Prvi pravi rock-kraljevi Belgije su dEUS. Ta mala ustavna i nasljedna monarhija u političkom je smislu centar Europe, ali u glazbi nije dala mnogo. No i ovo je više nego dovoljno. Dijelom i zbog nedostatka lokalnih imena za suvislu usporedbu, dEUS je iznimno teško svrstati u određenu kategoriju. Riječ je o jednom od rijetkih predstavnika beneluške alternativne glazbene scene koji su postali poznati i, što je važnije, priznati u međunarodnim okvirima, i to ponajviše zahvaljujući uistinu šarolikoj listi uzora i utjecaja koji su na jedan eklektički način zaživjeli u novom, posve karakterstičnom zvuku. Uspoređivalo ih se s The Velvet Undergroundom, Captainom Beefheartom, Sonic Youthom, The Sugarcubesima, Pavementom i GusGusom, u njihove velike poklonike ubrajaju se, između ostalih, Michael Stipe, The Walkabouts, Stephen Malkmus i Shirley Manson, a nakon zajedničke svirke zaradili su same pohvale od članova Radioheada. Ne čude komplimenti na njihov račun jer rijetko je kada naziv nekog sastava toliko pristajao uz glazbu koju stvaraju.

Osnovani 1991. u Antwerpu, dEUS su u samim počecima djelovanja tražili vlastiti izričaj, uglavnom obrađujući druge autore, od Sergea Gainsbourga i Toma Waitsa do Violent Femmesa, no uskoro su počeli izvoditi svoje materijale oslanjajući se na utjecaje u rasponu od folka i jazza preko prog rocka do punka. U rujnu 1994. objavili su debitantski album “Worst Case Scenario” koji im je, u kombinaciji s čestim koncertiranjem na međunarodnim glazbenim festivalima, otvorio vrata globalnog uspjeha. Već su tada bile vidljive njihove karakteristične smjernice - neuobičajeni i nerijetko sinkopirani ritam, nekima čak i pretjerana količina feedbacka i iznad svega odlično uklopljen zvuk violine Klaasa Janzoonsa koja balansira na razmeđi pozadinskog i dominantnog instrumenta. Sve je u konačnici rezultiralo sjajnom zbirkom pjesama koje osciliraju od baladičnog ugođaja do gotovo stadionske žestine, a da ni na trenutak ne gube nostalgični prizvuk uvjetovan gitarom, poetikom i vokalom lidera grupe Toma Barmana.

Drugi album “In a Bar, Under the Sea” iznjedrio je neke od najblistavijih trenutaka dEUS-a poput “For the Roses” i “Little Arithmetics”. Objavljen dvije godine nakon prvijenca, bio je sličnog ugođaja, osim što su aranžmani ipak nešto kompaktniji i konceptualniji. Sudbina benda postala je upitnom nakon odlaska basista Stefa Kamila Carlensa, no razloga za strah nije bilo jer njihovo iduće ostvarenje iz 1999., naslovljeno “The Ideal Crash”, do današnjeg je dana ostala njihova najbolja ploča. Mada “Everybody’s Weird” i “Put the Freaks Up Front” podsjećaju na njihove ranije uratke, taj miran i poprilično mračan album obiluje žanrovski definiranijim melankoličnim pop-rock brojevima kao što su singlovi “The Ideal Crash”, “Sister Dew” i “Instant Street”. I premda je iste godine dEUS proglašen najutjecajnijim alternativnim bendom starog kontinenta, njegovi su članovi nakon američke turneje ipak odlučili otići svaki na svoju stranu. Krenule su glasine o mogućem kraju, no bilo je to samo prijeko potrebno punjenje baterija.

Krajem 2004. dEUS se zaputio na europsku turneju na kojoj su, osim dokazanih uspješnica, izvodili i novi, još nesnimljeni materijal koji su iduće godine uobličili u formi solidnog albuma “Pocket Revolution”. Dvije godine poslije u Antwerpu su izgradili vlastiti studio i nazvali ga Vantage Point, a s novim studijem stigla je i vrlo dobra istoimena ploča. Iduća, “Keep You Close”, koju su jako dobro prihvatili i publika i kritika, svjetlo dana ugledala je 2011., a ono što se nekoć manifestiralo kroz dinamične izmjene jačine i tempa, na njoj je transformirano u sveprisutnu punoću pozadinskog zvuka. Zasad posljednje dEUS-ovo ostvarenje “Following Sea” iz 2012., odaje dojam svojevrsnog nastavka njegova prethodnika, pa i materijala koji je nastajao paralelno s njim, no riječ je o cjelovitom i zaokruženom djelu. Unatoč devetogodišnjoj diskografskoj pauzi, dEUS je koncertno aktivan te i dalje sebično, ali ne i nezasluženo, gospodari belgijskom rock-scenom.