Piše: Draško CELING

Nedavna godišnjica smrti nekadašnje zvijezde rock and rolla, ali i šlagera i šokačkog folklora rodom iz Osijeka obilježena je na Hrvatskoj televiziji emitiranjem dokumentarca o Krunoslavu Kići Slabincu. Gledano iz osječke vizure bilo je krasno podsjetiti se još jednom da je iz našeg grada potekao netko tko je bio dovoljno dobar da bude jedna od najpoznatijih osoba u showbizu bivše države.

Naraštaj kojemu pripada i autor ovih redaka nije nikada bio dovoljno upoznat s tim da je Kićo nekada davno bio istinski roker. Čak i neke njegove kasnije pjesme zvučale su u svojoj biti rokerski. Razlog za to je činjenica da osječka skupina Dinamiti, koja spada među same začinjavce rock and rolla, ne samo u Osijeku i Hrvatskoj, nego i u bivšoj državi, nije nikada ništa snimila. Danak je to manjku ambicioznosti, ali i službenom preziru koji su uživali “čupavci” i “drekavci”, kako su ih tada nazivali.

Iako je Osijek u to vrijeme izbacio brojne glazbenike od kojih je većina svoje mjesto pronašla u Big Bandu RTV Zagreb, naš grad je bio ipak teška provincija. To je i razlog zašto su Adolf Topić, Zlatko Pejaković, Josip Boček, Milivoje Mića Marković i Ratko Divjak morali tražiti afirmaciju u velikim gradovima bivše Jugoslavije. Zapravo, svi spomenuti, osim Divjaka, završili su u Beogradu. Kićo je svojim glasom jako podsjećao na Elvisa Presleyja, naročito onda kada je pjevao rock and roll. Bilo je tu želje za nasljedovanjem i oponašanjem, ali i prirodnog talenta i izvanserijskog vokala koji je imao Slabinac. Zbilja je prava šteta što na digitalnim platformama poput Spotifyja nije dostupan njegov album “Rock and Roll” iz 1981. u izdanju tadašnjeg Jugotona. Srećom, tu nepravdu ispravlja YouTube. Kakva je atrakcija bio Kićin povratak rock and rollu govori i činjenica da je četiri godine kasnije objavio i nastavak, riječ je o mini LP-ju “Rock and Roll 2”, izašlom također u nakladi zagrebačkog Jugotona.

Nakon raspada prve postave Dinamita Krunoslav Slabinac postaje pjevač šlagera i pop glazbe, a ubrzo se on pronalazi i u izvođenju šokačkih pjesama. Dokumentarac prikazuje i četvrto područje u kome se Kićo snalazio kao riba, a to je bila njegova uloga kao zabavljača. Nije on samo pjevao proste i politički nezgodne bećarce odnosno pripovijedao viceve, on se izvrsno snašao i u televizijskom žanru. Postoji i najmanje poznata epizoda, a to je pokušaj izlaska na glazbenu scenu tadašnje Zapadne Njemačke. Neobična je bila ideja da Kićo za te potrebe dobije i novo estradno ime. Tako je poznati Osječanin postao Stefan Andrić. Godine 1975. izišla mu je u Njemačkoj i Jugoslaviji singlica “Mädchen Mit 17”/ “Hey Mama” u diskografskoj nakladi Philipsa, odnosno zagrebačkog Suzyja. Danas se te ploče na tržištu rabljenih vinila mogu nabaviti po cijeni od 4,99 eura naviše. Prije Kiće Slabinca alias Stefana Andrića sjajnu karijeru u Njemačkoj ostvarili su Ivo Robić i Bata Ilić. U Brankovićevom dokumentarcu ima jedan zanimljivi detalj. Huncut Kićo vjerojatno improvizira u jednoj televizijskoj zabavnoj emisiji i pita Ivu Robića kada je počeo s pjevačkom karijerom. Robić je eskivirao odgovor nekakvom polušalom, u nemogućnosti da kaže istinu. Naime, “unser Ivo” počeo je karijeru 1943. na Hrvatskom krugovalu odnosno Državnoj krugovalnoj postaji Zagreb. Manje je poznato da je godine 1974. na njemačko diskografsko tržište stidljivo izišao i Zdravko Čolić. Njemu ime nisu mijenjali, ali su mu dodali nadimak Dravco. Pod tim estradnim imenom Čolić objavio je čak pet singlica na engleskom, njemačkom i francuskom. Obojica su branila boje bivše države na Natjecanju za pjesmu Eurovizije. Kićo nije bio jedini Osječanin na tom glazbenom događaju. Godine 1974. zajedno s Korni grupom nastupili su Zdravko Pejaković i Josip Boček, a potom je još dva puta nastupio i Dado Topić.

Ima još jedna dimenzija Kiće Slabinca o kojoj se nerado govori u današnjoj Hrvatskoj. Iako je u svojim nastupima folklorne prirode prilično hrabro nosio hrvatsku trobojnicu oko pasa, i to bez tzv. socijalističkog obilježja, te objavio album s božićnim pjesmama u vrijeme kada je riječ Božić bila zabranjena u javnome govoru tadašnje Jugoslavije kao “reakcionarna” i “antisocijalistička”, Kićo je tijekom karijere stigao biti i režimski pjevač. Kod ocjene toga je li on to bio vlastitom željom ili je to bila logika posla, dalo bi se još govoriti. Tko je uopće mogao odbiti diktatora koji se volio slikati u društvu holivudskih glumica, ali i domaćih glazbenika svih vrsta? Kaže jedan urbani mit da je Tereza Kesovija tadašnjem maršalu Josipu Brozu sjedila umiljato u krilu. O aferi s nekadašnjom osječkom snahom Gertrudom Munitić da i ne govorimo. Divio mu se i jedan Arsen Dedić koji se nije trudio previše pokazivati kičmu u ta šugava vremena, pristajući objeručke uz vladajući narativ. Svi oni koji su zabavljali diktatora i njegovu svitu znali su da preko noći mogu izgubiti putovnicu (tadašnji crveni pasoš) s kojom su mogli slobodno obilaziti svijet i zarađivati ekstraprofite, pjevajući hrvatskoj emigraciji ili sovjetskoj radničkoj klasi tijekom brojnih i bjesomučnih turneja po nekadašnjem Sovjetskom Savezu. Šteta što se nitko od publicista nije na vrijeme sjetio, pa napisao knjigu sjećanja Kiće Slabinca, Tereze Kesovije, Duška Lokina i ostalih koji su landrali po sibirskim bespućima zabavljajući našu rusku, ukrajinsku i inu braću. Ima jedna anegdota. Josip Broz je na nekom dočeku Nove godine poželio čuti kako Tereza pjeva “Va pensiero” (to je inače zbor iz Verdijeve opere “Nabucco”). Seljačina Stane Dolanc uhvatio je suprugu i počeo plesati, nakon čega ga je “najveći sin naših naroda i narodnosti” prozvao: “Kako te nije sram na tu muziku plesati, pa to se sluša!”