Politička korektnost rasla je na valu ideje kako jezik strukturira svijet. Naime, još od sedamdesetih godina 20. stoljeća svjedočimo teorijskom jezičnom obratu u društvenim i humanističkim znanostima. Ta se teza može načelno, u svom najradikalnijem obliku, opisati da izvan označitelja nema neke realnosti koja bi nam bila dohvatljiva - kaže prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, kulturni antropolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Sve što doživljavamo i osjećamo nalazi se kodirano u jezičnim označiteljima. Naivna ideja je naravno bila da ako se izmaknemo djelovanju "pogrešnih" označitelja, onda ćemo zasigurno i promijeniti svijet koji doživljavamo. Ako se, dakle, jezično pročistimo, pročistit ćemo i svijet u kojem živimo. Zašto je ideja bila naivna, ili, da budem iskreniji, priglupa? Da se detaljno pročitalo što su pisali filozofi poput Jaquesa Derride, teoretičari poput Michela Foucaulta ili psihonalitičari na tragu Lacanove škole vjerojatno "nova ljevica", ne bi tako olako smislila političku korektnost kao metodu borbe protiv svih zala. Naime, označitelji nisu isključivo povezani s pisanim i izgovorenim riječima. Označitelji su slike, fragmenti slika, zvukovi i šumovi, akcenti i geste, prostor, institucije, zapravo živimo u označiteljskoj mreži uređenoj u nizu raznovrsnih kodova i potkodova koje svladavamo cijeli život. Ako regulirate samo jezik, niste napravili ništa, osim što će ono zabranjeno i tabuizirano migrirati negdje drugdje i onda se vratiti u jezik kao ironija, sarkazam ili neki drugi oblik poigravanja sa značenjem ispod označitelja. Zapravo je cijela ideja tako od početka bila osuđena na propast.


Pa ipak, naivno poistovjećenje jezika isključivo s pisanom i izgovorenom riječi nije prouzročilo samo ideologiju. Upravo možemo pratiti kampanju u kojoj se poznata lica obraćaju gledateljima pokušavajući im pokazati kakav bi bio svijet kada bi se i u zbilji koristili "epitetima" kojima se na društvenim mrežama "časte" pojedinci, što je već preraslo i u epidemiju uvreda. To nas postavlja pred pitanje koji je odnos "političke korektnosti" i "govora mržnje"? A to već nije nimalo jednostavan zadatak. Moglo bi se dogoditi da kritikom govora političke korektnosti otvorimo vrata nereguliranom govoru mržnje, koji će se prošvercati u općoj pobuni protiv korektnosti. Stoga ne bi olako trebalo odbacivati političku korektnost kao isključivo ideologiju jer ćemo samo ponoviti istu pogrešku.

Vratimo se malo na medije, prije svega na društvene mreže. Svjedočimo naime sve više fenomenu tzv. cancelculture (kultura otkazivanja) koju mnogi navode kao trenutačno najjače oružje političke korektnosti (Twitter je "ukinuo" Trumpa, zabrane i ograničanja je sve više i na drugim mrežama, navodno zbog širenja govora mržnje). Koliko sve to nagriza temelje demokracije, medijskih sloboda...? Mathias Döpfner, izvršni direktor medijske grupe Axel Springer, izjavio je kako politička korektnost uništava medije...


- Društvene mreže vrlo su osebujan medij, nov, decentraliziran i, prema mom osobnom mišljenju, izvanredan primjer posljedica deregulacijske ideologije, ekonomskog redukcionizma i primitivnog socijalnog darvinizma. Desetljećima nakon što se propovijeda ideja države kao troška i administracije kao nametnika na zdravom poduzetničkom tijelu, sada se čudimo teorijama zavjere, antivakserima, besramnim lašcima, ekstremistima i radikalima koji stvaraju lavine alternativnih činjenica u trenu kada su postali smetnja samom tijeku kapitalističke reprodukcije. Nemojmo zaboraviti kako je svaki ekonomski sustav utemeljen na subjektima uvjerenima u njegovu ispravnost, a koji svakodnevno rade na njegovu održavanju. To nisu isključivo najbogatiji pojedinci, njihovo bogatstvo plod je općeg uvjerenja, pa i siromašnih pojedinaca koji su ili pomireni s idejom da je stanje u kojem živimo jedino moguće stanje (najbolji od sviju svjetova) ili operiraju na isti način kao i najbogatiji u svom malom okružju (ulici, kvartu, selu ili radnom mjestu). Takav deregulirani sustav, naravno, otvorio je put potpunom besramlju, gaženju bilo kakvih društvenih odnosa i svođenju bližnjih na puki instrument za postizanje vlastitih ciljeva s naučenim obrazloženjem: "To ti je ekonomija, budaletino, nema tu ništa osobno."

