Uprava osječkoga Hrvatskoga narodnog kazališta nakon uspjeha s Emetom Ivane Šojat ponovno povjerava režiju slovenskom redatelju, a Samo M. Strelec ovaj put potpisuje i dramatizaciju romana Damira Mađarića Dječak koji je govorio Bogu (Ogranak Matice hrvatske Koprivnica, 2010.), koji "govori o jednom dječaku koji je govorio s Bogom, kojem je ukraden život", ispripovijedan iz perspektive ponovno jednoga djeteta, ovaj put dječaka Emanuela, propitujući strašne teme holokausta, progona Židova i borbe dobra i zla.

Događanje u ustaškom sabirnom logoru Danica u blizini Koprivnice čini drugi dio osječke predstave, fokusirajući se na trenutak kad su u lipnju i srpnju zatvorenici Židovi bili privedeni pa transportirani u logor. U srpnju naše sadašnjosti počinje i dramatizacija podnaslovljena "fantastičan komad za mlade i djecu. V-26-3-21", i predstava koja započinje iz gledališta, kad glumci ulaze sa zaštitnim maskama naše pandemijske suvremenosti, da bi, ulazeći u svijet kazališne iluzije, navukli zaštitne vizire s kojima glume, omogućujući privid da je svijet ozdravio i da ne treba držati distancu.

Ujedno i scenograf, Strelec prozirnim velom na sredini pozornice predočuje zrcalo dviju obitelji: Piščeve, koji traži inspiraciju za novi roman dok ga žena i kćeri nakratko ostavljaju odlazeći na seosko ljetovanje, i židovske obitelji dječaka Emanuela, koju uništavaju fašisti. Prozirni zastor omogućava redatelju prostorno spajanje višestrukih poveznica s pisanjem i kazališnim stvaranjem, potaknuto dramatizacijskom tročlanom niti Raj - Progon iz Raja - Pakao. Odzrcaljenje i tumačenje stvarnosti potencira se i manjim zaslonom s desne strane pozornice i velikom replikom filmskoga platna te stalnim prikazivanjem odraza istine i fikcije. Faustovska je trijada potencirana uvođenjem dvostrukoga alter ega Piščeva, dobroga i lošega, te završnom faustovskom scenom u logoru; kazalište za odrasle i za djecu konkretiziraju se u Glumcu, Leonu Federbaumu, s hamletovskom lubanjom, i u djeci glumcima, članovima logorske glumačke družine Werther, koji glume Romea i Juliju i San Ivanjske noći pa se u Schillerovoj i Beethovenovoj Odi radosti spajaju u Kazalištu smrti s epilogom Goetheova Fausta.

Stihovi "Ko da na mene noć sve dublja - pada,/Al u nutrini jasno svjetlo sije" sljubljuju se sa stihovima Leonarda Cohena u izvedbi cijelog ansambla u završnici predstave: "I‘m the only one this evening/But I must go on”. Jezgra je dobre dramatizacije dobroga romana i predstave i pronađen Dječakov dnevnik (u ormaru ga pronalazi šarmantan pas Lori), s asocijacijama na Dnevnik Anne Frank, ali i praznina koja nestaje prestankom Dječakova pisanja koje nastavlja rekonstruirati Pisac. Slojevita se režija temelji na supostavljanju prostora strepnje, Zla i tuge te obitelji, Dobra i umjetnosti – kao uporišta života.

Postaviti ovaj tekst i realizirati ovu predstavu za djecu i mlade u vremenu pandemije, kad se mladi stalno susreću s bolesti i smrću najbližih iznimno je hrabro. Velik je adut ove predstave izvrstan ansambl, uigran i zaigran, motiviran i skladan, koji diše kao jedno biće i kao jedna duša, stvarajući poruku o mogućem novom početku i životu koji će biti pobjednici nad thanatosom.

Vladimir Tintor kao Pisac glumi koncentrirano, šarmantno i s ugodnom energijom, pridonoseći čitanju umjetnosti kao izlječenja i sreće. Antonio Jakupčević kao Emanuel ("Bog je s nama”) briljantno donosi ulogu dječaka koji unatoč strahotama i odlasku u Auschwitz vjeruje u borbu za život pun radosti stvaranja. Njegova završna scena vehementna je i toliko snažna da preokreće sveokružujući nacistički thanatos u eros, poručujući mladima: umjetnost može pobijediti i smrt, bavite se glumom, stvarajte, pobijedite zlo i bolest našega svijeta. Mladi glumac za velike uloge.

Ulogama Giuseppea, svećenika, dr. Brunera ističe se izvrstan i pouzdan Vjekoslav Janković. Sjajan je i Davor Panić kao Djed, topao, bolan i trpan. U zapamtljivim ulogama nastupaju Anita Schmidt kao Žena, KZ žena, Ivana Gudelj Tešija kao Kći Sonja, Hanah, Selma Mehić kao Kći Marina, Ester, Ivan Ćaćić kao Good Guy s gitarom, Matija Kačan kao Bad Guy, Petra Bernarda Blašković kao Mama Petra, Mario Rade kao Tata, Ljiljana Krička-Mitrović kao Baka, Sanja Toth kao Učiteljica i izvrsna SS pjevačica. Karizmatičan je Duško Modrinić kao Glumac. Istaknuo se i Armin Ćatić u ulozi Otta Molla. Uspjehu predstave pridonose i Antonia Mrkonjić, Lino Brozić, Ivan Simon, Jasna Odorčić, Aljoša Čepl, Matea Grabić Ćaćić, Antonija Pintarić, Ivana Soldo Čabraja i animatori psa i mačke Maja Lučić, Andria Krištof, Toni Leaković i Nikola Radoš.

Sugestivan je i atmosferičan izbor glazbe Igora Goluba, kao i majstorsko oblikovanje svjetla Tomislava Kobije i videa Josipa Grizbahera. Lijepo je što je dano povjerenje studentima Tončici Knez, Kristini Tokić i Mariju Tomaševiću kao kostimografima.

Ova potresna i slojevita predstava puna boli, ali i radosti stvaranja dojmljiv je prinos osječkoga HNK-a hrvatskome glumištu.