Magazin
FASCINANTAN NOVI ROMAN VELIKANA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Ivan Aralica: Zavist nas progoni i uništava
Objavljeno 3. travnja, 2021.

Vrhunski pripovjedač koji više od pola stoljeća majstorski privlači pozornost čitatelja Ivan Aralica objavio je nedavno novi roman Duh zloduha, u kojemu su glavne junakinje žene.Tragična pripovijest o bliskim, ali prema svemu dijametralno suprotnim rođakinjama, Staši i Maši, pronalazi svoje uporište u biblijskoj priči o Abelu i Kainu te izrasta u snažnu parabolu o zavisti, kao svojevrsnoj duhovnoj kugi koja "razara i usmrćuje" sve lijepo i dobro.

Novi roman posvećen je sudbini posljednje generacije obitelji Vulin iz Suhoga Rata, u šibenskom zaleđu, objavljen je u biblioteci Školske knjige Djela Ivana Aralice (37. svezak), pod uredničkom palicom Miroslave Vučić i pripada ciklusu Blažine priče koji je pisac započeo romanom Farrell, i nastavio zbirkom pripovijedaka Grmovi divljih ruža. Izvor tih priča samouka je usmena pripovjedačica, seljanka Blaža, a mjesto i vrijeme radnje uklapaju se u prepoznatljiv i za Aralicu karakterističan kronotop - dalmatinsko podneblje od Suhoga Rata i Šibenika do Splita i Knina, potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća.

Duh zloduha, romaneskna parabola o zavisti, nudi nam starog, otprije poznatog Aralicu, vrsnog stilista i pripovjedača, sjajnog poznavatelja ženske psihologije i dalmatinskog podneblja te pisca neobične, gotovo izvanvremenske vedrine, ma koliko mučni i teški bili događaji o kojima piše. Novi roman toga vitalnog devedesetogodišnjaka svjedoči da još nije presušilo stvaralačko vrelo piščeve imaginacije, i da u našoj sredini živi i djeluje ne samo književni klasik, nego i živi pisac koji iz godine u godinu začudnom energijom, inspiracijom i literarnim umijećem stvara i objavljuje nova djela.

O STAŠI I MAŠI
Iako mnogi vaši vjerni čitatelji očekuju priču koja oštro secira političku zbilju, iza ovog naslova krije se nešto posve drugo, potresna priča o sudbini dviju mladih žena, metafori biblijske priče o Kainu i Abelu… Je li ovo tamno doba u kojemu živimo motiv za pisanje ovog romana?

- Svako je vrijeme pogodno za pisanje priča o zavisti i njihovo odijevanje u prepoznatljivo ruho suvremenosti. Takve se priče u svakom vremenu pišu i prepoznaju kao vječna suvremenost. Otkako je čovjeka i njegovih priča o sebi, zavist živi u njemu i njima, progoni i uništava one prema kojima je, zbog neke iznimnosti, usmjerena, i razdire, pa samouništenju vodi one koji su, jer misle da su nepravedno u nečemu uskraćeni, nekomu na nečemu zavidni. U velikom broju slučajeva dva usmjerenja zavisti, biti onaj komu se zavidi i biti onaj koji drugomu zavidi, žive u simbiozi u istoj osobi, i zavide mu, jer je u nečem obilno nagrađen, i on zavidi drugima, jer je u nečemu, što drugi imaju, on prikraćen!

Istina je da Duh zloduha može po naslovu iznevjeriti nečija očekivanja, time što u prvi plan, ako se to od mene unaprijed očekuje, ne stavljam politički i ideološki aspekt zavisti, nego na prvome mjestu pričam o životu dviju djevojčica i, kad odrastu, djevojaka. Ali na kraju, kad se roman razvije u cijelosti i dočita, očekivanja ne ostaju iznevjerena, štoviše, u cijelosti im je udovoljeno. Snaga i dojmljivost priče o sudbini djevojaka koje je zavist obostrano uništila, i onu kojoj se zavidjelo i onu koja je zavidjela, toliko je djelotvorna da je spustila sondu i do ideološkoga i do političkog aspekta zavisti u društvenome i političkom fonu u kojemu je priča o Staši i Maši smještena.