Kada pogledamo tko provodi kulturu otkazivanja, to su upravo najbogatiji pojedinci. Naime, ideja utemeljena na premisi pojedinca s idejom u koju opsesivno vjeruje te je za nju spreman "žrtvovati" sve, kada se realizirala, više je bila nalik na noćnu moru negoli na vrli novi svijet kakav su propovijedali gurui bogaćenja uvjereni u njegovu ispravnost. Onda su naglo prešli na stranu regulacije koja u rukama poduzetnika i ne može izgledati nikako drugačije doli neka od varijanti staljinizma. Svi politički i ekonomski sustavi djeluju zbog društvenog konsenzusa koji Slavoj Žižek naziva "vjerovanje u uvjerenje drugog". Radi se, naime, o tome da pojedinac ne mora nužno vjerovati u neki društveni poredak, dovoljno je da smatra kako ostali vjeruju. Upravo se na taj način svaki poredak i održava. Načelno nitko bespogovorno ne vjeruje u sustav, međutim konsenzus nastaje upravo u pretpostavci kako netko drugi doista vjeruje. Isto vrijedi i za slobodno tržište, demokraciju ili totalitarizam. Ta društva nastaju na nepisanim pravilima koje održava "vjerovanje u uvjerenje drugog", bez toga se raspadaju. Upravo Trumpova besramnost znak je društvenog rasapa, no nije Trump njezin uzrok, on je poduzetnik, posljedica unakažene društvenosti. Zanimljivo da nitko ne spominje u ozbiljnim analizama posttrumpovske ere kako je to bio eksperiment u kojem je poduzetnik bio na čelu najmoćnije države i vidjeli smo kako je eksperiment završio. Je li Trump poduzetnik s greškom? Ne, on je pravi primjer kako treba poslovati danas, on je guru neoliberalnog kapitalizma, pa ne trebaju čuditi njegove alternativne činjenice, negiranje znanosti i potpuno nerazumijevanje globalnih političkih odnosa, pa na kraju i klaunovski neuspješan pokušaj revolucionarnog preokreta.

Kad se sve uzme u obzir, što bi onda bila tzv. kultura otkazivanja...?


- Kultura otkazivanja je očajnički pokušaj da se spasi što se spasiti da, onaj neuhvatljivi društveni materijal koji je koliko-toliko držao sustav na okupu i omogućio bogaćenje jednih i osiromašivanje drugih. Zato su u pravu oni koji se protive kulturi otkazivanja, no problem je s kojih pozicija. Jesam li protiv kulture otkazivanja zato da i dalje mogu mirne duše u privatnosti svog doma natipkati na društvenim mrežama "Za dom spremni", snimiti i objaviti spot u kojem pjevam Jasenovac i Gradiška Stara i ako me netko isključi drečati kao žrtveni jarac na oltaru slobode govora, fantazirajući sebi ulogu heroja borbe protiv kulture otkazivanja? Kako nema društva, ono se neće rekreirati nasilno kulturom otkazivanja. Uostalom, preciznosti radi, ne radi se ni o kakvoj kulturi. Da bi kultura postojala, ona bi morala imati bar jedan neosviješteni dio u kojem su upisana pravila i vrijednosti. U "kulturi" otkazivanja imate samo nasilje i ništa drugo, sve je osviješteno i programirano te više podsjeća na kult negoli na kulturu. Za mene je kultura otkazivanja samo pragmatični poduzetnički marketing kojemu je cilj zadržavanje statusa quo, pa zato i sliči na kult.


