Piše: Nikola KUČAR

Već sama činjenica da u filmu Siona Sona, enfant terriblea japanske moderne kinematografije, glavnu ulogu glumi Nicolas Cage, trebala bi biti dovoljna pozivnica za ovaj kaos ideja koji se ne srami svoje beskompromisnosti u pretjerivanju, ali kada vam kažem kako njegovo veličanstvo, mislim na gospodina Cagea, naravno, tumači bivšeg pljačkaša banaka kojega svojevrsni Guverner prisili na akciju spašavanje svoje "unuke", napravivši mu smrtonosno, ali modno savršeno kožno odijelo na kojemu su senzori povezani s eksplozivnim napravama koje će reagirati ako isti, u ovom slučaju Heroj, osjeti potrebu ugroziti ženu, bilo koju ženu. Posebice "unuku". Naš, od tog trena Heroj, koji je tijekom posljednje pljačke koja je pošla po krivo, završio zarobljen u zatvoru, dok se vani istovremeno događala nuklearna apokalipsa, spoznao zlo svojih djela, u brojnim razgovorima sa svojim žrtvama.

Ali to je samo komadić vrha sante, jer ne treba zaboraviti spomenuti ni Yasujira, tihog, ali ubojitog samuraja koji je Guvernerova desna ruka, Bernice koja je pobjegla u Zemlju duhova samo kako bi ju lokalni umjetnik obukao u plastičnu lutku kako joj se ne bi vraćale u sjećanje duše svih nastradalih u nuklearnoj apokalipsi, zatim profesor Enoch koji unesrećenima čita "Orkanske visove", ili možda Nancy, čija se proročanstva čuju jedino kroz auto-tune, dok njezina svita pleše njezine odgovore odjeveni u bijele halje, ili Guvernera kojega je Bill Moseley odglumio za pamćenje. U dokumentarcu Arate Ôshime, koji se bavi Sionom Sonom, kao primjer svoje kreativne raspojasanosti redatelj spominje slavnu ilustraciju planine Fuji. "Mnogi koji moje filmove smatraju čudnim i neprimjerenima, isti su oni koji će se iznova i iznova oduševljavati slikama planine Fuji. Nažalost, većina je takva". Subverzivni sineast čiji naslovi "Love, Exposure", "The Whispering Star", "Why Don‘t You Play in Hell?" i "Suicide Club" zaslužuju višestruko gledanje, jer ispod svega toga raspojasanog ludila krije se sloj mulja koji opasno uznemirava.