Predodžbu Irana kao kulturne i svake druge nedođije, zemlje koju treba izbušiti balističkim projektilima, a naročito njezine nuklearne potencijale, i tako je vratiti u kameno doba, uvelike narušavaju umjetnički projekti koji nadilaze sve ono što smo ikada čuli o toj kulturnoj adresi.

Naravno da treba uvijek aktivno raditi protiv rata i na sve moguće načine pritiskati potencijalne agresorske režime, ali jednog dana kada se aktiviraju tzv. preventivne vojne intervencije s nuklearnim predznakom, bez obzira je li riječ o izboru oružja za tu operaciju ili pak o izboru ciljeva koje treba uništiti, plašimo se da ćemo se toga trenutka naći usred Trećeg svjetskog rata koji će tek rijetki moći preživjeti. Vjerojatno, samo štakori i štipavci. Vratimo se umjetnosti. Ljubiteljima glazbe još je u živom sjećanju album “Placeless” koji je poslovično intrigantni Kronos Quartet snimio zajedno s dvije sestre, Marjan i Makhsom Vahdat. Klasični perzijski pjesnici Rumi i Hafiz koji su živjeli u 13. odnosno 14. stoljeću kao i neki modernistički autori koji su djelovali u novije vrijeme ovdje su oživljeni zahvaljujući savršenom prožimanju zapadnjačke forme gudačkog kvarteta te orijentalnih glazbenih predložaka. Utemeljitelj i umjetnički ravnatelj Kronos Quarteta David Harrington je rekao da su čak i svoje instrumente morali drukčije ugoditi kako bi odgovorili zahtjevima glazbovanja u skladu s perzijskom tradicijom. Pamtimo slični kulturološki eksperiment koji je ovaj gudački kvartet odvojeno odradio s azerbajdžanskom skladateljicom Franghiz Ali-Zadeh i pjevačem Alimom Qasimovim. Tada se zapadnjačka publika upoznala s tradicijom tzv. mughama, temeljenog na cikličkoj improvizaciji.

Slušajući album “Placeless” objavljen prije dvije godine za norvešku etiketu Kirkelig Kulturverksted i Valley Entertainment iz New Yorka naučili smo lekciju kako naša zajednička civilizacija ne prestaje stotinjak kilometara od naših istočnih granica nego obuhvaća puno šire i veće područje. Iako su u Rusiji danas popularni autori poput pomahnitalog teoretičara Aleksandra Dugina i njegova predšasnika Ljeva Gumiljova koji nemušto klepeću o nekakvoj posebnoj euroazijskoj civilizaciji na čelu s Moskvom što bi trebao biti ideološki supstrat za neprijateljstvo sa Zapadom i novi hladni rat, na našem planetu trenutno postoji samo jedna civilizacija, i to je ona u kojoj živimo i djelujemo. Možda je to i tužno, ali otkrićem Novog svijeta u 15. stoljeću, osvajanjem Afrike i stupanjem Europljana na tlo Tasmanije uništena je svaka mogućnost da na ovom svijetu postoji ikoja druga civilizacija osim naše zapadnjačke. Možda bismo mogli uvjetno govoriti o usporednom postojanju orijentalne ili islamske civilizacije, iako sva tehnološka rješenja osim onih vjerskih i ideoloških dolaze iz zapadnjačkog okruženja. Ili kako bi rekli Iljf i Petrov u svom romanu “Zlatno tele”: “Ideje naše, benzin vaš“. Jedina odvojena civilizacija koja još postoji jest ona urođenička na rubu Amazone, ondje gdje se tropska prašuma dodiruje s Andama. No, tu izoliranu kulturu na razini kamenog doba svakog dana ugrožavaju bolsonarovski poduzetnici koji nemilosrdno krče prašumu, kolumbijski narkomafijaši i pustolovi. Ono što urođenicima najviše prijeti su naše bolesti koje njihov imunitet ne poznaje.

Njemačka pjevačica iranskog podrijetla Cymin Samawatie te američki udaraljkaš i skladatelj rodom iz Indije Ketan Bhatti, zajedno sa članovima Berlinskih filharmoničara okupljenih pod nazivom Trickster Orchestra, objavili su vrlo intrigantni album za diskografsku kuću ECM (Edition of Contemporary Music). Iako ova etiketa aludira na jazz, glazba koju nudi ovaj dvojac i pripadajući kolektiv daleko nadmašuje sve žanrovske granice. I ovdje ćemo čuti stihove Rumija i Hafiza otpjevane na farsiju, ali i raznoliki drugi materijal na hebrejskom, turskom i arapskom jeziku. Čarobna i vrhunaravna glazba nije orijentalna kako bismo mogli očekivati, iako se stanovita citatnost može i ovdje uočiti. Nije ovo album za svakoga jer je glazbeni izričaj ipak upućen nekome tko ima odgovarajuće slušateljsko iskustvo. Među egzotičnim instrumentima koje ovdje možemo čuti je i koto (svira ga Naoko Kikuchi) te kineski puhački instrument šeng, u izvedbi Wua Weija. Na albumu još glazbuju i violist Martin Stegner i klarinetistica Mona Natbou Riahi, podrijetlom također iz Irana. Posebnu priču čine moćne udaraljke na kojima svira Ketan Bhatti, koji je zajedno s Cymin Samawatie osnovao skupinu Cyminology.

Sasvim drugu priču nudi američka pjevačica i skladateljica pakistanskog podrijetla Arooy Aftab. Njezin izričaj se temelji na prožimanju raznih stilova. Temelj čini sufijska tradicija njezina zavičaja, a stilski je protkan različitim utjecajima, uključujući i jazz pa čak i reggae. Album “Vulture Prince” objavljen za etiketu New Amsterdam. Osim njezina uistinu posebna glasa ono što se odmah može prepoznati je dijalog harfe (svira je Maeve Gilchrist) i gudačkih instrumenata. Najčešće je to violina Dariana Donovana Thomasa. Ovaj uradak odlikuje pastoralni, pa čak i onostrani ugođaj. Isplati se poslušati.