Kada nemate mogućnost odgovora, odnosno kada zauzimajući stav podržavate oprečne ideje (borba za slobodu ujedno je borba za totalitarizam, borba za prava ujedno je i borba za oduzimanje prava itd.) to znači da vam nešto strašno ne štima s premisama, ili da je sustav nekompletan, kako nas podučava logika. Moramo zaviriti "pod haubu" sustava u kojem živimo. A to je neugodan posao jer se ispod društvene haube krije sve ono što ne bismo željeli biti, a zapravo jesmo. Tamo je frojdovsko jezivo (unheimlich), sva moralna prljavština u kojoj se svaki dan valjamo kao svinje u blatu, a da toga nismo svjesni, tamo je jedan dio kulture koji smo potisnuli još dublje, tamo je ta nelagoda u kulturi, od tamo izlaze premise koje nas uvode u paradokse i logičke pogreške.

Popularni australski glazbenik Nick Cave u svom nedavnom eseju piše: "Koliko ja vidim, kultura otkazivanja je antiteza milosrđu. Politička korektnost je prerasla u najnesretniju religiju na svijetu..." Hrvatski filozof Srećko Horvat piše pak da se "diskurs političke korektnosti preobrazio u svoju suprotnost i stvorio svojevrstan ‘novogovor‘ (orvelovski new speak) koji dovodi do tiranije same političke korektnosti". Tko je u pravu, što je prava istina o današnjoj političkoj korektnosti? Vaš komentar?


- Cavea volim, ali mi je istina draža. Milosrđe prema kome? Prema ljudima koji istovremeno veličaju i negiraju holokaust? Milosrđe prema mizoginim religijama kojima su žene "drugotne"? Možda bi neko radikalno kršćansko milosrđe doista i moralo biti milosrdno i prema takvim nakazama, ako je Nick Cave svetac koji je u stanju biti u blizini takvih tipova, onda svaka čast. Ja nisam svetac i ne mislim da se to može postati širenjem poruke milosrđa. Prije bih rekao da je vrijeme doista vratiti lopticu na promišljanje društva i imaginaciju. Politička korektnost je antiteza umjetnosti, to svakako, a bez umjetnosti nema imaginacije. Drugim riječima, ako smo umjetnost sveli na kreativnu industriju, možda bi ju trebalo deindustrijalizirati, jer je i sama nastala, u ovom suvremenom smislu, kao ono što se opire industrijalizaciji. Na mjestu umjetnosti mogli su se onda stvarati eksperimenti propitivanja "zdravog razuma" i istraživanje zaumlja (kako je to nazvao Vladimir Dodig Trokut) bez da je to nužno imalo zbiljske efekte na politiku ili ekonomiju. A možda ju je upravo zbog toga i trebalo industrijalizirati kako se ne bi plaćala "zabava" nekim dokonim eksperimentatorima uma. I evo rezultata, umjesto umjetničkog propitivanja dobili smo društvene mreže s tiranijom nad jezikom i izražavanjem i njezin antipod koji će se pretvoriti u besramlje i kulturu vrijeđanja, mrcvarenja i nasilja.


