Piše: Nikola KUČAR

Dvadeset godina prošlo je od našeg prvog godišnjeg izbora najboljih glazbenih izdanja. Tih prvih nekoliko godina veselili smo se prosincu kada bismo se okupili na jednogodišnjem kružoku, svatko sa svojim mp3-cama, listovima papira na kojima su bili popisi dugački kao Bolañova nabrajanja, prepuni suludih ideja, s nadom kako u rukavu imamo album kojeg se nitko nije sjetio ili ga nema na popisu, a na koji ćeš moći uvesti veto kada se lista bude zgotovljavala.

Uglavnom, bilo nam je dosadno jednog vikenda, pa smo izvukli iz naše arhive - ne iz nekog foldera na kompjutoru, nego iz one prašne prostorije gdje se skupljaju moljci i vlaga - broj od 28. prosinca 2001., uslikali te dvije stranice TV Obzora, vratili uvez na svoje mjesto, malo pomeli, a zatim dva dana kod kuće preslušavali albume koje smo uvrstili u taj izbor. I nakon tri dana odlučili koji su to albumi koje vrijeme nije pojelo, nego su unatoč svojim godinama još uvijek neshvatljivo svježi.



Naravno, najočigledniji kandidat za ovu listu bio je debitantski album The Strokesa “Is This It”. Ploča koja nas svojom pop-nedostižnosti, bahatosti i seksepilu i danas, 20 godina kasnije, lažno pokušava uvjeriti kako je bilo jednostavno napisati i odsvirati tih 11 pjesama, tih bisera nastalih iz niske njihovih prethodnika Velvet Undergrounda, Televisiona, Ramonesa ili možda sirove odrješitosti jednih Stoogesa sažetih u najljepši trenutak ljudskog postojanja - mladosti. Mladi i drski Julian Casablancas i društvo možda su s vremenom, koje je svačiji mrski neprijatelj, podlegli pritisku koji su im mediji natovarili na leđa, ali ništa se ne može mjeriti sa supernovom prvog susreta s “Is This It”.



Peti album iz obiteljske, “kućne radionice” supružnika Rennie i Bretta Sparks “Twilight” posve je uravnotežen glazbeno-tematski spoj ruralnog i urbanog, autentičnih i izvornih folkerskih idioma s padina Appalachian gorja prožetih zagasitim tonovima velegradskog otuđenja. Kao da ste pobjegli iz grada i zalutali negdje duboko u šume nekog izmišljenog (ili stvarnog) Twin Peaksa, gdje se miješaju gradske vizije i stare domorodačke predaje, a u san, u mrtvoj tišini, dolaze pred oči mrtvi prijatelji (da, i Scott Walker, i Elvis Presley, i Hank Williams...), izgubljene ljubavi, duhovi prošlosti i jezovite slike budućnosti.



Zamislite svijet u kojemu je soul, funk, hip-hop, motown jedna velika i sretna obitelj, ona koja četvrtkom izlazi u kazalište, a nedjeljom ruča na vodi. Teško je danas zamisliti mogula Jay-Z-ja, kako sjedi nad lampom u stanu pišući stihove za klasik kakvim danas smatramo “Blueprint”. I pokušali su mnogi prije i poslije, neki vjerojatno i uspjeli, skinuti s trona ovo romantično putovanje kroz glazbu, ali unatoč svojoj izlizanosti u mojem sjećanju, od pretjeranog slušanja, nevjerojatno je da još uvijek zatreperim kada čujem udarac prvog ritma i fanfara na početku “The Ruler’s Back”.



Možda su tada zvučali kao ispljuvani komad retro R’n’R-a, koji su studiozno nadograđivali i razgrađivali u albumima koji su uslijedili, no “White Blood Cells” još uvijek ima toliko snage, sjajnih melodija, zastrajelih gitarskih rifova i odlučnosti koju su beskompromisno tjerali Jack i Meg White da mu je ponekad teško oduprijeti se. Nikada prije miks Zepellina, Aerosmitha i Becka, u sirovom i ogoljenom lo-fi stilu, a ni poslije, nije plijenio s toliko svježine i mladenačke strasti. Ukratko, totalno moćan album i sa snažnim pjesmama nabijenim adrenalinom, šašavim i beskrajno šarmantnim u svojoj gotovo naivnoj i nevinoj formi.



