Puno je mjesta na Zemlji u kojima prošlost i danas živi u punom sjaju, bez obzira na blistavilo modernih vremena, digitalizirano i globalno umreženo doba, svijet koji trči za razvojem i napretkom pod svaku cijenu, pa i pod cijenu ispraznosti duha. No, kad vas put navede u Izrael, sve postaje drukčije, zapravo se vraćate na izvorište civilizacije i, što je najvažnije, vraćate se produhovljenosti koju ste možda negdje zagubili i sad vam se ovdje, u okruženju slavne prošlosti, život nudi u svojoj iskonskoj ljepoti. Tu je dakako i vječna politika, vječno "ratno stanje", odnosi Židova i Palestinaca, uključujući i ovotjedni ponovni sukob između Hamasa i Izraela... no o tome na drugom mjestu u Magazinu.

Sve u svemu, ovo je priča o jednom mirnom vremenu u Izraelu, tek da podsjetimo na ljepote mira umjesto užasa rata. A priča ide ovako: Nakon dolaska u Izrael prvo posjećujem selo Ein Karem, mali skriveni dragulj smješten u stjenovitom brežuljkastom kraju iznad Jeruzalema. Selo je to s duhovnom dimenzijom, u kojem je rođen sv. Ivan Krstitelj. Brojnim stepenicama uspinjem se do crkve "Sv. Ivan Krstitelj u planini", a potom se spuštam do izvora - mjesta susreta Marije (noseći u utrobi Isusa) i Elizabete (noseći u sebi Ivana Krstitelja). Preda mnom brojne hodočasnice obavijene bijelim velom. To su žene iz Eritreje, Kopti (kršćani), koje se uspinju prema velikoj impresivnoj pravoslavnoj crkvi s pozlaćenom kupolom.

Pri povratku prolazim pokraj kapele iz križarskog razdoblja (11. stoljeće), u kojoj su utisnute stope Isusova uznesenja u nebo. Stižem na Maslinsku goru. Pogled na Betlehem je fascinantan. Grad je opasan bedemom koji je u 16. stoljeću dogradio Sulejman Veličanstveni. Odmah uz zidine ističe se džamija s velikom pozlaćenom kupolom, na mjestu uništenog židovskog hrama. Muslimani vjeruju da je upravo "Kamena džamija" mjesto uznesenja njihova proroka Muhameda u nebo.

Spuštam se s Maslinske gore, putem kojim se vjerojatno spuštao i sam Isus Krist, do Getsemanskog vrta. U vrtu se nalazi osam maslina za koje se vjeruje da su iz Kristova doba. Pod tim maslinama Isus je molio s apostolima nakon posljednje večere i tu ga je prokazao Juda svojim poljupcem. Ulazim u obližnju crkvu Marijina groba, u čijem se dnu nalazi grob sv. Marije. Mnoštvo koje se uspinje ili silazi širokim stepeništem prilično je bučno, nimalo skrušeno s obzirom na svetost ovog mjesta.

Cilj mojeg posjeta je crkva Isusova rođenja. Sagrađena je 540. godine. Pri ulasku kroz vrata poniznosti moram se prignuti i tako iskazati poniznost Bogu. Ovdje su armenska, grčka pravoslavna i katolička Crkva. U prvom dijelu su ostaci crkve iz Konstantinova razdoblja. U dijelu grčke pravoslavne crkve nalazi se mjesto Isusova rođenja. Prilazi mu se s poštovanjem i vjerom.

Izlazim pred crkvu sv. Katarine. To je ona iz koje se svakog Božića prenosi misa za čitav katolički svijet. U klaustru crkve željeznom rešetkom zatvoren je ulaz strmim stepenicama u špilju. U njoj je sv. Jeronim (rodom s područja današnje Hrvatske) u 3. stoljeću po traženju pape preveo Stari zavjet na latinski (Biblija Vulgata).

Jeruzalemom prolaze, uvijek nekamo žureći, oni koji na glavi nose veliki crni šešir širokog okruglog oboda, s pletenicama sa strane. To su naravno ortodoksni Židovi potpuno posvećeni vjeri i tradiciji! Na njima je bijela košulja, crno odijelo i crne cipele. O pojasu vise im bijeli svileni konopčići, tzv. cetit. To je znak pridržavanja brojnih zakona iz Talmuda. Među prolaznicima ističu se oni koji na glavi nose golemu okruglu krznenu kapu, u bijeloj košulji s ruskim ovratnikom. Preko toga svileni svjetlosmeđi dugački ogrtač, vezan o pojasu. Na nogama bijele dokoljenice i crne cipele. Odijevanjem pokazuju svoju tradiciju ovisnu o kraju svijeta iz kojeg su došli. Inače na shabat Židovi ne idu daleko od kuće, najdalje do najbliže sinagoge, i nikada ne mole sami. Za molitvu ih treba biti deset. Stoga, ako netko želi moliti, počinje se ljuljati uz riječi minjan, minjan. Drugi mu se pridružuju u molitvi. Procjenjuje se da u Izraelu živi 20 % ortodoksnih, dok se ostali smatraju sekularnim Židovima.

Gradom prolaze i Arapi. Gotovo polovinu stanovništva čine upravo Palestinci. Prepoznatljivi su po svojoj fizionomiji. Mlađi se odijevaju kao i svi mladi u Europi. Stariji nose bijelu kapu na glavi koja pokriva cijelo vlasište, a ne samo vrh tjemena. Poneki nose dugačke haljine bijele ili smeđe boje.

