Rijetko tko je imao prilike biti na Verdijevom rođendanu, no ta se povlastica posrećila mahom studentima i profesorima Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, kao i ponekom padobrancu. Riječ je o glasovirskom recitalu koji je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku održao hrvatski pijanist sa zapaženom međunarodnom karijerom Goran Filipec.

Filipec je rođeni Riječanin (1981.) koji je studirao glasovir na Visokoj školi za glazbenu umjetnost Ine Mirkovića u Lovranu, a potom i na Moskovskom državnom konzervatoriju Pjotra Iljića Ćajkovskog. Dodatno se usavršavao na Klavirskom institutu Oksane Jablonskaje u Italiji (Castelnuovo di Garfagnana, Toskana), Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, Kraljevskom konzervatoriju u Den Haagu i konzervatoriju Schola Cantorum u Parizu. Ovaj pijanist pobrao je i glavne nagrade na više važnih klavirskih natjecanja u Los Angelesu, Monterreyu i Parmi, a svirao je na svim poznatijim svjetskim pozornicama, od Carnegie Halla, L’Auditorium di Milano, Marijinskog teatra u Moskvi, Pariške filharmonije do Nacionalne koncertne dvorane Béle Bartóka u Budimpešti.

Ono što Filipca izdvaja među njegovim kolegama nije samo vrhunaravno sviranje koje smo mogli čuti u osječkom HNK-u, nego i diskografska aktivnost. Goran Filipec je objavio 11 kompaktnih diskova od kojih je čak pet posvetio opusu jednog od najvećih majstora, kada je riječ o pijanističkoj literaturi, Franza Liszta. Da je Filipec i “domovine sin” svjedoče i albumi posvećeni skladbama za glasovir Blagoja (Benita) Berse, koji je u 1908. nakratko dirigirao u novoosnovanom Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Goran Filipec objavio je i kompaktni disk na kome izvodi djela hrvatskog skladatelja Ive Mačeka. Njegov album glasovirskih transkripcija i obrada skladbi violinističkog genija Niccole Paganinija sadrži i “3 caprricia (prema Paganiniju)” koje je Boris Papandopulo napisao 1981. Jedna od nama Osječanima najzanimljivijih činjenica je da je doc.art Goran Filipec sveučilišni nastavnik na Odsjeku za instrumentalne studije ovdašnje Akademije za umjetnost i kulturu. Posrijedi je nevjerojatni intelektualni i umjetnički kapital koji je dobio naš grad. Nadamo se da će Akademija, Sveučilište i Osijek znati cijeniti njegovu nazočnost. Za početak bi bilo izvrsno kada bi Grad, Ministarstvo kulture ili kakav pokrovitelj iz sfere gospodarstva (zašto ne i zajedničkim marom?) potpomogli nabavku pravog koncertnog glasovira kakav sveučilišni grad na krajnjem istočnom rubu naše zemlje i zaslužuje. Drugi korak bi mogao biti unutarnje uređenje buduće koncertne dvorane u Kulturnom centru Osijek. Naslovnom docentu želimo puno sreće u radu na osječkoj univerzi. Poželjet ćemo mu da bolje prođe nego njegov predšasnik, orguljaš, Edmund Andler-Borić koji je sličan angažman morao brzo napustiti.

Kakve veze imaju veliki mag operne glazbe Giuseppe Verdi i maestro Goran Filipec? Missing link ili karika koja u ovoj priči nedostaje jest veliki mađarski skladatelj Franz (Ferenc) Liszt. Među mnogim transkripcijama za glasovir Liszt je obradio i motive iz brojnih opernih ulomaka Vincenza Belllinija, Hectora Berlioza, Gaetana Donizettija (pa i opere “Lucia di Lammermoor” čija je arija poslužila kao nadahnuće za nastanak melodije hrvatske državne himne), Mihaila Glinke, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Gioachina Rossinija, Richarda Wagnera i drugih. Maestro Filipec je izabrao svih sedam Lisztovih parafraza i reminiscencija na opere Giuseppea Verdija. Izveo ih je s nevjerojatnom sviračkom elegancijom i lakoćom, iako ne bez strašne koncentracije i velikog fizičkog napora.

U publici smo vidjeli i mađarskog generalnog konzula sa suradnicima. Kako smo saznali, do ovog koncerta došlo je i u suradnji s Mađarskim ministarstvom vanjskih poslova. Inače, ove godine se obilježava i 120. obljetnica Verdijeve smrti te dvostruka obljetnica Franza Liszta (1811.-1886.).

Još jedan veliki pijanist Feruccio Busoni, koji je išao stopama Franza Liszta, za svog slavnog predšasnika je rekao: “Kako Liszt uspijeva trivijalno oplemeniti, malo uvećati, važno promaknuti, sve je to neodoljivo izneseno u ‘fantazijama’ i ‘transkripcijama’… On je postao simbol za glasovir, uzdigao ga je u kneževske visine… U konačnici svi potječemo od njega - uključujući i Wagnera, zahvalni smo mu o onome najmanjem što možemo. César Franck, Richard Strauss, Debussy, do zadnjeg Rusa, ogranci su njega kao stabla.” I Busoni se iskazao u transkripcijama skladbi drugih kompozitora, naročito Johanna Sebastiana Bacha. Na svome albumu “Paganini at Piano” (Grand Piano/Naxos) Goran Filipec izvodi jednu Busonijevu obradu. Engleski muzikolog Alan Walker, koji je napisao cijeli niz knjiga o Franzu Lisztu, za ovog velikana je rekao: “Ono što je Euklild za geometriju, to je Liszt za glasovir”. Zahvaljujući Goranu Filipcu slušali smo Franza Liszta u njegovom najboljem izdanju. Bilo je to i dostojno obilježavanje Verdijevog rođendana, na način na koji se ne bi postidio ni neki velegrad.