Štoviše, priča o Staši, oličenju pameti i dobrote, i Maši koja na toj pameti i dobroti parazitira bez zahvalnosti, s umišljenim pravom na parazitizam, ne spušta samo sondu do slojeva ideologije i politike građene na tome umišljenom pravu, nego i upućuje na dva pitanja visoko do neba: čemu služi zavist, i čemu težnja za jednakošću koja iz zavisti niče, ako je niknula i razvija se na unaprijed zadanoj i ničim neizbrisivoj nejednakosti? Prvi krik do neba: nema opravdanja zavisti, nikakva se zavist ne da ničim opravdati! I drugi: laž je da su ljudi od rođenja jednaki, a istina je da su svi ljudi, kakvi god rođeni bili, pred Bogom isti, ne tražimo u življenju izjednačenje darovitih i onih koji su od rođenja u darovitosti uskraćeni, tako da onima koji strče siječemo glave, tražimo je tako da daroviti svojom darovitošću obdare od rođenja u darovima zakinute. Ti su vapaji u priči o Staši i Maši ostali neispunjeni i posljedica je da su postali naslovom te priče - gorki duh zloduha.

RASIPNIŠTVO U PRIČAMA

U Duhu zloduha utkano je bar desetak priča, vaših poznatih "rukavaca", koje bi mogle funkcionirati i kao samostalne priče. Ona najdulja, Longin, gotovo je pripovijest. Očito ne možete bez skretanja s puta pravocrtnog pripovijedanja, što svakako obogaćuje romanesknu priču i čini je mozaičnom, prstenastom, no ne mislite li da su iz tih rukavaca mogle nastati samostalne pripovijesti, katkad i romani?

- Ne samo da su iz tih priča mogle nastati samostalne pripovijesti i romani, nego je svaka od tih umetnutih priča mogla postati i glavna, ona koja sve objedinjuje, a ona što je sada glavna neka od umetnutih priča, epizoda ili digresija. Ta mogućnost potječe od naravi moje pripreme za pisanje romana, njegove, nazovimo to tako, inkubacije i zbog mojeg načina komponiranja romana.

Prvo, kad pripremam roman, oko središnje zamisli kristalizira se - dolazeći iz života, mojega ili tuđega, iz dokumenata, od svuda i od svakoga - ona građa, mahom u pričama, koja odgovara središnjoj zamisli, proširuje ju, preinačuje, oblikuje i, ako je ono što se taloži oko jezgre bolje od same jezgre, može je u svakom trenutku zamijeniti. Tek kad je osnovna zamisao obogaćena, uspostavljena hijerarhija među srodnim pričama, inkubacija je završena i počinje pripovijedanje koje pripovjedač poznaje od početka do kraja, i u kojemu ima slobodu poigravati se sa slaganjem priča. To vidim kao grozdove priča među kojima ima i epizoda, i digresija i manjih ili većih rukavaca, ali u svakoj knjizi i po jedna poveća pripovijest, kakva je u ovoj Longin. Ta pripovijest istim duhom diše kao i roman u koji je smještena, u ovom slučaju Duh zloduha, dajući tom duhu dimenziju svevremenosti kao temeljne misli, jezgre - zavisti - iz koje je priča o Staši i Maši niknula, uzletjela i polomila krila…

Bilo je u prošlosti i priča kojima nisam mogao naći srodnu jezgru na koju bi se nataložile, nisam ih uspijevao uklopiti u opsežnije djelo, pa sam ih objavljivao u zbirci Pir ivanjskih krijesnica. Najprije sam ih objavljivao u novinama, na desetke njih. Sreo me Mirko Božić i kazao: "Što to radiš! Sjajne su. Svaka od njih mogla bi biti pripovijetka, ili roman". To jest tako, ali ja sebi pomoći ne mogu. Sreća moja, to me rasipništvo u pričama do danas nije učinilo siromahom…

A radi umetnutih pripovijedaka imao sam mnoge sporove s recenzentima. Tražili su da ih izostavim, a ja svaki put nisam htio. Tako je Veselko Tenžera tražio da iz Pasa u trgovištu ispustim, uz još neke druge, priču o sječi klasova koji strše. Da je to multipliciranje temeljne misli romana. Za druge sam mu priče zahtjevu popustio, a klasove sam odbio ispustiti. Danas učenici taj roman pamte po klasovima koji strše, što je bio jedan od njegovih naslova dok sam pisao roman! Tako bi moglo biti i s Longinom u ovom romanu.

SUNCE MI JE NAJDRAŽE
Je li ciklus Blažinih priča završen ovim romanom?

- Nije! Kad je inkubacija Blažinih priča bila završena, a to se dogodilo kad je Blaža otišla svome Gospodinu, zamislio sam napisati zbirku pripovijedaka, kao uvod, dva romana i završnu priču. Slijed ostvarenja zamisli i objavljivanja knjiga poremetio se. Prvi je izišao roman Farrell, potom pripovijetke Grmovi divljih ruža te roman Duh zloduha. Ostala je za objavu završna priča koju sam prije godinu dana napisao i koja nosi naslov Mačke i macani. To je roman u kojemu - ne u obliku traktata, nego u obliku priče u kojoj se priča za pričom niže - kazujem što je ono što mi je Blaža kazivala, i što je ono čime sam se u životu, otkako znam za sebe, bavio. Što je to pripovijedanje priča?