Idealan za sjedenje na obali mora, dok vam sol grize usta i oči, a vjetar nosi sjećanja na njihove šumeće, sanjarske, bučne i psihodelične bajke s obje strane Mliječne staze. Ili dok u ranu zoru putuješ na fakultet u tramvaju punom neispavanih i mrzovoljnih ljudi, da obriše stvarnost svojom neukroćenošću i povremenom goropadnošću, dok sanjariš po scenama od protekle noći, dok su vam koraci bili usklađeni, ruke isprepletene, a oči željne dragosti. “Rock Action”, taj treći album Mogwaija, ispunio je moj život kao nijedan album te davne jeseni, ali i svih koje su uslijedile.



Sada kada su odlučili biti dio glazbene ropotarnice povijesti, nostalgija nam je, možda, nagrizla sjećanja, ali kakva je zabava bio taj “Discovery”! Disco-mange, robotske glave, elektro i house za novi milenij, za budućnost, stvorio se u glavama - Thomas Bangalter i Guy-Manuel De Homem-Christo, a zvučao je kao ponovno ispisivanje povijesti plesne i pop-glazbe, od Supertrampa, Giorgia Morodera i njegova najboljeg prijatelja vocodera, preko eurodisca u izvedbi Todda Rundgrena, kokainskih besanih noći Stevea Millera, od Detroita do Pariza, sve do Mozarta i nebeskih zviježđa ili do kraja vječnosti gdje će jedan glas pjevati “One More Time”.



Jednostavno mu morate vjerovati da ga nitko ne voli, da je gotovo uvijek sam na ovom svijetu, ostavljen poput Paleta, jer u “Do It All Over Again” pjeva o svojoj bivšoj koju je volio kao sunce, kao jutra, dok se orkestar s nama poigrava i tjera gotovo na ples, ali ako mu uistinu povjerujete, on će vas natjerati na plač. J Spaceman je to nekada radio s lakoćom, puštajući nam svoje tuge i boli kroz simfonijske orkestracije koje je nemoguće opisati u jednoj rečenici, a pokušati ih raščlaniti bio bi posao od tri dana jer su sumanute, drogirane, epske, genijalne, ljubavne, plačljive i gotovo savršene pop-pjesme.



DJ Krush, taj japanski čudotvorac, na “Zenu” je doveo do savršenstva svoju fuziju hip-hopa, downbeata, jazza i glitcha. Poput sanjarenja o ljubavi, lutanje postrujanskim New Yorkom u zoru, traženje odgovora na neka životna pitanja, kao ljubav na početku novog milenija, sjedenje na japanskim čajankama s najboljim prijateljima ili dočekivanje zore na dokovima, u brodogradilištu. Pa me do kraja još nekoliko puta odvede na put oko svijeta, po Harlemu, monsunima opranom Tokiju, do raja i beskrajnih pruga, uz zvuke trube do budućnosti.



Koliko se puta u životu sretnete sa stvarima, osobama, za koje možete reći da zvuče svevremenski, da su te melodije s kojima se družite jednako mogle biti napisane 50-ih, 60-ih, 80-ih, a opet odaju dojam kako su ispred svog vremena, ispred trenutka u kojemu se prvotno družite s nekim albumom. “We Love Life” izgubio je dosta svog šarma, ali još uvijek pruža neodoljivi osjećaj zadovoljstva ako se prepustite pričama o lošim verzijama ljubavi, imitaciji života i rijeci koja donosi život i vraća nam žene čije su usne okusa karamele. Ili onima o dvoje ljubavnika opjevanih u pjevu ptica, o noći u kojima umiru mlade djevojke, o drveću, glupom drveću, ljepoti življenja, divoti umiranja, pokraj ceste, negdje u bespućima Amerike.



Prvi susret s “Run Come Save Me” je poput elektrošoka, a svako novo upuštanje u taj svijet minimalnih techno ritmova, old skool skrečeva, isprekidanog ritma, soundtracka londonskog predgrađa ili možda podzemlja, Smithovog promuklog glasa kao tek pristiglog s Jamajke poništava sve moje znanje o hip-hopu, možda glazbi uopće. Stoga, prihvatite Roots Manuvu kao spasitelja, izgubljenog na pola puta između nesigurne budućnosti i prebogate prošlosti. A zvuči kao da je došao iz nekog drugog vremena, druge dimenzije ili, ako baš hoćete, zvuči kao da su ga vremenskom kapsulom poslali iz 2046. I te 2001., ali i ove 2021.