Premda se na zapadnjačku popularnu glazbu u SSSR-u gledalo kao na opaku pandemijsku opasnost, bilo je onih koji su se u dubokoj ilegali ipak odvažili svirati rock tijekom 60-ih i 70-ih, da bi dolaskom "perestrojke" krajem 80-ih stega popustila, pa su i u Rusiji pop, rock, čak i punk i metal scena počeli naglo bujati. A slučaj "Pussy Riot", moskovske feminističke punk-grupe, globalno eksponiran, dodatno je pojačao zanimanje Zapada za sve što dolazi iz sadašnje Putinove Rusije. A zanimanje ove godine izaziva i moskovski tercet IX Reflections, koji se nedavno oglasio debitantskim albumom "Krhka granica". Inače se naziv grupe referira na čuvenu sliku Reflections IX Helen Frankenthaler iz 1995., što upućuje i na šire umjetničke pretenzije projekta kojeg danas čine Joe (vokal), Alex (sintesajzeri, gitare, lirika, vokal), i Lana (bas). Uglavnom, IX Reflections zvuče poput kćeri i sina (dvije cure + dečko!) roditeljskog post-punk-gothic-synthpop stabla izraslog u Britaniji krajem 70-ih, čija je današnja krošnja krcata suvremenim darkwave i coldwave zasadama. Drugim riječima, IX Reflections fino je istkana emocionalna glazbena "tepiserija" melankolične atmosfere u kojoj se svijetlo isprepleće s tamom i kad su refleksije prema nadnaravnom očite kao u posveti H.P. Lovecraftu u pjesmi "Kangastus", uz hitoidnu "Too Late to Flee", najboljeg trenutka ovog iznenađujuće suvislog albuma. Ili da parafraziram Johnnyja Deppa: U mrkloj tmini i svjetlo u prozoru može biti zraka nade. John Greenleaf Whittier, američki kvekerski "pjesnik uz vatru", ovako je pak zborio: U strpljivoj nadi stajem i gledam dan koji sviće! IX Reflections su negdje između ovih "polova"...