Uz goleme probleme, zdravstvene i ekonomske, koje u svijetu izaziva pandemija koronavirusa već više od godinu dana, puno je toga palo nekako u drugi plan, iako se ne može reći da su druga važna pitanja poput migranata, terorizma i prijetnji novih izazova zapostavljena kad se radi o nastojanjima da se spriječe nove eskalacije sukoba pred vratima Europske unije. S tim u vezi, jedno je krizno žarište u europskom "dvorištu" i dalje izazov miru i stabilnosti. Radi se naravno o Siriji, u kojoj mira i dalje nema, iz koje izbjeglice i dalje putuju prema EU-u, a oko koje se i dalje "lome koplja" kako i na koji način postići suglasnost i spriječiti daljnju devastaciju zemlje i izbjeći nove ratne drame.
Posebno je u javnosti unatrag nekoliko mjeseci glede Sirije bila pozornost na velikoj Donatorskoj konferenciji u Bruxellesu, od koje se puno očekivalo, da bi na kraju postignuto manje od očekivanog. Drugim riječima, Donatorska konferencija donijela je samo 5,3 milijarde dolara pomoći Siriji, što je tek polovina novca koji je potreban za kakav-takav izlazak iz krize i početak obnove građanskim ratom razrušene i osiromašene zamlje.
U svojoj opsežnoj analizi
Barbara Wesel, dopisnica
DW-a iz Bruxellesa, piša kako je EU učinio sve kako bi zemljama donatorima približio očajničku situaciju Sirijaca nakon deset godina rata. Na dvodnevnoj donatorskoj konferenciji s predstavnicima 50 zemalja i 30 međunarodnih organizacija nije bilo sumnje u dramatično stanje u zemlji - dvanaest milijuna izbjeglica, više od polovine u susjednim zemljama, uništen zdravstveni sustav i škole, odnosno onemogućen svaki drugi pristup obrazovanju. Devet od deset Sirijaca živi u apsolutnom siromaštvu, a hitna humanitarna pomoć potrebna je za 13 milijuna ljudi. Ujedinjeni narodi procjenjuju da je potrebno prikupiti deset milijardi dolara - naglašava Wesel te u nastavku piše kako se na kraju pokazalo da je došlo do masovnog "zamora donatora", s tim da je u ukupno prikupljenoj svoti od 5,3 milijarde dolara, 1,7 milijardi došlo od najdarežljivijeg donatora - Njemačke. Više od 500 milijuna eura iznova je odobreno iz budžeta EU-a, a druge zemlje su ostale suzdržane. Na primjer, Velika Britanija je svoj ionako mali doprinos smanjila za trećinu - na 200 milijuna funti.
JOŠ UVIJEK NEMA MIRA
"Na vojnom je planu bilo relativno mirno, ali to ne znači napredak", rekao je visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove Josep Borrell na početku konferencije opisujući situaciju u zemlji te dodao: "Pregovori u Ženevi o procesu političkih reformi praktično su zaustavljeni. Hitno je potreban progres". Inače su Europska unija i njezine članice prikupile dvije trećine cjelokupne pomoći Siriji u posljednjih nekoliko godina; od početka rata 2011. ova pomoć je iznosila gotovo 30 milijardi dolara, što jest utješno saznanje, ali nažalost i nedovoljno novca za saniranje štete i početak obnove u stanju u kakvom je Sirija danas.
Dodatni je problem, piše Wesel, i sadašnja pandemija koronavirusa, koja je ionako tešku situaciju još više pogoršala. Sirijsko gospodarstvo je na koljenima, valuta je propala i cijene hrane su višestruko povećane. Sve ovo dovodi do "više gladi, neishranjenosti i bolesti", rekao je Mark Lowcroft, povjerenik UN-a za humanitarna pitanja i dodao: "To je za Siriju deset godina očaja i katastrofe".
Kad se radi o sirijskim izbjeglicama koji i nadalje spas traže u odlasku preko granice, Siriji susjedne zemlje su jasno stavile do znanja da njihovo gostoprimstvo ima granice. Posebno je žestok bio libanonski premijer Hasan Diaba, koji je podsjetio prisutne na Donatorskoj konferenciji da 60 posto svih Libanonaca sada živi u siromaštvu, te naglasio kako između domaćeg stanovništva i sirijskih izbjeglica vladaju sve izraženije i opasnije napetosti. "Boravak Sirijaca u Libanonu mora biti privremenog karaktera, a integracija nije cilj", riječi su libanonskog premijera, koje su u Bruxellesu zvučale kao prijetnja.
Od katastrofalne eksplozije u luci u Bejrutu prošle godine, Libanon je na rubu snaga, kako u gospodarskom tako i u političkom smislu. Vlada više nije funkcionalna, ali odbija se povući. Sprema se sljedeća drama u toj bliskoistočnoj regiji, jer 1,5 milijuna sirijskih izbjeglica živi u Libanonu. U odnosu prema broju domicilnog stanovništva to je više nego u bilo kojoj drugoj zemlji koja je prihvatila izbjeglice. Potencijal za političke ucjene je očit, naglašava u svojoj analizi Wesel.
