Još se i danas prepričava legenda o "pijanim ustašama", kako su srpski dobrovoljci koji su, uz bivšu JNA, napadali Vukovar, na srpskoj televiziji u jesen 1991. godine, govorili zbunjeno o ručnim bombama kojima su ih vukovarski branitelji obasipali, iako su bili uvjereni kako su udaljeni 200 i više metara. Nije im bilo jasno kako "kinder jaja" padaju na njih, pa su zaključili da "pijane i drogirane ustaše bacaju bombe i 300 metara u dalj". Nisu se mogli dosjetiti da su vukovarski branitelji smislili napravu koja se stavlja na pušku i u nju ručna bomba koja se može ispaliti na udaljenost i do 300 metara.

Tko su ljudi koji su smislili i izradili na stotine ovakvih naprava? Jedan od njih je Zvonimir Petrić, koji je do rata radio kao šef pripreme borovske Alatnice, a za rata bio pripadnik Tehničke satnije, i koji sada kao umirovljenik živi u Vinkovcima, ali ne miruje nego prikuplja dokumentaciju i iskaze o zločinima nad Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata.


- Nitko se više ne sjeća tko je prvi dao ideju, ali misao vodilja je bila kako što dalje bacati ručne bombe. Na tome smo radili Adorjan Toth, Vinko Mikić, tokari i ja. Imali smo školsku ručnu bombu i s njom radili probe sve dok nismo dobili najbolje rezultate za domet bacanja bombe. Mjere su se odmah stavile na nacrt i dijelovi su se radili serijski, organizirano. Ratna proizvodnja bila je organizirana u prostoru nove alatnice Tvornice strojeva Borovo. Zgrada je bila odvojena od kombinata, istočno, kod PIK-ovog silosa. Zgrada je imala dva atomska skloništa, jedan smo koristili mi iz Tehničke satnije, a drugi su koristili topnici, čiji je položaj bio nedaleko. Odabrali smo potrebne strojeve, najvažniji strojevi su bili zaštićeni u posebnim prostorijama, a kada je nestalo struje dobili smo dva dizel-agregata od po 42 kW. Okupili smo ljude, stručnjake za pojedine operacije i pozivali smo ih prema potrebi proizvodnje, naravno, samo one u koje smo imali povjerenje. Objekt je bio čuvan, nastojali smo ostati u maksimalnoj tajnosti, jer je krov zgrade bio panel ploča od pet centimetara, a slikanje je bilo zabranjeno, tako da nemamo nijednu autentičnu fotografiju iz tih ratnih dana. U rujnu su nas Srbi otkrili i počeli granatirati, a granate su prolazile kroz krov i detonirale u samoj prostoriji. Od jedne takve ranjeno je nekoliko pripadnika Tehničke satnije - priča Petrić, i pojašnjava kako se "pijani ustaša" sastojao od dva dijela - čelična šalica (kruška), koja se navrnula na cijev puške i plastični uložak koji je bio za jednokratnu uporabu.

Dodaje kako je 2011. preko jednog zagrebačkog novinara, nacrt tog "izuma", s preciznim uputama, otišao u Libiju, gdje se tada ratovalo, a tamošnji su ratnici napravili ovu napravu koja je jako korisna u uličnim borbama.


-Tako je "pijani ustaša" dobio nastavak daleko od Vukovara i Hrvatske. Čeličnih šalica napravili smo nekoliko stotina i svi borci na linijama htjeli su imati ovaj dodatak. Plastični umetak bio je za jednokratnu upotrebu, jer je izlijetao zajedno s bombom. Napravili smo ih, u serijskoj poluautomatskoj proizvodnji, sigurno desetak tisuća komada, mnogo više negoli ih je iskorišteno, ali branitelji su ih tražili. Šalica je imala navoj koji je odgovarao navoju za prigušivač i mogla se koristiti svaka puška koja je imala na cijevi takav navoj. Najviše se koristila PAP-ovka, bila je nešto duža, pa se bolje mogao odrediti kut, nanišaniti i uprijeti o zemlju, a municija je obvezno morala biti manevarska, ili školska, jer koristio se potisak plinova koji je izbacivao bombu s plastičnim uloškom. Uložak je zapravo služio kao svojevrsna brtva, kako bi se postigao odgovarajući tlak u cijevi nakon okidanja manevarskog metka. Šalice smo radili od čeličnih okruglih profila, tokarenjem. Za zaštitu od hrđe šalice smo brunirali, tj. zagrijavali na visoku temperaturu i potapali u ulju, zbog čega su bile crne, glatke i otporne na vlagu. Plastične uloške radili smo iz plastičnih kalupa za proizvodnju obuće kojih je bilo više nego dovoljno - pojašnjava Petrić, dodajući kako su imali dovoljno materijala, jer Tvornica strojeva Borovo imala je veliko i dobro opskrbljeno skladište materijala.
Budući da je to bilo bacanje ručne bombe, a ne lansiranje, teško je govoriti o preciznosti, ali branitelji su Petriću pričali da s pristojne udaljenosti mogu pogoditi prozor kuće i ubaciti bombu. Gotovo svakodnevno branitelji su u Tehničku satniju donosili pokidana ili oštećena oružja na popravak, pa su njihove primjedbe odmah uzimali u obzir.