Izgradnju baltičkog naftovoda Sjeverni tok 2 od samog početka pratile su kontroverze. Nije teško shvatiti da je njegova svrha, kao i sličnog projekta Turski tok, zaobići Ukrajinu kao tranzitnu zemlju kada je riječ o opskrbi Njemačke ruskim plinom. Postavlja se pitanje kome smeta Ukrajina? Nakon nedavne izričite ruske prijetnje Kijivu uništenjem Ukrajine kao države svakome je jasno da je posrijedi pakleni plan u kome prste imaju Berlin i Moskva.

Otkuda u ovoj priči Berlin? Na to pitanje je nije lako odgovoriti. Na prvi pogled, kancelarica Angela Merkel čini se razumnom političarkom koja pokušava državnički odgovoriti na goleme poteškoće u kojima se našla Njemačka u trenutnoj koronakrizi, ali i Europska unija nakon izlaska Velike Britanije. Teško da bismo njoj mogli pripisati neki ekstremizam ili skrivenu namjeru koja bi mogla naštetiti nekoj od zemalja. Na to ukazuje bogato njemačko iskustvo iz dva svjetska rata. Njemačka je zasigurno čimbenik sigurnosti i glas razuma Europi, koju razdire gubitak vjere u zajedništvo. Barem bi tako trebalo biti. Kada je riječ o Sjevernom toku 2 poslovično praktični i racionalni Nijemci pristali su na taj projekt jer on jamči sigurnu isporuku plina, zaobilazeći sve potencijalne rizike na trasi dobave kupljenog ruskog plina.

Moglo bi se reći da je Njemačka napravila izvrstan posao izravnim povezivanjem s ruskim dobavljačima tog važnog energenta. Na drugom kraju našeg kontinenta konačno je ostvaren usporedni projekt engleskoga naziva TurkStream koji povezuje Rusiju preko crnomorskog dna s europskim dijelom Turske gdje taj ruski plinovod izranja iz mora. I u tom primjeru su ruski energetski stratezi zaobišli Ukrajinu. Čini se da je između triju velikih europskih sila, Njemačke, Rusije i Turske, postignuta tiha suglasnost (tacitus consensus), daleko od očiju medija i svjetske javnosti, kada je riječ o izmiještanju dosadašnjih naftovodnih pravaca koji su spajali Rusiju s krajnjim korisnicima u središnjoj i zapadnoj Europi. Teško da bi između Angele Merkel, Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdoğana mogli zamisliti ijedno pitanje oko kojeg imaju posve isto mišljenje, osim kada je posrijedi dragocjeni ruski energent. Ovaj dogovor je toliko važan za budućnost Europe, a možda i svijeta, zbog čega zaslužuje da ga nazovemo paktom (osovinom?) Berlin- Moskva- Ankara. Zašto je nešto u što se svjesno upetljala kancelarica Merkel na kraju svoje duge karijere toliko bitno? Zato što je taj bezumni čin Berlina posljednja faza i uvod u strašan rat na istoku Europe kakav još nismo vidjeli.

Nikoga nije iznenadila nedavna prijetnja koju je Ukrajini izrekao ruski ministar inozemnih poslova Sergej Lavrov. U do sada najbrutalnijoj poruci koju je Moskva uputila Kijivu kaže se kako bi "novi rat mogao završiti uništenjem Ukrajine"! Rusija je svoju prijetnju potkrijepila golemim pokretom svojih snaga u smjeru ukrajinske granice te okupiranog Donbasa i Krima. Nije to prvi puta da Rusija prijeti brisanjem Ukrajine sa zemljovida. Međunarodna zajednica, uključujući i u Europsku uniju, uglavnom šuti kada je riječ o ugrožavanju ukrajinske suverenosti. Nedavna videokonferencija Berlina, Pariza i Moskve u sklopu tzv. Normandijske kontaktne skupine održana je iza leđa Ukrajine, iako je tema razgovora bila upravo ta zemlja. Zaobilaženje Kijiva, iako je on punopravni član tog pregovaračkog foruma, sablažnjivo je i neshvatljivo. Reakcije su kada je riječ o ruskom zveckanju oružja mlake, a gospodarske sankcije koje su znatno potkopale standard prosječnog Rusa još su više razjarile ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji se sada boji da bi u slučaju masovnijeg prosvjeda mogao izgubiti vlast. Otuda panično pribjegavanje ratu jer je prosječni Rus najponosniji kada njegov sin pogine za slavu domovine, bez obzira gdje, u Afganistanu, Gruziji, Ukrajini ili Siriji. I danas je kremaljski nasilnik Putin, unatoč svemu, slavljen u Rusiji jer je podebljao državni teritorij za ukrajinski poluotok Krim koji je vojnom akcijom oteo u ožujku 2014. godine.

