U povodu obilježavanja Međunarodnog dana prevencije suicida, u Vukovaru je održana javna tribina, a o ovoj iznimno zahtjevnoj temi govorili su dr. Melita Jukić-Vidaić, spec. psihijatrije i šefica Odjela psihijatrije u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici Vukovar, te Ivan Pakšić, voditelj Odjela prevencije u PU osječko-baranjskoj.

Jukić-Vidaić naglasila je kako, unatoč tomu što je ovaj fenomen dugo poznat u ljudskoj vrsti, još uvijek nemamo odgovore zašto se samoubojstva događaju. "Radi se o velikom javnozdravstvenom problemu i sociopatološkom fenomenu. Prevencija suicida iznimno je važna, bitno je o tome u društvu govoriti jer su i sociolozi zaključili istraživanjima kako suicid nikada nije samo problem pojedinca", navela je.

Pojasnila je kako je u nekim slučajevima teško prepoznati takve namjere kod osobe koju znamo i suicide su počinili i oni na kojima se prethodno baš ništa nije vidjelo što bi uputilo na tu namjeru. Potencijalni znakovi razmišljanja o suicidu su promjena ponašanja u smislu da određena osoba nema više interesa niti zadovoljstava, djeluje depresivno, zatvara se i udaljava od drugih, počne se naglo zanimati za internetske sadržaje o suicidima (posebno kada je riječ o mladim ljudima), kao i situacije kada se osobe koje su bile lošije raspoložene naglo promijene nabolje, dijele drage predmete nekome, pozdravljaju se s ljudima i javljaju onima kojima se dugo nisu javili. "Ako vidimo da netko dugo odbija komunikaciju s ljudima, trebamo pokušati dati sve od sebe da ga posavjetujemo da potraži pomoć. Pogrešno je ljudima koji su depresivni reći ‘ma dobro je, proći će‘ i ono što se nama čini kao banalan problem ne znači da je tako i za tu osobu", naglasila je i dodala kako je u Hrvatskoj sve više starijih ljudi koji se na taj korak odlučuju ponajprije jer su ostali živjeti sami, nitko ih ne obilazi i od njih se nakon pokušaja suicida često može čuti kako su ih na taj korak naveli usamljenost i osjećaj beznađa.



Jukić-Vidaić poručila je kako postoji velik broj mitova i predrasuda o suicidalnom ponašanju koje može prethoditi suicidu. "Nema pravila. Ima onih koji ‘ubit ću se‘ izgovaraju često i nemaju stvarnu namjeru, ali uvijek takve riječi treba ozbiljno shvatiti zato što nije pravilo da netko tko to izgovara neće pokušati samoubojstvo. Bitno je znati kako nema jedinstvenog uzroka, već je riječ o sklopu niza okolnosti", istaknula je.

Govoreći o statističkim pokazateljima, Ivan Pakšić rekao je kako smo u 2019. godini imali 690, a u 2020. godini 762 pokušaja suicida. Najugroženija i najrizičnija skupina su stariji sugrađani, osobe starije od 65 godina, među kojima se na godišnjoj razini bilježi od 300 do 350 pokušaja i izvršenih samoubojstava. "Policiju, socijalne službe i one koji se bave prevencijom suicida posebno zabrinjava povećanje broja suicida i pokušaja suicida mladih osoba u dobi od 15 do 18 godina. U 2019. smo imali 31 slučaj, a godinu poslije 59, od kojih su u 2019. dovršena četiri, a u 2020. godini osam. Možda se nekome brojka od osam dovršenih pokušaja suicida ne čini mnogo, ali i jedan slučaj je previše", naglasio je Pakšić, dodavši kako je dio uzroka i u pandemiji koja je mnogim mladim ljudima teško pala.

Prema modalitetu počinjenja, muškarci se u najvećem broju slučajeva koriste vješanjem i vatrenim oružjem, dok žene suicide uglavnom pokušavaju trovanjem. Najveći broj samoubojstava i pokušaja samoubojstava bilježi se u kontinentalnoj Hrvatskoj.

“Mi u PU osječko-baranjskoj uvijek zagovaramo preventivni pristup, odnosno uočavanje rizičnih faktora. Ne radi se o kaznenom djelu već društvenoj devijaciji koja pogađa ne samo tu osobu već i njezinu obitelj”, zaključio je Pakšić.