave, ali i kako da prežive njegov idući album, jer je svaki novi uradak bio još radikalniji i avangardniji. Bilo je očito još s be-bopom da je jazz daleko odlutao, prestajući biti pukom plesnom zabavom za široke narodne mase. Coltrane na ovom albumu, koji nije za svačije uši, divlje i spontano improvizira, duboko kopajući ispod površine, stapajući se s idejama istomišljenika koje je oko sebe okupio. Zahvaljujući snimku koji je načinio Jim Brazil i ljudima koji su pretraživali njegovu ostavštinu pronalazeći ovaj istinski dragulj, mi si možemo u potpunosti predočiti vrijeme i mjesto nastanka ove nesvakidašnje i besmrtne glazbe. Da je “The Penthouse” na simbolički način još uvijek živ svjedoči i nakana kanadske diskografske kuće Reel to Reel koja planira objaviti cijeli niz albuma koji su snimljeni u zaboravljenom jazz-klubu na čijem prostoru je niknuo parking.

Svakome tko se zanima za jazz ipak preporučujemo studijski album “Love Supreme” iz 1965., ako ništa drugo, onda zato jer je pristupačniji. Za koncertnim snimkom iz Seattlea neka posegnu oni koji žele znati u kojem smjeru je cijela ta priča krenula i kako je Coltrane zvučao u gotovo pa privatnom okruženju. Ljepota jazza je njegova neponovljivost, naročito kada je riječ o nastupima uživo.
Možda ste propustili...

“DOKTORI ZA EGZOTIČNE LJUBIMCE”

Uzbudljiva šestodijelna dokumentarna serija

NME IZABRAO DVADESET NAJIŠČEKIVANIJIH FESTIVALA

Jubilarno izdanje zagrebačkog INmusica u elitnom društvu

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana