Da mu je netko prije 30-ak i više godina rekao kako će otići u prijevremenu mirovinu i otvoriti vlastiti obrt, samo bi se, kaže 63 godišnji Drago Lepoglavec, grohotom nasmijao. Još kao mladić volio se baviti lakiranjem automobila, pa je pokojem prijatelju ili sebi obojio vozilo, ili obavio potrebne predradnje. No, životni ga je put odveo daleko od ovog hobija. Radio je štošta. Zaposlen je bio u nekadašnjem belomanastirskom trgovačkom poduzeću Dunav, a nekoliko je godina za kruh zarađivao kao sezonac u beljskoj tvornici šećera. Početkom osamdesetih ‘‘posrećilo mu se‘‘ i konačno je dobio stalni posao. Kao poljoprivredni tehničar, naime, zaposlio se na Belju.

- Radio sam kao poslovođa u Poljoprivredi Kneževo. Uslijedile su godine progonstva, a nakon povratka vratio sam se na staro mjesto - priča Lepoglavec, među prijateljima poznatiji kao Pile, umirovljenik iz Belog Manastira. Na beljskim je poljima bio sve do 2013. godine, kada je Belju odlučio reći zbogom. Još dok je radio, izvanredno je polazio osječku Obrtničku školu kako bi stekao zvanje autolakirera i, relativno pod stare dane, ostvario mladalački san. Znao je, naime, da mu se radni vijek polako bliži kraju, pa se počeo raspitivati o iznosu mirovine koju bi ostvarivao. Računica mu se nije svidjela.


- Mirovina se polako bližila, a ja sam unaprijed znao da će moja obitelj od jednog primanja teško izići nakraj. Završio sam za autolakirera te odlučio u dvorištu obiteljske kuće u belomanastirskoj Sunčanoj ulici otvoriti radionicu i krenuti s vlastiti autolakirerskim biznisom. Najprije je riječ bila o obrtu Auto color, a kada sam stekao uvjete za mirovinu, obrt sam ugasio i isti posao počeo obavljati kao samostalnu djelatnost - priča Lepoglavec. Zakonski, godišnje smije zaraditi deset prosječnih hrvatskih brutoplaća, što je između 70.000 i 80.000 kuna. Kada plati sve obveze prema državi i jedinici lokalne samouprave, ostane mu dosta novca za normalan život. Što od 2500 kuna mirovine (koju također prima), sigurno ne bi imao.
- Živim od toga što zaradim. Sam sam svoj gazda, diktiram si radno vrijeme i koliko radim, toliko imam. Radni dan mi počinje u ranim jutarnjim satima, nekada već u pet. Radim do podneva, potom uzmem malo odmora i, u zavisnosti od obujma posla, nastavljam poslije podne. Budući da sam limitiran s poslom zbog spomenutih zakonskih obveza, sasvim dovoljno vremena imam za upražnjavanje moje druge velike opsesije, a to su putovanja - priča Lepoglavec, objašnjavajući kako je vlasnik već poodavno punoljetnog Mercedesovog kombija koji je vlastitim rukama i znanjem pretvorio u pravi mali minikamper. Na upit što preporuča onima na prijelazu između stalnog radnog odnosa i umirovljenja, kaže kako se ne smiju prepustiti stihiji i lagodnim umirovljeničkim danima. Posebice u slučaju kada od mizerne mirovine moraju razmišljati hoće li im, nakon što plate sve režije, ostati dovoljno za preživjeti. U cijeloj je priči zanimljiva (i) činjenica kako je jedini legalni autolakirer u Belom Manastiru i bližoj okolici.