Osvajanjem Grand Prixa na ovogodišnjem izdanju Međunarodnog festivala glazbenog filma u Parmi, održanom krajem prošloga mjeseca, Putokazi su još jednom postali ambasadori Hrvatske. Naime, Zlatna ljubičica (Violetta d’oro), koja se dodjeljuje za najbolji soundtrack, pripala je skladateljici Mirandi Đaković za film “Meandri” u režiji Gee Rajić. Bio je to povod za razgovor s utemeljiteljicom i pokretačkom snagom poznatog riječkog vokalnog sastava koji svojim jedinstvenim pristupom stvaralaštvu na našoj glazbenoj sceni djeluje trideset i sedam godina, tijekom kojih je svoj glazbeni trag u njemu ostavilo više od pet stotina mladih ljudi.

Što ti padne na pamet kada se prisjetiš sredine 80-ih i početaka Putokaza? Jeste li mogli tada zamisliti, nadati se da ćete toliko trajati?


- Da, sve bilo je i jest igra u igri. Nismo se nadali toliko trajati. Postojimo od 22. veljače 1984. i nastojali smo stvarati umjetnost koja nas je pronalazila i pronalazi. I nismo se trudili biti više.

Što za Putokaze i za tebe osobno znači osvajanje glavne nagrade na Međunarodnom festivalu glazbenog filma u Parmi?


- Violetta d’oro odnosno Zlatna ljubičica dodjeljuje se autoru glazbe za najbolji soundtrack u filmu. Vjerovala sam u svoju glazbu i omnibus-film “Meandri”. Parma se jednostavno dogodila, iskreno sam počašćena nagradom. Takvi su trenutci bezvremenski, oni su spremljeni u naše duše zauvijek.

 

Kako je došlo do suradnje s Geom Rajić i kako bi opisala tu suradnju na filmu “Meandri”?


- Na svom smo posljednjem albumu “Meandri” duboko zagrebli na temu Smrti i prolaznosti te o osjećajima o kojima ne želimo misliti, govoriti ili dijeliti ih. Naime, duboko ljudski bole. A, opet, to nam je bolno suočenje s Tugom potrebno, da u svojevrsnoj katarzi shvatimo ljepotu Radosti kao onog drugog lica od kojega smo sazdani. U pronalaženju načina kojim će poruka trajnije postati paletom za razmišljanje, uz iznimno istančan artizam, jedan po jedan u nizu, počeli smo stvarati kratke videofilmove povezane u omnibus-film kao skup različitih čitanja o temi Smrti. Gea Rajić, mlada, avangardna umjetnica nije se libila slijediti nas na tom putovanju. Režirala je film koji se odvaja od tradicionalnog filmskog izričaja te ostvaruje jedinstvo glazbe i slike u formi eksperimentalnog glazbenog filma.

Čekaš li nalete inspiracije ili pisanju pjesama pristupaš kao svojevrsnom zadatku?


- S popustom kupim ono što mi podsvijest dopusti ponijeti. Od ponekog tona i proplamsajuće melodije do intuitivnog zapisivanja misli i stihova u raznim svakodnevnim situacijama.

Što te najviše veseli u radu s mladim ljudima? Što ti, s druge strane, predstavlja najveći izazov?


- Kao Putokazi nastali smo, djelovali smo i nestat ćemo kao Biće. Uvišestručenje tog Bića kroz pet stotina pjevača samo je slučajan “Oblik”. Trideset i sedam godina istovremeno je samo mjera neobjašnjive tvrdoglavosti kojom su neka djeca bar zakratko željela ostati djecom zauvijek.

U kojoj je mjeri za Putokaze važna inovativnost? Može li se reći da su pred svakom vašom sljedećom pjevačkom generacijom sve teži zadatci?


