Glazbena karijera legendarnog Mire Ungara traje od davne 1955., kad se počeo baviti pjevanjem, a već je sljedeće godine zajedno sa Ivicom Krajačem osniva vokalni sastav 4M. Grupa je stekla veliku popularnost, kojoj su pridonijele i koncertne turneje po Austriji, Njemačkoj, Italiji, Belgiji, Švedskoj, Finskoj, Sovjetskom Savezu i Izraelu, te nastupi na Zagrebačkom festivalu i na festivalu San Vincent.

U jesen 1965. Miro zajedno s tadašnjom suprugom, pjevačicom Terezom Kesovijom, seli se u Pariz gdje pod pseudonimom Tim Twinkleberry za parišku diskografsku kuću Barcley snima i prvu solističku ploču: istodobno za diskografsku kuću Jugoton snima francusku pjesmu “Comme d’habitude” (“Ko svakog dana”) Claudea Françoisa, koja godinu dana poslije u engleskom prepjevu Paula Anke i izvedbi Franka Sinatre postaje svjetski hit “My way”. Od Tereze Kesovije rastao se 1973., a dvije godine kasnije nastupao je u prvoj hrvatskoj rock-operi “Gubec beg”. Godinu dana poslije odustaje od uloge zbog prezauzetosti s turnejama u SSSR-u i DDR-u, gdje snima i ploče i stječe veliku popularnost. U to je doba samo u SSSR-u imao čak 19 dvomjesečnih turneja. Tijekom dugogodišnje uspješne umjetničke karijere, surađivao je s mnogim poznatim hrvatskim skladateljima i glazbenicima. Snimio je 20-ak singlova i pet LP ploča. Uz to, snimio je pet singl-ploča u Francuskoj, dvije u Zapadnoj Njemačkoj, dvije u Italiji, dvije u Bugarskoj i dvije u SSSR-u. S Mirom Ungarom je za Diskografsku spajalicu HDU-a razgovarao Zlatko Tukalj - Turki, a dio intervjua prenosimo ovim putem.

Vi ste svjetski glazbenik, svjetski putnik. Koja zemlja u kojoj ste bili, nastupali, ili koju ste posjetili ima najbolji kabare?



- Ja mislim Francuska, jer mislim da je kabare i rođen u Francuskoj. U jazz i kabare klubu Kontesa prije dvije godine, pandemija još nije počela, izvodili smo jedan moj program pod nazivom “Duh Pariza” ili “L’esprit de Paris” i tada smo ga posvetili sto tridesetoj godišnjici rođenja Moulin Rougea. Jer tada, prije dvije godine, bilo je točno 130 godina otkako je taj svjetski poznat kabare osnovan. U Zagrebu imamo dobar kabare i ljudi su ga voljeli i nadam se da će ga opet voljeti i da ćemo opet otvoriti vrata Kontese. Međutim, ipak je Pariz taj koji slovi kao mjesto rađanja šoubiznisa, kabarea, jer tamo su mnogi popularni kabarei Casino de Paris, recimo, Folies Bergère, Lido… To su kabarei koji su dali nekakav impuls da se i u Americi počelo izvoditi točke a la cabaret, pa je onda to Amerika sjajno prihvatila jer je imala strašno puno dobrih, talentiranih umjetnika, pjevača i plesača. U ovim velikim kabareima kao što je Moulin Rouge ili Lido, gdje je golema scena, tu se još može potkradati neka pogreškica, ali ovdje kod nas u ovom kabareu koji smo mi napravili u Zagrebu ne. Publika je toliko blizu pozornice da praktično diše s vama i čuje doista svaku najmanju pogreškicu, i to je vrlo osjetljivo.

Zašto ste rekli: “Idem napraviti kabare u centru Zagreba?”



- Pa, ja sam nekako zavolio taj stil zabave još davno, kad smo kao kvartet 4M gostovali u Beču. To je bilo 1958. godine, to je bio naš prvi odlazak u zapadnu Europu. I u Beču smo pjevali mjesec dana u kabareu Casa Nova, koji se nalazi u centru Beča, na Grabenu, onoj poznatoj ulici. Istina je da sam ranije vidio i nešto slično kabareu u Zagrebu, u zagrebačkom Varijeteu u Ilici, gdje je danas kazalište Kerempuh. Bila je to scena koja je imala apsolutno mnoge karakteristike kabarea.

