Magazin
KOSTURI IZ ORMARA

Sablažnjiva i turobna priča o
katoličkim školama u Kanadi
Objavljeno 10. srpnja, 2021.

Proteklih tjedana Kanadu opterećuje nevjerojatan skandal nakon što su u dvorištima nekadašnjih mahom katoličkih škola za domorodce pronađeni brojni neobilježeni dječji grobovi, stotine njih. Dok kosturi ispadaju iz ormara, točnije izviruju iz zemlje, otvoreno je desetljećima zataškavano pitanje sudbine domorodačke djece koju je režim oduzimao roditeljima kako bi ih kultivirao i asimilirao.



Snažan je to udarac kanadskom mitu novijeg nadnevka o razvijenom multikulturalizmu u toj zemlji. Dakako, da su iskoraci na tome području veliki, naročito kada se govori o položaju doseljenih zajednica. Kanada možda u ovome može biti i uzor, ali tek u novije vrijeme. Povijest ove zemlje pamti i koncentracijske logore za doseljenike iz Njemačke, Ukrajine, Italije, Turske, Bugarske i Japana tijekom obaju svjetskih ratova. Svi su ti ljudi dobili zlokobnu etiketu “neprijateljskih stranaca” (enemy aliens). Doseljenim Japancima, dakle, kanadskim građanima japanskog podrijetla, čak je tijekom Drugog svjetskog rata bila konfiscirana i imovina. Onako, kolektivno. Kao da je riječ o Židovima u NDH ili Folksdojčerima u Brozovoj Jugoslaviji. To je zacijelo crna mrlja na licu Kanade iz tog vremena.

DJEČJA GROBLJA


Možemo si samo misliti kakvo sve breme postoji u odnosu na pripadnike tzv. prvih naroda (riječ je o ljudima koje mi nazivamo Indijancima), Inuita (stariji naziv za ovu populaciju su Eksimi) i Metisa (etnička skupina nastala međusobnim brakovima mahom europskih muškaraca i indijanskih žena). Već francuski termin Métis (mješanac) dovoljno govori o kakvom je socijalnom preziru riječ. No, kada sudimo o tuđem rasizmu, nemojmo slučajno misliti da i mi ne bismo podigli iste takve zidove među ljudima samo da smo bili u prigodi da živimo s onima druge boje kože i drukčijih kulturalnih navika. Kada je riječ o ovoj turobnoj temi, nema nikakvog mjesta našoj moralnoj superiornosti u odnosu na kolonijalne narode kao što su, primjerice, bili Englezi, Francuzi ili Nijemci. Mi, jednostavno, nismo imali povijesne šanse pokazati kakvi bi bili prema Indijancima ili Crncima. Zato se ova priča itekako tiče i nas, već samom činjenicom što pripadamo bijeloj rasi. Dovoljno je ovdje se sjetiti u nas hvaljenog i slavljenog svjetskog putnika, istraživača i pustolova Dragutina Lermana. Naime, nikada se nitko nije javno pitao što je taj vrli Hrvat radio i kako je postupao prema domorodačkom stanovništvu u Kongu, u vrijeme kada je bio lokalni dužnosnik jednog od najvećih monstruma u ljudskoj povijesti, belgijskog kralja Leopolda Drugog, odgovornog za genocid strahovitih razmjera u srcu Afrike.

Nakon što su kosti stotina djece pronađene u blizini nekadašnjih katoličkih škola otvorilo se mnoštvo pitanja na temu kolika je bila cijena prisilne asimilacije indijanske djece i njihove integracije u kanadsko društvo. Teško je to pitanje i za kanadsku državu i dičnu britansku krunu, ali i za Katoličku Crkvu koja je bila neposredni izvršitelj tog nečasnog i u dobroj mjeri kriminogenog zadatka. Kao najrječitija kritika postupanja Katoličke Crkve, njezinih učitelja i odgojitelja prema pripadnicima niže rase planulo je nekoliko crkava, mahom katoličkih te jedna anglikanska, u naseljima prvih naroda (engl. First Nations, franc. Premières Nations). Iako prljava mašta, ali i iskustvo s prekobrojnim i pedofilskim skandalima u Crkvi sugerira da su ta djeca žrtve odvratne pedofilske bande odjevene u reverende i habite, ipak neka razumna objašnjenja ciljaju na druge uzroke masovne dječje smrti poput tuberkuloze, španjolske gripe i drugih zaraznih bolesti na koje domorodci nisu imali otpornost.