No bilo je i pokušaja da se ublaže tenzije glede opasnosti od novih velova migranata. Tako je jordanski ministar vanjskih poslova Ayman Al Safadi umjerenijim tonom pozvao na veću podršku za oko milijun sirijskih izbjeglica u njegovoj zemlji. Također je naglasio da je potrebna ne samo hitna pomoć nego prije svega škole i obuka za mlade Sirijce koji će u sljedećih nekoliko godina morati krenuti u obnovu svoje domovine.
Osim EU-a, krizom u Siriji bave se i UN, SAD, Rusija i dakako Siriji susjedna Turska. "Trajno političko rješenje na temelju rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a jedini je izlaz", izjavio je zamjenik turskog ministra vanjskih poslova Sedat Önal, ali za to bi sve uključene strane morale dogovoriti zajednički kurs. Turska bi podržala mirovni proces u Ženevi, ali i u Astani, gdje se on održava pod ruskim vodstvom, ali potrebna je veća "dinamika".
Önal je istodobno potvrdio turski interes za sjevernu Siriju i stavio teroriste IS-a u istu razinu s kurdskim YPG borcima. I tu sad "uskače" SAD, s novim predsjednikom Joeom Bidenom. Kurdi su se naime borili kao partneri SAD-a i znatno su pridonijeli vojnoj pobjedi nad terorističkom Islamskom državom. Ali Erdogan za to ne mari te Ankara ostaje neumoljivi protivnik Kurda.
Što se Rusije tiče, vlast u Moskvi na čelu s Putinom pokazala se žilavom kao najvažniji zagovarač Asadova režima - pomoć Siriji ne bi trebala biti politizirana i uvjetovana, upozorio je zamjenik ministra vanjskih poslova Sergej Veršinin. Budući da većina međunarodne zajednice odbacuje bilo kakvu podršku Asadovu režimu, požalio se na "nedostatak političke volje za pronalaženjem rješenja". Također je rekao i kako odbacuje diskriminaciju sirijske vlade i sankcije protiv nje.
U oštru razmjenu mišljenja uključila se i američka veleposlanica pri Ujedinjenim narodima, Linda Thomas-Greenfield, koja je otvoreno rekla kako "SAD neće pružiti pomoć u obnovi bez napretka u političkom procesu". Drugim riječima, sve dok Bašar al-Asad stoji na putu prijelaznoj vladi u Ženevi, postojat će samo hitna humanitarna pomoć - a sankcije protiv režima će ostati. "Jedanaesta godišnjica rata ne smije izgledati kao deseta godišnjica", primijetila je Linda Thomas-Greenfield. "Zbog toga bi Washington morao preuzeti političku inicijativu."
Prethodno je propao pokušaj novog američkog ministra vanjskih poslova Antonyja Blinkena da se Rusija nagovori na otvaranje drugih graničnih prijelaza na sjeveru, između Turske i Sirije. Suradnici UN-a trenutačno smiju koristiti samo jedan granični prijelaz kako bi dostavili humanitarnu pomoć. O ovom spornom pitanju na ljeto će se ponovo pregovarati.
MUKE S OBNOVOM
S obzirom na razmjere problema i straha od novih sukoba (rata), Njemačka je korigirala neke svoje prethodne rezolutne stavove, bez obzira na zamjerke Francuske i drugih EU članica. U intervjuu za DW zastupnica njemačke stranke Ljevice Özlem Demirel zatražila je ukidanje postojećih sankcija protiv Asadova režima. "Sirijci nemaju što jesti, nemaju bolnice i nemaju perspektivu, politika se vodi na štetu ljudi“. Zahtijevala je da EU pomogne u obnovi zemlje. Neke organizacije za pomoć pridružile su se ovom zahtjevu i žele napustiti "doktrinu obnove bez Asada".
Ali to nije mišljenje većine u Europskom parlamentu - naprotiv. Predsjednik Odbora za vanjske poslove David McAllister naglasio je potrebu da se osigura da novac za pomoć ne bude preusmjeren na obnovu. Rekao je i kako Asadu nije mjesto za pregovaračkim stolom i da se "taj princip ne može zaobići".
Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas drži se istog principa: "Bez značajnog političkog procesa neće biti obnove". A to, prema mišljenju Berlina i Pariza, također znači da Asad mora odgovarati pred Međunarodnim sudom za masovna kršenja ljudskih prava. Ali sve dok ga Moskva štiti od toga, njegov režim je na vlasti, a pregovori u Ženevi ostaju zamrznuti.
Europljani, napose oni iz EU-a, pojavljuju se samo kao platiše, i to tek za ublažavanje najgorih posljedica humanitarne katastrofe u Siriji i susjednim zemljama koje su primile sirijske izbjeglice. Međutim, politički oni sada imaju priliku tražiti solidarnost s novom američkom vladom kako bi se suprotstavili osovini Moskva-Teheran-Damask, zaključuje u svojoj analizi Barbara Wesel.