4M zapravo je i bio tako usmjeren. To je bila zabava na sceni. Kad je netko u to vrijeme trebao osmišljen šou u TV emisiji, zvao je sastav 4M.



- Da. I onda kada smo otišli u Beč, ta ljubav se još produbila, a mi smo već godinu poslije, 1959., odnosno 1960. nastupali u slavnom Ronacher teatru u Beču. To je “music hall” tipa Moulin Rouge. Doista prekrasno kazalište koje ima interijer kao zagrebačka opera, s onim ložama pozlaćenim i tako dalje. I tu smo bili zvijezde prvog dijela programa. Prvi dio programa završavao je s našim točkama i tada sam ja još više zavolio kabare. Te iste 1960. radili smo sa slavnom Line Renaud, francuskom pjevačicom u Ancienne Belgique u Antwerpenu. Tako da ja doista imam jedan pedigre što se toga tiče.

Naziv vašeg novog album “Nice And Jazzy - Live at Kontesa” parafraza je velikog hita “Nice And Easy”. Na albumu je 14 jazz-klasika, a otvaraju ga skladbe Georgea Gershwina.



- Da. Sve je zapravo i počelo s Gershwinom. Ja smatram da je on alfa i omega ovoga posla koji mi danas radimo i da nije bilo Georgea Gershwina i njegova brata Ire Gershwina, koji je pisao tekstove za njegove pjesme, možda ne bi zabavna glazba i jazz otišli u tom smjeru u kojem su otišli. Dakle, on je, mogu reći, dao pečat svjetskoj zabavnoj glazbi koja se kroz način sviranja pretvarala u jazz. Ja sam zaljubljenik u Georgea Gershwina, pa nije ni slučajno da ovaj album počinje s dvije njegove skladbe koje smo povezali u jedan medley, a nije ni slučajno da sam za moj show u kabareu Kontesa pod nazivom “Duh Pariza - L’esprit de Paris” stavio baš takozvanu simfonijsku kompoziciju “Amerikanac u Parizu” Georgea Gershwina. To je veliko djelo, sjajna skladba. Riječ je o dolasku mladog Amerikanca u Pariz koji upoznaje čari i ljepote Pariza, ali to je i njegov prvi susret s kabareom. On zapravo u Parizu doživljava nešto što nikad prije nije doživio. To je dolazak kroz Gershwinovu muziku.

Ali moramo reći, na pozornici, kada ste snimali album “Nice And Jazzy” niste bili sami. Bili ste u društvu sjajnih glazbenika: kvarteta Kaplowitz – Križić.



- Kvartet je formiran specijalno za tu priliku i ja sam jako zahvalan tim sjajnim glazbenicima što su se odlučili za mene i dali mi povjerenje. To su Joe Kaplowitz, koji je rođeni Amerikanac, a sada već dosta dugo živi u Hrvatskoj i sjajan je pijanist i član je Jazz orkestra HRT-a. Davor Križić, koji je već osvojio za svoj rad mislim tri Porina za jazz-albume i kompozicije. On je sjajan trubač. Hrvoje Kralj, koji je na studiju jazza u Grazu, i Marko Lazarić, koji je donedavno bio bubnjar Jazz orkestra HRT-a.

Vi ste još prije 60 godina na plesnjacima izvodili baš ovakav repertoar. Jazz je bio vaš početak.



- Točno. Ja sam se zaljubio u tu glazbu slušajući Tonyja Bennetta i Binga Crosbyja. To sam slušao i skupljao tekstove. Nije bilo jednostavno jer tada nije bilo interneta. Danas samo “ugluglam” naziv pjesme i napišem “lyrics” i dolazi mi krasan tekst bez ikakve pogreške, a prije smo slušali, nabili uho na radio i pokušavali “skidati” te tekstove koje nismo baš razumjeli. Nismo još ni znali engleski tako dobro da bismo ih točno skinuli. Ali, eto, to je bio moj hobi. Ja sam imao dvije knjižice, pjesmarice pune engleskih tekstova, i moram reći jedan kuriozitet, da ja znam sigurno dvjestotinjak engleskih tekstova za šlagere, za ovu “evergrinsku” muziku, a sigurno da ne znam ni pola toliko na hrvatskom. (smijeh). (Zlatko Turkalj Turki)