Putujući Iranom davno prije korone, obišao sam mnoge velike i male džamije. Ukupno mi je najdojmljivija bila Jameh džamija u Jazdu, jednu od ljepših unutrašnjosti ima džamija Imam Homeini u centru Teherana, Khorramshahr džamija u Nacionalnom muzeju Islamske revolucije i Svete obrane je sućutna, a izvanvremenska je Imamova, odnosno negdašnja Šahova, džamija u Isfahanu.

Tu je moćna safavidska dinastija prihvatila i uzdigla šijitski islam na raznu državne religije, pa je kao simbol saveza s Bogom izgrađena Šahova džamija, koja je zatim postala čest prototip za vjerske objekte diljem srednje Azije. Džamija se nalazi na južnom dijelu trga Slika svijeta, koji je uvijek pun ljudi, a najviše ih bude prije i u vrijeme večernjeg klanjanja, kada se mnoštvo šijita i gostiju okuplja ispred njezinih ulaznih vata i u dvorištu. U tom sam dvorištu upoznao jednog iznimnog i dobrohotnog šijitskog mulu (svećenika), s kojim sam razgovarao o svemu, pa i o njegovu crnom turbanu, za koji je objasnio da ga nose samo sajjedi, izravni potomci poslanika Muhammada. Isti takav turban, među ostalima, nosio je veliki ajatolah Homeini, nosi ga vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamenei, baš kao i novoizabrani predsjednik Islamske Republike Iran Ebrahim Raisi. Raisi će nakon inauguracije u kolovozu naslijediti dosadašnjeg predsjednika Hasana Rohanija, koji je Iranom vladao osam godina kao predstavnik bijelih turbana, odnosno reformističkih snaga koje su posredni prorokovi potomci. Oni Raisiju na međunarodnom planu u nasljeđe ostavljaju posredničke ratove u Siriji, Iraku i Jemenu na strani "bezbožničkih" režima, prijateljevanje s Kinom i Rusijom i međunarodne sankcije.

Što se tiče unutarnje politike, u njihovoj je eri inflacija podivljala, društvo je rastočeno, raspao se bankarski sustav, razmahale su se braniteljske skupine, ostao je neriješen status afganistanskih i drugih izbjeglica, ovjereni su dugogodišnji ugovori s komunističkom Kinom itd. Uglavnom, reformisti su se oko tih i drugih stvari potpuno politički iscrpili, pa ih je Vijeće čuvara, iransko političko kontrolno tijelo, izostavilo iz svih kombinacija te na izborima za položaj predsjednika uzdiglo konzervativnog Ebrahima Raisija. U životopisu novog iranskog predsjednika stoji da je rođen 14. prosinca 1960., u drugom gradu po veličini Mašhadu, važnom vjerskom centru šijizma, u kojemu je pokopan osmi imam Ali Reza. Nakon klasičnog obrazovanja Raisi napušta Mašhad i od 1975. pohađa sjemenište u Komu, najistaknutijem intelektualnom središtu modernog šijitskog islama. Tamo se poput mnogih drugih sjemeništarca zanosio revolucionarnim idealima Homeinija zasnovanim na Velajat-e Fakih, šijitskoj doktrini vlasti. Raisi je navodno bio aktivni sudionik Islamske revolucije od 1978. do 1979., a nije poznato kakvu je ulogu imao u Svetoj obrani, Iransko-iračkom ratu. Nakon stjecanja pravničkog i vjerskog obrazovanja dobiva važnu funkciju državnog tužitelja u gradu Masjed Soleymanu na jugozapadu Irana, a zatim u industrijskom gradu Karaju i u starom Hamadanu. Već 1985. na pragu zrelosti imenovan je zamjenikom tužitelja u glavnom gradu zemlje, Teheranu.