Dandanas je ostao u sjećanju Duchampov pisoar u muzeju i dandanas on propituje logiku institucija pa i same umjetničke proizvodnje. Nije Duchamp stvorio kult revolucionarnih mokritelja koji bi u zasjedi čekali članove muzejskih vijeća i onda po njima obavljali nuždu. Niti je pod nadimkom objavljivao plakate u kojima širi teoriju zavjere kako muzejima i galerijama upravljaju ljudi gušteri koji time indoktriniraju posjetitelje kako bi ih lakše kontrolirali. I nikome, nakon njegove instalacije pisoara kao umjetničkog djela, nije palo na pamet postaviti eksploziv pod muzeje i galerije. A sve to imate danas na društvenim mrežama. I neće nas od toga spasiti ni kultura otkazivanja ni politička korektnost ni proglašavanje i jedne i druge totalitarnim novogovorom. Zapravo mi se čini da je bitka izgubljena još davno, kada smo bili prisiljeni prihvatiti svijet u kojem živimo kao najbolji od svih svjetova, tog časa smo prestali zamišljati i imaginirati, a politička korektnost samo je bila jedna poluga u pacifikaciji društvene imaginacije. I sada nema izlaza, ma koliko bi novca netko bio spreman uložiti da ga se pronađe. Kraj imaginacije obično je i kraj društvenog uređenja. Kultura otkazivanja samo je njezin simptom. No, ako nas povijest nečemu ipak podučava, možda samo tome kako obično stanje nakon sloma nije neko osobito veselo vrijeme. Posebno ako se nešto lomi ne zato što je prisiljeno, nekom drugom suprotnom opcijom, nekom unutarnjom napetošću, nekom dijalektikom svjetskog duha, već naprosto izdiše jer više ne može. Nitko nije rušio političku korektnost, niti odviše napadao dok se nije sama pretvorila u vlastitu perverziju. A to se uglavnom događa uvijek kako s idejama tako i strojevima, netko stalno ima potrebu "poboljšati" sistem, a možda sistemi imaju granicu entropije, pa je opasno prijeći tu granicu jer sa snižavanjem entropije nestaje i sam sustav. Ali tko će znati očuvati razine entropije, to je kao proračunati kada će ponovno biti potres - nemoguće.


Za kraj, politička korektnost ili politička nekorektnost, čega je u Hrvatskoj više, ili je podjednako svega, uz neizostavni populizam? Ako je suditi prema Milanoviću, javna politička komunikacija u okvirima političke (ne)korektnosti kod nas je poprimila nove širine i dubine.


- Politička korektnost, slijedom rečenoga, postala je ideološkom praznom formulom. Stoga je ima onoliko koliko se netko želi identificirati kao inkluzivna i tolerantna osoba, bez obzira na to što je u pozadini. Čini mi se ovog časa da su zapravo opasnije osobe koje inzistiraju u političkom govoru na političkoj korektnosti od onih koje to nisu. Ali opet, mislite da fašistoidni skupovi nisu opasni? Naravno da jesu, kao i festivali slobode i antivakserska okupljanja. Uglavnom, živimo u prostoru političkog govora u kojem je sve dopušteno, pa se sada natječemo u stilistici. Naime, je li bolje reći: "Nisam znao" i "Nisam impresioniran" ili koristiti nilskog konja i plamenog jazavca. Stilistički gledano plameni su mi jazavci draži, sadržajniji i donekle dodiruju jedan od mojih znanstvenih interesa - fantastična bića. Tko bi očekivao da će poslije uvriježenih povampirenih prispodoba koje naviru iz povijesti popularna postati sasvim nova i još neotkrivena fantastična bića? Pitanje ostaje jesu li to i dalje samo stilističke figure, nevine od konteksta izdvojene pjesničke slike ili se netko u njima prepoznaje?

I na kraju je li stilistika nevina? Ako u posljednjim rečenicama imenujem vaše čitatelje dravskim nakostriješenim vodenkrmačama, hoćemo li biti bliže oslobođenju od "terora" političke korektnosti? Nećemo, naći ćemo se u teroru baljezganja. No, ima mjesta kada baljezganje može biti dopadljivo i šarmantno. Nažalost, Cabaret Voltaire nema svoju ekspozituru u Hrvatskoj, ali kao pozdrav svima umjesto smišljanja novih imena ostavljam vas sa stihovima nezaboravnog dadaista Huga Balla: "Gadji beri bimba glandridi laula lonni cadori/gadjama gramma berida bimbala glandri galassassa laulitalomini/gadji beri bin blassa glassala laula lonni cadorsu sassala bim/gadjama tuffm i zimzalla binban gligla wowolimai bin beri ban/o katalominai rhinozerossola hopsamen laulitalomini hoooo/gadjama rhinozerossola hopsamen/bluku terullala blaulala loooo." (D.J.)