Priredio: Darko JERKOVIĆ
Blokirani UN “duboko žali”
Na desetu godišnjicu izbijanja rata u Siriji Ujedinjeni narodi izrazili su “duboko žaljenje” jer još nisu uspjeli ispregovarati završetak građanskog rata. Gušenje prodemokratskih prosvjeda protiv sirijskog predsjednika Bašara al-Asada 2011. izazvalo je građanski rat u kojem Rusija podupire Asada, a Sjedinjene Države oporbu. U tih deset godina rata milijuni Sirijaca izbjegli su, a milijuni su raseljeni unutar svoje domovine. “Duboko žalim što Ujedinjeni narodi još nisu uspjeli dogovoriti kraj ovog tragičnog sukoba”, rekao je pred Vijećem sigurnosti Geir Pederson, UN-ov mirovni posrednik za Siriju. Pedersen je imenovan krajem 2018. i četvrti je UN-ov izaslanik koji se prihvatio dužnosti u pokušaju da okonča rat u Siriji. “Sirijska tragedija nastavlja se kao jedno od najmračnijih poglavlja novije povijesti - sirijski narod je među najvećim žrtvama našeg stoljeća”, rekao je. Usput je nabrajao strahote i tragične sudbine sirijskog naroda. “Ranjavani su, sakaćeni, ubijani na sve zamislive načine - njihova su trupla oskvrnjivana... Trpjeli su nezamislive užase kemijskog oružja.” Inače je Vijeće sigurnosti, tijelo sa snagom donošenja odluka, konstantno blokirano kada je riječ o Siriji, jer Rusija i Kina, dvije od pet stalnih članica Vijeća s pravom veta blokiraju rezolucije zapadnih stalnih članica (SAD, Francuska i Velika Britanija). Rusija je uložila veto na 16 rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o Siriji u proteklih deset godina, a u mnogo slučajeva u tome je imala podršku Kine. “Samo je jedan razlog što nismo uspjeli djelovati i razriješiti krizu, a to je odbijanje Asadova režima da se uključi u dobroj vjeri”, rekla je američka veleposlanica pri UN-u Linda Thomas-Greenfield i pozvala “Rusiju da pritisne Asadov režim da prekine blokadu”. Očekivano, ruski veleposlanik pri UN-u Vasilij Nebenzja okrivio je “vanjske sile” za izbijanje prosvjeda 2011. u svrhu rušenja Asadove vlade i pozvao je na ukidanje jednostranih sankcija Siriji... (H/DJ)
Migrantska politika
Prošlo je pet godina otkako je EU potpisao sporazum s Turskom o sprečavanju dolaska izjeglica u Europu. Broj migranata je znatno opao. Ali kritičari kažu da je taj sporazum “mrlja u politici ljudskih prava EU-a”. Bilo je to u ožujku 2016. Jedan od onih beskrajnih summita na kraju kojih su umorni šefovi vlada najavili teško postignuti kompromis - sporazum o izbjeglicama između EU-a i Turske proslavljen je kao uspjeh europske politike. Cilj je bio smanjiti broj izbjeglica koje su u Europsku uniju balkanskom rutom dolazile preko Grčke. Nakon velikog vala izbjeglica 2015. godine politički je pritisak porastao do te mjere da se tražilo rješenje po svaku cijenu. Te je godine u Grčku stiglo prema navodima Europske komisije više od 850.000 ljudi... Sporazumi s drugim mediteranskim zemljama još uvijek nisu postignuti, no čini se da je u jednom aspektu dogovor s Turskom uspio: 2020. godine broj izbjeglica koje su pristigle u Grčku pao je na oko 15.000 ljudi. Gerald Knaus, stručnjak za migracije koji se smatra jednim od idejnih tvoraca sporazuma, smatra da je sporazum bio opravdan: “Prošle je godine više od 90 posto Sirijaca koji su godinama bili izbjeglice u Turskoj, ostalo tamo. Od 2014. je Turska zemlja s najviše izbjeglica na svijetu, primila je otprilike tri puta više Sirijaca nego cijeli EU”, kaže Knaus te dodaje: “A to znači da je prošle godine, zahvaljujući podršci EU-a Turskoj, malo Sirijaca krenulo na put, jer stotine tisuća njihove djece idu u školu i imaju pristup zdravstvenom i socijalnom sustavu”. Međutim, mnoge izbjeglice u Turskoj i dalje žive u lošim uvjetima i nemaju svi pristup obrazovnom sustavu. S druge su strane sredstva iz sporazuma o izbjeglicama potrošena. Humanitarne organizacije hitno čekaju nova sredstva. Uz to je, prema procjenama, do sada iz Grčke u Tursku vraćeno manje od 3000 izbjeglica. A program preseljenja u druge europske zemlje već je i ranije bio izuzetno spor, a pandemija ga je potpuno zaustavila...(DW/DJ)