Teško se sa sigurnošću može reći da je nedavnom smrću vođe zloglasne maoističke gerile u Peruu Abimaela Guzmana (86) završila tragična era u toj siromašnoj zemlji na obroncima Anda. Iako je posljednjih 30 godina prvi čovjek terorističke skupine Sendero luminoso trunuo u vojnome zatvoru, njegovi sljedbenici počinili su cijeli niz besmislenih krvavih napada na vojne, policijske i civilne ciljeve.

Procjenjuje se da je u međusobnim sukobima maoista i pripadnika režima izginulo 69 tisuća ljudi, mahom nedužnih civila. Posljednji pokolj koji su izvršili maoisti dogodio se u svibnju ove godine u kome je ubijeno 18 osoba, među kojima i svi članovi jedne obitelji. Na mjestu zločina pronađeni su letci sa srpom i čekićem te poziv na bojkot izbora 6. lipnja. Više je nego vjerojatno da iza ovog pokolja stoji Povojničena Komunistička partija Perua (Militarizado Partido Comunista del Perú). To je novi naziv za ono što je ostalo nakon uspješne kampanje peruanske vojske i policije protiv maoista. Nažalost, snage reda koje je predvodio tadašnji predsjednik Alberto Fujimori počinile su brojne pokolje nad nedužnim seljacima osumnjičenih da su bili suradnici i doušnici maoističke gerile Sendero luminoso. To je i jedan od razloga zašto je taj Peruanac japanskih korijena završio u zatvoru.



Sadašnji vođe malobrojnih maoista koji vjerojatno broje tek nekoliko stotina članova su “drug José” i “drugarica Vilma”. Njih dvoje su najzaslužniji za rebrendiranje propalog projekta Sendero luminosa. Nekadašnja Komunistička partija Perua - Svijetli put postala je Povojničena Komunistička partija Perua. Nije šija, nego vrat, reći će netko. Nova gerilska organizacija više je usredotočena na izvore financiranja revolucije, a to je proizvodnja i izvoz kokaina, nego na njezine ciljeve, a to je svrgavanje kapitalističkog režima i uspostavljanje besklasne utopije temeljene na učenju kineskog komunističkog vođe Maoa Zedonga. Njemu se na dušu stavljaju više desetina milijuna ubijenih Kineza. “Crna knjiga komunizma” (“Le Livre noir du communisme. Crimes, terreur, répression”) skupine autora tvrdi da je u Kini u ime komunizma život izgubilo čak 65 milijuna ljudi! Revolucionarne makijaveliste još od Vladimira Iljića Ljenjina (Lenjin) broj umrlih nikada nije pretjerano uzbuđivao. Navodno je dotični rekao: “Neka izgine i devedeset posto ruskog naroda, ako će to omogućiti da njih deset posto doživi svjetsku revoluciju!” Stapanjem ideje o seljačkoj revoluciji i nesmetanoj proizvodnji narkotika, što je organizacijski i ideološki uvoz iz Kolumbije u kojoj postoje slične narkoterorističke skupine, maoistička ideja dobila je krila. Uvođenjem ideje o proizvodnji kojoj je cilj dobit nekadašnji maoisti u Peruu kao da su se na korak približili Kini gdje je na djelu neki čudni kapitalizam u kojem glavnu riječ ima Komunistička partija Kine. Čini se da je i u najljevijim krugovima pobijedila ideja biznisa i profita.

Abimael Guzman je bio čovjek drukčijeg kova. Zarazio se marksizmom na katoličkom sveučilištu koje je pohađao. Između sovjetske i kineske inačice ove ideologije izabrao je Maovu ideju seljačke revolucije. Umjesto radničke klase Mao je svoj legitimitet temeljio na manipulaciji nepismenim seljacima kojih u Kini nije nedostajalo. Guzman napušta siguran posao sveučilišnog profesora i odlazi u ilegalu. Skriva se pod imenom “presidente Gonzalo”. Njegovi sljedbenici nazivaju ga “četvrtim mačem komunizma” nakon Marxa, Ljenjina i Maoa. Sjetimo se, kod nas su taj četverolist marksističke misli činili Marx, Engels, Ljenjin i Tito. Na Sajmu antikviteta i osječkoj Gradskoj tržnici mogu se i danas kupiti bezvrijedne knjižurine “Sabranih djela” Josipa Broza. Svaka revolucija ima svoje klasike.

Ne može se reći da Guzman alias “presidente Gonzalo” nije bio uspješan u svojim terorističkim aktivnostima. Karizmom i demagogijom osvojio je srca seljaka i uskoro bacio Peru na koljena. Uspješnoj ubilačkoj taktici nije mogao pobjeći nitko, a na meti su se našli svi koji nisu isto disali kao i drugovi maoisti. Broj od sedamdesetak tisuća mrtvih je prilično dojmljiv, a na svijetlom putu su stradali mnogi nevini civili, bez obzira je li riječ o seljacima koji nisu bili zagrijani za revoluciju ili pripadnicima srednje klase u peruanskim gradovima. Senderisti rado ubijaju trudnice i djecu, kao u pokolju počinjenom uz pomoć mačeta i sjekira u mjestu Lucanamarca 1983. godine. Neki seljaci su bačeni u vrelu vodu. Kako bi rekao Ljenjin: “Revolucija se ne može činiti u bijelim rukavicama!” Parafrazirajući vođe Crvenih Kmera koji su na sličan način divljali Kambodžom njihovi peruanski kolege upozoravali su kako će poteći “rijeke krvi” kada oni dođu na vlast. Guzman je u više navrata posjećivao Kinu. Njegova vizija budućnosti Perua temeljila se na ideji o ukidanju novca, banaka i industrije te trgovine s inozemstvom. Umjesto robno-novčanog gospodarstva razmjena dobara bi se temeljila na trampi. Ta vrsta ekonomskog razmišljanja nije bila nepoznanica u komunizmu. Zaposlenici sovjetskih kolhoza dobivali su naknadu za svoj rad u robi, a bivša Jugoslavija je robnu razmjenu sa Sovjetskim Savezom i zemljama Istočnog bloka temeljila upravo na trampi ili barteru. Bio je to veliki civilizacijski korak unatrag. Komunisti su znali da je to tako jer ne mogu bolje.



Posve drukčiji pogled na gospodarstvo imali su ideološki sljedbenici Maoa Zedonga koji je šezdesetih i sedamdesetih godina imao mnoštvo pristaša među europskim ljevičarskim intelektualcima i studentarijom. Glasovita pobuna pariških sveučilištaraca u svibnju 1968. temeljila se na ideji maoističkog preuzimanja vlasti. Sveučilištarci i radnici posvuda u Francuskoj osnivaju revolucionarnu vlast odnosno sovjete. Kada je predsjednik Charles de Gaulle, bilo je to 29. svibnja, pobjegao helikopterom iz zemlje u Njemačku činilo se na trenutak da će ideja komunističke revolucije uspjeti.

Abimael Guzman bio je vrlo tašt. Svoje umotvore nazivao je “Gonzalovom misli” i “višim stupnjem marksizma”. Pao je 1992. nakon što su ga snage predsjednika Fujimorija opkolile u stanu neke balerine kod koje se skrivao u bogatoj četvrti glavnog grada Lime. Sada kada je Guzman umro u strogo čuvanom zatvoru vlasti planiraju njegove posmrtne ostatke kremirati i baciti ih u ocean.

Više je nego zanimljiv epilog. Nakon više desetljeća građanskog rata i nestabilnosti, na lipanjskim izborima pobijedio je radikalni ljevičar Pedro Castillo, porazivši Fujimorijevu kćer Keiko.