U svakodnevnoj prehrani poriluk možete pripremati na različite načine. Najčešće se poriluk kuha i poslužuje s dodatkom maslinova ulja ili maslaca kao prilog. Tradicionalno se priprema s krumpirom i vrhnjem kao varivo, a izvrstan je u juhama, sam ili u kombinaciji s drugim povrćem. Poriluk možete i pirjati, samostalno ili sa slaninom, šunkom, jajima, puževima, ribom ili gljivama. Pečeni poriluk izvrstan je s maslacem i krušnim mrvicama ili nadjeven topljenim sirevima. S gorgonzolom i vrhnjem poriluk može biti sastavni dio umaka za tjesteninu, a možete ga i pohati.



Porilukom možete puniti palačinke, gibanice, pite i razna druga tijesta te pripremati soufflé. Koristi se i za pripremu salata, a može biti i dobar nadomjestak luka.



Poriluk je vrlo stara kultivirana biljka, koja je u najbližem srodstvu s crvenim lukom, češnjakom, drobnjakom i ostalim vrstama luka. Potječe od divlje vrste Allium ampeloprasum, koja se javlja u Portugalu i sjevernoj Africi, odnosno istočno u Turskoj i Iranu. Uzgajali su ga još stari Egipćani, Grci i Rimljani te ga cijenili kao ljekovitu biljku. Poriluk može narasti i do pola metra visine. Podzemni dio bijele je boje, mesnat i zadebljao. Njegova je aroma rafiniranija od većine srodnika. Budući da je poriluk u grupi povrća s češnjakom, crvenim lukom, ljutikom i vlascem, posjeduje slične karakteristike, ali znatno blaži okus i miris. Po nutritivnom sastavu sličan je svojim srodnicima, ali nešto višeg sadržaja bjelančevina, beta-karotena i vitamina C. Bijeli dio poriluka treba na dodir biti čvrst i bez mrlja, a zeleni listovi izrazite boje i čvrsto priljubljeni. Poriluk kupujte onda kada ćete ga koristiti. J.Kn.