Puno toga treba probaviti na novom, tko zna kojem već, studijskom album The Felice Brothersa iz New Yorka. Ali jednom kada vaše putovanje završi, na posljednjoj postaji zvanoj "We Shall Live Again", siguran sam da ćete zastati, pogledati unatrag, sa sjetom u očima i sjajem oko srca, te shvatiti kako ste upravo proveli 50 i kusur minuta u svijetu prepunom neobičnih i provokativnih priča/pjesma kakve možda dugo niste slušali jer ste, kao i autor ovog teksta, isključivi kada je u pitanju američka moderna folk-glazba. Ali jednom godišnje naiđem na pjesmu koja me totalno obori s nogu, koju slušam do iznemoglosti, primjerice, "Lost Day" Other Livesa prošle godine, pa onda bez fige u džepu uđem u koloplet countryja, folk-popa, americane ili kako se već danas potpisuju ti američki bendovi koji piju s istog izvora na kojemu su se nekoć osvježavali Pete Seeger, Bob Dylan, Steve Earle, Jeff Tweedy ili Conor Oberst. U slučaju albuma "From Dreamers To Dust" bila je to pjesma "Inferno", koju mi je algoritam jednog glazbenog servisa preporučio i čiji su me stihovi natjerali da prekinem sa svime što radim i potražim pjevaju li oni zaista stihove koje sam čuo: "Fight Club was sold out/We went to see Inferno instead/You said "I never even heard of it/But I liked Karate Kid/Whose that riding on the banks of Rio Grande?/It‘s Jean-Claude Van Damme/Who‘s that singing in the land of the falling rain?/I think it‘s Kurt Cobain."

Naporan je, uvrnut i prije svega pretenciozan u svojim kalamburima, pa vam je moj prijedlog da odete na jednu od stranica s tekstovima pjesama (svi znate na koju mislim, pa nema razloga dodatno ju reklamirati), pustite si "Jazz on the Autobahn" - prvu pjesmu na albumu - pa uz jesensku sonatu koja se odvija ispred vašeg prozora uživate u svim divotama koje donosi novi album The Felice Brothersa.