Smještam se u hotelu s četiri zvjezdice, po komforu sukladan značenju kralja Salomona, Davidova sina, čije ime nosi. Za večeru mi donose raznovrsna topla jela od mesa i brojne salate. Kruh je tanak poput naših mlinaca, beskvasan, jer je započeo tjedan proslave vjerskog blagdana Pashe. Raznovrsni kremasti kolači zaslađuju nepce. A ujutro nema ništa mesnog. Sve od sira i mliječnih proizvoda. Nekoliko vrsta vrhnja s dodatkom svježeg bilja, poput vlasca. Židovi za obrok nikada ne nude niti sami jedu zajedno mliječne i mesne proizvode. Nakon večere šetnja prema zidinama Betlehema. Prolazim kroz Mamillu, veliki trgovački centar. S obje strane ulice brojne trgovine s modernom robom, a potom ulazim u stari grad kroz Jaffa vrata. Preda mnom posve drukčija slika grada. S obje strane arapski dućančići s tipičnom robom za taj dio svijeta. Vlasnici sjede pred dućanima, pozdravljajući prolaznike pozivaju ih u svoju trgovinu. Pogađanje za cijenu je uobičajeno.

U stari grad se ulazi kroz Sionska vrata. Odlazim do sobe u kojoj je održana posljednja večera. Građevina je poslije uređena u stilu križarske arhitekture, s vidljivim potpornim lukovima na stropu. U sobi je puno hodočasnika Kopta iz Eritreje. Tamnopute, sitne žene umotane u tradicionalni bijeli ogrtač. Ispod ove prostorije nalazi se mala sinagoga s grobom kralja Davida. U prostoriju s grobom odvojeno ulaze muškarci od žena. Pred grobom se njišu i ljube ga u vjerskom zanosu. Grobnica je otkrivena posve slučajno prigodom istraživanja sobe posljednje večere.

Od Davidova groba odlazim kroz stari grad prema Zapadnom zidu ili Zidu plača. Vidljivi su ostaci rimskog trga. U blizini je posve nova i velika sinagoga. Spuštam se do vidikovca s kojeg se lijepo vidi Zapadni zid i mnoštvo ljudi koji prolaze velikim trgom. Na tom vidikovcu postavljena je menora, svijećnjak za sedam svijeća. U originalnoj je veličini i pozlaćen. Zapadni zid Betlehema postao je najsvetije mjesto Židovima. Zid plača se nalazi ispod nekadašnjeg velikog hrama, danas "džamije kamena". Muškarci obvezno pokrivaju glavu. Neki preko ramena prebacuju tradicionalnu židovsku maramu. Prilaze zidu i padaju u vjerski zanos. Ljuljaju se izgovarajući svoju molitvu. Naslanjaju čelo ili dlan na zid. Drugi u pukotine na zidu guraju papirić s molitvom. Molitva traje dugo, dok ne izmole za sve svoje potrebe.

Napustivši prostor pred zidom, odlazim kroz živopisni bazar do mjesta na kojem je Poncije Pilat izveo Krista pred svjetinu i zatražio presudu. Na tom je mjestu danas originalna crkva iz križarskog razdoblja. To je zapravo prva postaja križnog puta na kojoj su Isusu na glavu postavili krunu od trnja i ogrnuli mu grimizni ogrtač, ismijavajući ga. Put dalje vodi po današnjoj Via Dolorosa ("Ulica bola") prateći pojedine postaje Isusove patnje pod križem. I ja osjećam bliskost s Njegovom patnjom. Put se neprekidno uzdiže i krivuda između kuća s trgovinama. Nekada je završavao izvan gradskih zidina na obližnjem brdu zvanom Kalvarija.

Na Golgoti se nalazi bazilika Isusova groba. Na ovom mjestu zajedno je čak pet kršćanskih konfesija. U glavnu crkvu ulazim kroz malu koptsku crkvu. Središnje mjesto zauzima grčka pravoslavna crkva. Pod njezinim je nadzorom sam Isusov grob. Pokraj groba je franjevačka crkva. Red za ulazak u grobnicu je velik. Lakše dolazim do mjesta Golgote, na kojem je Krist razapet na križ. Oltar je ukrašen srebrnim križevima. Iznad, na stropu, brojna srebrna kandila. Ispod ovog mjesta nalazi se kamen pomazanja na kojem su oprali Krista nakon skidanja s križa. Oko kamena pomazanja kleče brojni vjernici. Saginju se klečeći. Ljube kamen, na njega oslanjaju čelo, rukama ga miluju pa potom glade svoje lice. Trljaju o kamen križeve, krunice, svete knjige, pa čak i kasete i marame. Oko kamena intenzivan miris jer ga svako vere časne sestre premazuju posebnim uljem kojim se nekada premazivalo tijelo pokojnika. Ova je crkva mjesto okupljanja svih kršćana. Zajedništvo naroda u vjeri.

Sve u svemu, ova sjećanja, opisani dojmovi, iz vremena su prije pandemije i epidemioloških mjera koje su umnogome spriječile masovna okupljanja i veća hodočašćenja svetim mjestima u Izraelu, napose Jeruzalemu. No, s obzirom na to da je Izrael prvi na svijetu organizirano i brzo procijepio golemu većinu svog pučanstva, bolja vremena za druženje, posjete i okupljanja u molitvi vraćaju se na dnevnoj bazi. Naravno, za turiste izvan Izraela, COVID putovnice bit će obvezne... Ali do normalog stanja je dalek put! Ovog tjedna se nažalost ponavlja ratna drama tako česta na ovom biblijskom području. Smrt iznova uzima svoj krvavi danak...