- Oduvijek smo nastojali pokazivati smjerove stvarajući albume koji hrabro istražuju glazbu. Pet stotina mladih pjevača kroz 10 pjevačkih generacija utisnulo je svoju strast i ljubav prema glazbi stvaranjem u 14 albuma, dva dvostruka DVD-a, nebrojenim koncertnim pričama i nastupima, koreografijama i kostimografijama, više od stotinjak videozapisa, potom kreiranjem vlastitog mjuzikla, glazbeno-scenskog djela “Raskružje” i sada - prvog filma. Svemu su prethodile iste one premisli, slutnje, trudovi, ubrzana disanja i treptaji bez daha koji čine poslanje u svevremenu odgoja jednog djeteta.

Neovisno o aktualnoj postavi, što je ono što Putokaze čini Putokazima?


- Imati srce i dušu, prepoznavati kvalitetnu glazbenu ideju i predati joj se. Vjerovati u nju, neovisno o trendovima koji se nameću. Biti svoj i nov.

Kako Putokazi proživljavaju pandemiju koronavirusa?


- Ironično ću reći da smo jedni od rijetkih koje pandemija koronavirusa nije uzdrmala. Kada trideset i sedam godina radiš u svojevrsnoj izolaciji, kada je komunikacija s publikom i “mecenama” otežana, kada se uvijek iznova pitaš koji je smisao svega toga, onda za nas ovo sve i nije neko iznenađenje. Umjetnički smo u ovom razdoblju bili izuzetno kreativni, kreirali smo višeznačni i raznorodni “Nema nas”, umjetnički čin, samoproglašeni off program EPK 2020 u sklopu kojeg smo ostvarili umjetničke performanse “Arte.Ri.Ja”, “Rječina/organski”, “Svjetski dan izgubljenih sjećanja” i “Tišina na tračnicama”. Potom završili snimanje omnibus-filma “Meandri”, predstavili ga nesvakidašnjom projekcijom “Lijepa Smrt, tri četvrt sata, u tvojoj četvrti” na pročeljima zgrada u sedam riječkih četvrti, a građani iz sigurnosti svojih domova, prozora i balkona tako prisustvovali jedinstvenoj audiovizualnoj projekciji. Na taj je način u ova neobična epidemiološka vremena događaj projekcije filma s temom o kojoj ne želimo misliti, govoriti i dijeliti je izbrisao granice između umjetničkog djela i realnog života. Ozračje tijekom projekcija prati i Gein dokumentarac “Murali (u)lice” kao nova vrijednost događaju.

Smatraš li da Putokazi nisu dovoljno zastupljeni u medijima? Pomisliš li ikada da će istinska vrijednost Putokaza biti spoznata kada više ne budete aktivni?


- Potpuno je jasno da smo kolektiv koji desetljećima skupo plaća visoku razinu svoje osobnosti jer je komercijalnost osnovni kriterij mnogih radiopostaja i medija. Stoga je vrlo realno reći: “Nema nas i kad nas ima” i “Ima nas kad nas nema”.

Kojim glazbenicima se Putokazi dive? Tko je tebi od domaćih i stranih izvođača zapeo za uho u posljednje vrijeme?


- Pop-kultura nametnula je stroga pravila onog što nam se “treba sviđati”, i, najčešće, kao stvarnost prihvaćamo top-ljestvice i “spontane” izvještaje o najboljim i najslušanijim pjesmama i albumima. A u stvarnosti, onoj zbiljskoj, postoje “otoci”, očigledne “distorzije” u vremenu i prostoru, poput Putokaza, koji tvrdoglavo bilježe svoj “pogled” na isto to vrijeme i prostor.

Što možemo od Putokaza očekivati u skorijoj budućnosti?


- Tu gdje jesmo, tu koji smo, svjesni potpuno koliko je energijski uistinu vrijedno to što stvaramo, nakon trideset i sedam godina stvaranja te svih teškoća i neprihvaćanja po putu, danas imamo potpuno pravo javno i nijemo pogledati se u oči. Smisao koji proistječe iz svega što smo stvarali. Putokazi su se stvarno trudili pokušati doseći ideal istine i čistog obraza.

Razgovarao: Danijel MIKLIĆ