Zapad Raisiju zamjera što je pretkraj Iransko-iračkog rata 1988. bio jedan od četiri tužitelja u "Odboru lojalnosti", ili, prema protivnicima, "Odboru smrti", koji je nakon uputa velikog ajatolaha Homeinija naredio smaknuće nekoliko tisuća političkih zatvorenika optuženih za suradnju s Irakom. Raisijeva uloga u tim mutnim događajima nije razbistrena, ali je aktualizirana preko Amnesty Internationala u trenutku kada je bilo jasno da će biti budući predsjednik Irana. Neposredno nakon izbora u lipnju Agnès Callamard, glavna tajnica Amnestyja je kazala: "To što je čovjek postao predsjednik umjesto da odgovara za zločine protiv čovječnosti gorko je podsjećanje kako u Iranu nema vladavine prava." Raisiju se još prebacuje što je kao prvi zamjenik glavnog tužitelja od 2004. do 2014. imao ključnu ulogu u suzbijanju nemira koji su slijedili nakon izbora Ahmadinedžada 2009. godine. Uz prethodno nabrojene funkcije, Raisi je još bio šef Generalne inspekcijske organizacije (GIO) i glavni tužitelj Specijalnog suda za svećenstvo od 2012., mjesta s kojega je imao izvrstan pregled vlade i državnih službenika. Vrhovni vođa, ajatolah Hamenei ga je 2016. imenovao čuvarom svetišta Ali al-Reza u Mašhadu te odgovornim za najveću iransku bonyadu (zaklada), čime je učvršćen njegov utjecaj na državno-činovničku i poslovnu elitu. Kruna Raisijeve pravničke karijere svako je imenovanje na funkciju vrhovnog državnog suca 2019. godine.

Što se tiče vjerskog statusa, Raisi je prošao teološko obrazovanje i s godinama stekao rang hodžatoleslama (autoritet islama), iznad kojega je samo ajatolah. Usprkos prvoklasnim državnim i vjerskim položajima cijelo je vrijeme pomno njegovao imidž vladina kritičara i borca protiv korupcije. U tom je smislu nakon imenovanja na funkciju vrhovnog suca odmah započeo kazneni progon mnogobrojnih korupcijom prožetih državnih službenika i istaknutih gospodarstvenika. Politički protivnici zamjeraju mu što je uhićivao selektivno, isključivo ljude povezane s bijelim turbanima (reformistima), a štedio konzervativce. Također smatraju krajnje neozbiljnim zataškavanje pogreškom srušenog zrakoplova International Ukraine Airlines 752 u siječnju 2020. od Korpusa Islamske revolucionarne garde.



Glede nuklearnog sporazumna, službeno znanog kao Zajednički sveobuhvatni akcijski plan (JCPOA), koji se, usput rečeno, i dalje pregovara u Beču, Raisi je obećao: "Poštovat ćemo sporazum, ali uvjete postavljamo mi, a ne SAD." Podsjetimo, nuklearni sporazum (Zajednički sveobuhvatni akcijski plan, JCPOA) Irana i šest zemalja (Kine, Rusije, Francuske, Njemačke, Velike Britanije i SAD-a) iz 2015., iz kojega su SAD povukao, predviđa da Iran dopusti međunarodnim inspektorima potpunu kontrolu nuklearnih postrojenja, zaustavljanje obogaćivanja urana u mjeri potrebnoj za nuklearnu bombu, da mora smanjiti proizvodnju plutonija za dvije trećine, demontirati i uništiti nuklearni reaktor u Araku te iznijeti iz zemlje 97 posto do sada obogaćenog uranija. Iranu je dopušteno korištenje samo centrifuga prve generacije IR-1, koje uranij mogu obogaćivati vrlo sporo. Kako god, Iran se trenutno smatra "virtualnom nuklearnom silom", što znači da ima sve tehnološke i kadrovske kapacitete za izradu nuklearnog naoružanja. Od njegova posjedovanja odvaja ga samo vlastita odluka ili kratko razdoblje za realizaciju. Okosnica razvoja nuklearnih potencijala vojni je program Amad ("Nada"), a mnogobrojni znanstvenici i dužnosnici povezani s programom ubijeni su u skupnim ili pojedinačnim atentatima. Posljednje takvo ubojstvo dogodilo se u studenome prošle godine, kada je iz zasjede eliminiran ključni čovjek Amada, Mohsen Fahrizadeh. Zanimljiv je podatak da je on usporedno vodio i posao razvoja i proizvodnje samostalnog iranskog cjepiva protiv COVID-19.