Naravno, da je dio smrti zacijelo povezan i s fizičkim i psihičkim zlostavljanjem, pothranjenošću, a možda i slabim grijanjem prostorija u kojima su poput zatvorenika bila smještena indijanska djeca. Spominju se i samoubojstva djece koja nisu mogla preživjeti teror koji su doživljavala u katoličkim školama. Već na samom početku izbijanja ovog skandala kanadski premijer Justin Trudeau, koji svojim izgledom jako podsjeća na svog vjerojatnog biološkog oca, kubanskog revolucionara i bivšeg isusovačkog gojenca Fidela Castra, pozvao je Svetu Stolicu da reagira na ovaj skandal. Iz Vatikana je stigao tek muk. Teško da je posrijedi suvremeni katolički prezir prema Indijancima, prije je riječ o iščekivanju pravih razmjera ove priče, pogotovo glede utvrđivanju odgovornosti za ove smrti. Naravno, u Katoličkoj Crkvi, koja se vječito nekome mora ispričavati za brojna zla koja je počinila pojedincima i skupinama tijekom povijesti, postaju svjesni potpunog moralnog bankrota. Koga uopće još zanima o čemu govori Crkva toliko srozanog i uništenog ugleda? Autogol koji si je Katolička Crkva sama zabila višedesetljetnim zataškavanjem pedofilskih skandala je kolosalnih razmjera. Broj izlazaka iz redova Crkve u zemljama Zapada je golem, dok se drugi vjernici odlučuju za pasivizaciju i bojkot.

KULTURNI GENOCID



Članak Iana Austena u The New York Timesu otkriva nam tužnu sudbinu kanadskih Indijanaca tijekom niza naraštaja. Djecu bi u internate, koje je obično vodila Katolička Crkva, odvodila do zuba naoružana Kraljevska kanadska konjanička policija. Ta su djeca bila zauvijek izgubljena za svoju zajednicu jer su im školski sustav i katolička pedagogija usadili prezir prema vlastitim korijenima, materinskom jeziku i animističkoj religiji. Mnogi od njih nikada više nisu progovorili na svome materinskom jeziku, a stotine indijanske djece izgubile su život pod nepoznatim okolnostima. Povjerenstvo za istinu i pomirbu utvrdilo je prije nekoliko godina da se u spomenutim školama koje su djelovale od 1883. do 1996. dogodio “kulturni genocid”. Ovo tijelo izričito spominje seksualno zlostavljanje kao dio kataloga nasilnih djela počinjenih na štetu indijanske djece, oduzete od roditelja kako bi Država i Crkva od njih učinila “prave” Kanađane. Procjenjuje se da je populacija prvih naroda izgubila možda čak i 50.000 svojih pripadnika koji se nikada nisu vratili u svoje zajednice. Najveći dio se uključio u tržište rada u kanadskim gradovima, a uistinu prevelik broj njih završio je dva metra ispod zemlje.

Netko bi realan sa strane rekao da je isti ili vrlo sličan kulturocid praktički počinio i hrvatski ban Ivan Mažuranić kada je 1874. Saboru predložio Zakon ob ustroju pučkih školah i preparandijah, odnosno uveo obvezatno pohađanje pučke škole. Tko misli da je taj proces bio bezbolan i bez nedostatka, neka se samo prisjeti sudbine književnog junaka Ivice Kičmanovića iz romana “U registraturi” Ante Kovačića. Tada je također stradala naša pučka kultura, a pametnija djeca odlazila su u grad na daljnje školovanje i također bila trajan gubitak za svoju užu zajednicu. O marginalizaciji i praktičkom uništenju hrvatskog kajkavskog i čakavskog govora djelovanjem školskog sustava da i ne govorimo. No, za razliku od kanadskih prvih naroda, mi za taj dio naše izgubljene baštine nemamo suza.

Piše: Draško Celing

Možda ste propustili...

DR. SC. ANITA PAVKOVIĆ REDOVITA PROFESORICA NA KATEDRI ZA FINANCIJE EKONOMSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Duh je trenutačno izvan boce...

IZV. PROF. DR. SC. ANITA PEŠA PROČELNICA ODJELA ZA EKONOMIJU SVEUCILISTA U ZADRU

Građani o financijama uče na vlastitim pogreškama

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

RAZGOVOR: ANA RIMAC SMILJANIĆ/SANDRA PEPUR/JOSIP VISKOVIĆ

Posljedice potpisivanja
na brzinu ili jednog klika
mogu biti vrlo skupe

2

REPORTAŽA: KAKO SAM OSVAJAO MONT BLANC

Život je kratak,
trčanje ga čini dužim

3

HRVATSKA NARODNA BANKA

Omogućiti bolju zaštitu potrošaća