U čemu je onda krivnja Berlina i Angele Merkel? Za pretpostaviti je da Njemačka s najnovijom eskalacijom nema nikakve vidljive veze. Ipak je stvaranje Velike Rusije i izlazak te zemlje na granice bivšeg Sovjetskog Saveza osobna fiksacija Vladimira Putina. Ono što ipak kandidira kancelaricu za najopasnijeg njemačkog političara od vremena Drugog svjetskog rata jest strateška odluka da se zaobilaženjem Ukrajine, kada je riječ o provozu ruskog plina, omogući Ruskoj Federaciji i Vladimiru Putinu da učini s tom zemljom što god hoće. Naime, onoga trenutka kada Sjeverni tok 2 proradi, Rusija će imati odriješene ruke u više puta obećavanom uništenju Ukrajine. Bez njemačke pomoći ruski bi plin tekao preko teritorija Ukrajine što Moskvi veže ruke kada je riječ o vojnoj invaziji širokih razmjera. Dovoljno je promatrati ubrzano naoružavanje Mađarske kako bi shvatili da se sve zemlje u okruženju, a naročito one koje imaju potencijalne teritorijalne pretenzije, pripremaju za konačni obračun na Dnjipru. Angela Merkel je dobro zaključila kako joj Sjeverni tok 2 donosi dvije koristi, sigurnu dobavu plina i rijeku potencijalnih izbjeglica iz Ukrajine, koji bi se mogli mjeriti u milijunima. Njemačka se suočava s golemim demografskim deficitom, a Ukrajina je zemlja u kojoj živi više od četrdeset milijuna stanovnika. Tko se ne bi pogostio takvom demografskom gozbom! Nakon Sirije Njemačkoj bi se mogla posrećiti i Ukrajina. Što se uistinu događa na istoku Europe kancelarica jako dobro zna, opskrbljena vjerojatno najkvalitetnijim informacijama koje joj dostavlja poslovično dobro obaviješteni Bundesnachrichtendienst.

Posebno perfidna dimenzija njemačke umiješanosti u ruske ratne planove u Ukrajini jest uloga glavnog direktora nominalno švicarskog konzorcija Nord Stream AG, zaduženog za izgradnju naftovoda. Njegovo ime je Matthias Warnig. Ono po čemu se taj tip proslavio jest činjenica da je bio agent zloglasne istočnonjemačke špijunske organizacije Stasi. Drugi važni Nijemac u toj tvrtki je bivši njemački kancelar Gerhard Schröder. Upravo su njih dvojica izgubljena karika (missing link) između dvoje prikrivenih saveznika, Angele Merkel i Vladimira Putina! Njihovi ciljevi savršeno se preklapaju. Žrtva ovog podlog saveza mogla bi biti Ukrajina, zemlja koju je bi Zapad po najkraćem postupku najradije izručio natrag Rusiji. Europski političari na čelu s Merkel, po uzoru na Münchenski sporazum iz 1938., smatraju da bi se tim ustupkom bar nakratko mogao zadovoljiti apetit vječito gladnog Ruskog Medvjeda.