Uz rješavanje politički motiviranih ubojstava, diverzija na nuklearna postrojenja, mirenje različitih frakcija, podrezivanje krila Iranskoj nacionalnoj gardi i drugim parabraniteljskim skupinama, Raisija nakon preuzimanja funkcije očekuje rješavanje pitanja galopirajuće inflacije, nestašice i plasmana robe, nedostatak pitke vode, zastarjela infrastruktura te mnogobrojni drugi ekonomski i društveni problemi čvrsto povezani s dugogodišnjim međunarodnim sankcijama. Iako na retoričkoj razini Raisi u sankcijama ne vidi prepreku, nego priliku za razvoj, problem mu čini povlačenje dugogodišnjih partnera Francuza pod pritiskom Amerikanaca, na čije su mjesto reformisti doveli Kineze potpisavši sporazum za jačanje političke i ekonomske suradnje u sljedećih 25 godina. Iza njega se zapravo krije kinesko učvršćivanje dugoročne opskrbe iranskim ugljikovodicima i neizravan pokušaj kontrole naftnih ventila. Međutim, poslovni ljudi u Iranu naglašavaju da se Kina nakon privremenog povlačenja Francuza i drugih partnera nije pokazala pouzdanom u većim ugovorima i strahuju da bi se sve moglo raspasti na štetu Irana. Također, za mnoge je obične stanovnike dolazak Kineza uzurpacija od koje ne očekuju ništa osim otimanja nacionalnih dobara. Uglavnom, iransko-kineski nacrt sporazuma zvuči lijepo jer predviđa 400 milijardi dolara investicija u sljedećih 25 godina u različitim djelatnostima, koje osim naftne industrije uključuju i bankarstvo, telekomunikacije, luke, zdravstvo i informacijske tehnologije, a Kina bi zauzvrat dobivala samo naftu uz velik popust. Dokument također poziva na produbljivanje vojne suradnje, sa zajedničkom obukom i vježbama, istraživanjima i razmjenom obavještajnih podataka.

Unatoč slatkim obećanjima konzervativci će vjerojatno napraviti odmak od nacrta sporazuma i pokušati u zemlju što prije vratiti pouzdane Francuze i Nijemce. Svakako će morati odustati od savezništva s Kinom na vojnom planu zbog njihova infiltriranja u "šijitski polumjesec", ali i zbog povlačenja Amerikanaca i NATO-a iz Afganistana, koje već sada stvara dodatno opterećenje za ionako krvavu iransko-afganistansku granicu. U tom je smislu znakovito da su talibani gotovo istog dana nakon povlačenja Amerikanaca zauzeli granični prijelaz Islam Qala, u provinciji Herat, koji je glavna tranzitna ruta između Afganistana i Irana. To je zapravo već treći zauzeti prijelaz u deset dana koji im jamči nadzor nad najvažnijim prijelazima sa zemljama srednje Azije, kao i kontrolu nad plodnom zemljom, naftnim i plinskim poljima te rudnicima zlata i dragog kamenja. Prema iranskim analitičarima, prepuštanje Afganistana talibanima američki je projekt usmjeren protiv Irana, koji će biti zaokupljen sektaškim ratom u susjednom Afganistanu i pritiskom novog vala izbjeglica, s kojima Iran ionako ima velikih problema. Sve u svemu, bit će zanimljivo pratiti Raisijevo konzervativno okretanje od Kine i Rusije te približavanje talibanima i SAD-u kroz mnoge mehanizme, pa i obnovu Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (JCPOA).