Objavljeno 20. studenog, 2021.
U svom najnovijem romanu "Popis uzvanika" engleska spisateljica Lucy Foley reciklira, manje-više, isti onaj model pripovijedanja koji je već prije toga primijenila u svome prethodnom izdanju, knjizi "Lovačka družina" [1]. I u "Popisu uzvanika" mjesto radnje je izolirano, to je pusti otok ispred irske obale. No dok se u "Lovačkoj družini" radilo o ekskluzivnom posjedu, koji goste prima samo četiri puta godišnje, na kojemu su "junaci" te priče trebali provesti novogodišnje praznike, u "Popisu uzvanika" radi se, pak, o vjenčanju, sklapanju braka, posebnom danu u našim životima, punom svakojakih emocija...
Naravno, i u jednom i u drugome romanu radi se o odabranom društvo starih dobrih prijatelja... No pokazalo se, i u jednome i u drugome slučaju, da ta prijateljstva i nisu baš tako "čista" kako bi se to na prvi pogled činilo. Naime, u prošlosti su se unutar tog društva dogodile neke ružne stvari, koje bi pojedini akteri ovih priča najradije željeli zaboraviti. No neke od njihovih mračnih tajni djelomice su ipak poznate i nekima od njihovih najbližih prijatelja, znanaca. I ovaj roman, baš kao i prethodni, ispričan je iz više ravnopravnih perspektiva. I tek ukupnost svih tih različitih perspektiva/priča dat će odgovore na temeljnu dvojbu romana, koja se krije u anonimnoj poruci koju je neposredno prije vjenčanja primila mlada, a koja glasi: mladoženja nije onakav kakvim se predstavlja i ne bi se trebala udati za njega!
Mora se priznati da Lucy Foley uistinu umije voditi temeljnu priču i pri tome stvoriti prilično uznemiravajuću, gotovo, gotičku atmosferu. Upravo zbog tih razloga ona svoje "junake", mladu i mladoženju, Jules i Willa, njihove kumove, djevere, školske prijatelje, rodbinu, roditelje, (polu)sestru, uzvanike..., izolira od ostaloga svijeta, dovodi ih na pusti otok koji navodno proganjaju duhovi:
"A onda začuh cerek negdje iznad sebe, kao da se ruga (...). Nije bitno koliko ga često čujem, uvijek mi se od njega sledi krv u žilama. Podignem pogled: veliki kormoran smjestio se na najviši dio ruševne kapelice, raširio svoja crna krila kao da su potrgani kišobran koji se suši. Kormoran na kapelici: zao znamen. Đavolja ptica, tako ga zovu u ovome kraju. Cailleach dhubb, crna vještica, glasnik smrti. Nadam se da mladenka i mladoženja ne znaju za to... ili da nisu praznovjerni", piše Foley na 67. stranici ove vrsne knjige.
Kao što se u "Lovačkoj družini" novogodišnja idila pretvorila u pravi košmar, takvo što će se dogoditi i u "Popisu uzvanika" (Mozaik knjiga, 2021.), umjesto da mladenci, Will i Jules, uspješni mladi par, televizijska zvijezda u usponu, urednica i izdavačica prestižnog časopisa, uživa u svojem najsretnijem danu u životu, vjenčanje će se pretvoriti u pravi košmar. Kum će (svjesno) [2] održati neprimjerenu zdravicu, djeveruša Olivia, inače polusestra mlade, uspjela je upropastiti vlastitu haljinu. Ona je sve vrijeme vrlo uznemirena jer su i njoj poznati neki kompromitirajući detalji iz prošlosti mladoženje, a opet ne zna kako tu spoznaju podijeliti sa svojom starijom i uspješnijom (polu)sestrom. A sve te neugodnosti prati i nagla promjena vremena, snažni udari gromova, gubitak svjetla u svatovskim šatorima, kiša praćena naletima vjetra, uzburkano more...
"Noću je ovdje zbilja jezivo. Tako je tiho; jedino se čuju valovi koji udaraju u stijene. Povremeno se čuje i nekakvo neobično, grleno cerekanje od kojega mi se koža svaki put naježi. Naposljetku sam shvatila da je to zasigurno nekakva ptica. (...) Čujem i zvukove iznutra; šuštanje i škripu i grebanje. Vjerojatno štakori. (...) Ovo mjesto lako bi vas navelo da povjerujete u duhove" (str. 107).
Način na koji Lucy Foley gradi svoju priču u ovome romanu uvelike nalikuje na onu poznatu dječju igru - puzzle! Sve ono što nam na početku romana djeluje pomalo naivno, gotovo trivijalno
[3], kako radnja odmiče stvari polako dolaze na svoje. Sve ono što je do tada bilo nepovezano, gotovo konfuzno, nabacano zbrda-zdola, kako priča odmiče odjednom će dobiti svoj puni smisao - ništa ne može ostati skriveno, odnosno svi naši grijesi iz prošlosti, loše ponašanje iz mladosti, kad-tad će doći na naplatu. To bi, uostalom, bila i ključna poruka ovoga romana.
Zlatko KRAMARIĆ
Traumatična mjesta
[1] Lucy Foly, “Lovačka družina” (Mozaik-knjiga, 2020.). Sama autorica kaže da je i u jednome i drugome romanu stvorila “izolirana mjesta radnje gdje su svi osumnjičeni pred vama (čitateljima, nap. Z.K.) i znate da je netko od njih ubojica”. Ovo “priznanje” predstavlja svojevrsni hommage slavnoj i nenadmašnoj spisateljici krimića Agathi Christe, koja je na posvema istovjetan način kreirala većinu svojih priča. Naravno, ovu namjernu sličnost primijetili su i književni kritičari, a i sama Lucy Foley priznaje svoju slatku opsjednutost krimićima Agtahe Christie!
[2] Jedan od gostiju, producent serije u kojoj glumi mladoženja, slučajno mu je otkrio jedan detalj iz prošlosti koji je od njega njegov školski prijatelj, mladoženja sve vrijeme skrivao. To otkriće, ta činjenica, uvelike će odrediti daljnji tijek radnje, njegovo neprimjereno ponašanje, njegovu odluku da se, sa zakašnjenjem, osveti svojem najboljem prijatelju za sve one neugodnosti koje je zbog svog socijalnog statusa tijekom tog poznanstva morao trpjeti. No, to je samo jedna od mnogih drugih tajni u ovome sjajno napisanome romanu. Naime, i drugi akteri, polako ali sigurno, počinju shvaćati tko je, zapravo, mladoženja, jer i u njihovim prošlostima postoje neka “tamna, traumatična mjesta”, koja se, na ovaj ili onaj način, prelamaju kroz prošlost mladoženje.
[3] Na trenutak sam čak pomislio da nam je ova ugledna izdavačka kuća ponudila obično “trash štivo”, ali što je radnja odmicala kraju, pokazalo se da nisam imao razloga za sumnju. Radnja je uistinu vođena majstorski, u stilu Agathe Christie, pa sam i više nego uvjeren da će čitatelji romana uživati u ovoj intrigantnoj priči punoj preokreta, lažnih tragova, neočekivanih zapleta...