ČAĐAVICA - Na poljoprivrednom zemljištu između Čađavice i Noskovačke Dubrave ovih dana imali smo priliku, možda i posljednji put, vidjeti prizor koji podsjeća na neka prošla vremena: sjetvu ozime pšenice sijaćicom koju vuku konji.

Dugogodišnji uzgajivač konja Ivan Dugaja iz Čađavice, koji je nastavio obiteljsku tradiciju konjogojstva jer su se time bavili i njegovi otac i djed, upregnuo je Zoru i Lisu, kobile koje su mama i kći, u zaprežnu sijaćicu i krenuo u sjetvu na tradicionalan način, upravo onako kako to danas gotovo nitko više ne radi.

– Mi uzgajamo konje iz ljubavi, a ovo je način da ih malo i iskoristimo, ali i za njih je dobro se malo kreću i da rade jer su i stvoreni za rad. Takav način sjetve uglavnom se više ne koristi, a mi imamo i konje i sijaćicu, pa zašto ne bismo to iskoristili s obzirom na to da nismo veliki OPG-ovci sa stotinama hektara zemlje i na ovaj način za svoje potrebe posijemo četiri do pet hektara bez ikakvih problema.

Budući da Dugaja u svom gospodarstvu uzgaja sedam konja, a ima još i krave i druge domaće životinje, u polje odlazi tek kad obavi sve poslove na gospodarstvu, a zbog obveza mora se i vratiti na vrijeme. U takvim uvjetima na pripremljenom zemljištu, ako vrijeme posluži, treba mu tri dana da posije pšenicu na pet hektara. Budući da mora hodati uz konje i sijaćicu, Dugaja u sjetvi dnevno propješači i do 15 kilometara.

Dakako, sjetva konjima sporija je od sjetve suvremenim traktorima i sijaćicama, ali je istovremeno jednostavnija i ima svoje prednosti.

– Ja dovezem sjemena koliko mi treba, a kod velikih sijaćica netko mora dopremiti sjeme. Poslije sjetve mora se sjeme "zatvoriti" drljačom, što je još jedna dodatna operacija kojom se gazi njiva, a ja povučem uvratine i kažem: ‘Bože, hvala, nek‘ urodi.‘ i to je sve.

Dugaja kaže da rad s konjima opušta, pa je to i vrijedna terapija, ujedno i motivacija i uživanje, jer je izuzetan doprinos očuvanju tradicije sela i seoskog načina života.

– Ali sve manje ljudi ima konje jer došlo je vrijeme napretka i suvremene tehnike. Oni koji još uvijek drže konje pohvalit će naša nastojanja da zadržimo tradiciju, ali većina ostalih to ne razumije, pa nam se i podsmjehuju, možda čak misleći kako smo ‘zaostali‘.

Takvo ponašanje zamijetio je i mladi elektrotehničar Josip Dugaja, Ivanov sin, koji vrijedno radi s ocem u polju i brine se o konjima jer je i on od malih nogu razvio ljubav prema tim plemenitim životinjama.

– Mislim da je lijepa tradicija držati konje i da je dobro koristiti ih za neke poslove, jer to je dobro za njih budući da se naši konji u štalskom uzgoju ne kreću dovoljno. Zato se trudimo što više raditi s njima, a što se tiče ovakvog sijanja, neki poljoprivrednici zaboravili su kako se to nekad radilo, pa misle kako je najvažnije da njihova sijaćica vrijedi više nego naši konji i sijaćica zajedno – kaže Josip, koji će i dalje pomagati ocu, ali vjerojatno zbog užurbanog načina života neće moći nastavili obiteljsku tradiciju.

Čađavica je poznata po vrlo uspješnoj Udruzi slavonskih uzgajivača hladnokrvnih konja, čiji je predsjednik punih 20 godina bio upravo Ivan Dugaja. U mjestu trenutačno ima pedesetak konja, od toga 14 hladnokrvnjaka, a ostalo su konji arapske pasmine.