Dok sam tu knjigu pisao, zamišljao sam da pišem, ne samo posljednju knjigu iz Blažina ciklusa, nego i da pišem posljednju knjigu u svome životu. Ali kad sam je završio, navrla mi je u glavu druga priča, i ja sam uvidio da pričati prestati ne mogu. Sad pišem Narukvicu u obliku kobre, koju sam doživio i pribilježio - metnuo u inkubator - u vrijeme hrvatskog proljeća. Govori o čistačici u školi u kojoj sam bio direktor i njezinoj pametnoj kćeri, mojoj učenici. Prepuštam Božjoj volji da mi dopusti završiti tu knjigu - a završava pred Kamenitim vratima - ostajući mu, dopustio ili ne dopustio, jednako zahvalan što mi je dao dugi život i pružio priliku da se dosita napričam.

Koji vam je vaš roman najdraži? S kojom ste pričom najzadovoljniji, onako, iznutra, intimno i skriveno od naših pogleda?

- Na to pitanje, otkako sam ga napisao do danas, bez ustezanja, odgovaram - Sunce. Ali time ne izražavam nikakav vrijednosni sud ni o Suncu, ni o bilo kojemu svojem djelu. Izražavam samo ono što ste me pitali, koje je moje djelo mojem srcu najdraže. A to, da je mojem srcu Sunce najdraže, ne ovisi o mojemu mišljenju o njegovoj književnoj vrijednosti koja bi nadmašivala moja ostala djela, nego o dragosti koja me veže za autobiografski materijal koji sam u Sunce ugradio. Konkretno, uz časnu sestru Dominu, građanskim imenom Bogoljubu Stančić. Ona me je izliječila od anoreksije, od koje bih bio završio kao i moj brat, ona me je izliječila od kožne bolesti i ona mi je, liječeći mi tijelo, pokazala svijet priče koji će mi liječiti dušu do starosti. Ona jest moje sunce i ja sam Sunce za nju napisao, pa ne mogu reći vidim li ja u Suncu nju, ili roman koji natkriljuje sve moje romane, kao što ona mene natkriljuje. S mojim odgovorom ne morate biti zadovoljni - ali to vam je tako i s mojim suncem u Suncu, i s nečim drugim što na identičan način vidim u svakom mom romanu i svakoj mojoj priči. Drukčije o njima suditi ne mogu! Ne znam!


LIPO MI JE, LIPO...
Za razliku od vaših knjiga objavljenih do 2010., svaka vaša knjiga iz biblioteke Djela Ivana Aralice sadržava i pogovor, esej pisan baš za prigodu objavljivanja knjige. Svaki od njih miljama je udaljen od dnevnopolitičkog obožavanja ili negiranja Ivana Aralice, svaki od njih vaše romane i pripovijesti tematizira isključivo u kontekstu literarnosti vašeg opusa, s jedne strane, te u atmosferi recentne hrvatske književnosti s druge strane. Je li vam se koji od autora pogovora zamjerio?

- U samom konceptu biblioteke što su ga predložili dr. sc. Ante Žužul, predsjednik Upravnog odbora Školske knjige, i urednica Miroslava Vučić, da biblioteka obuhvaća samo moje pripovjedačko djelo, a izostavlja sve ostalo što sam napisao u knjigama i časopisima, publicističke, pedagoške, književno-kritičke i ostale tekstove koje sam potpisivao svojim imenom ili pseudonimima, ima nešto što je ispunjavalo i moju želju. Nikada nisam želio, a pogotovo danas ne želim, da se te dvije vrste mojih tekstova miješaju - pripovijedanje je moje djelo, a ono ostalo, iako ga se ne odričem, nešto je sasvim drugo, nešto što sam zbog ovoga ili onoga napisao. Na tom temeljnom i obostrano utanačenom dogovoru dogovorili smo i da će svaka knjiga u mojim "Djelima" biti popraćena pogovorom iz pera kritičara kojeg će birati izdavač, a autor se dragovoljno odriče mogućnosti da taj pogovor pročita prije nego što bude objavljen u knjizi, kad je njegova intervencija nemoguća. Nakon 37 objavljenih svezaka mogu reći da nikad nikakve primjedbe nisam imao ni na izbor kritičara, ni na ono što su pisali, da sam sasvim i svime bio zadovoljan. Ali da sam vidio razlike u kvaliteti među pogovorima - nešto je bolje, a nešto je malo manje dobro - o, Bože moj! S istim uvjerenjem mogu reći da su svi autori pogovora, i kad su se mojih političkih stavova morali doticati, jer su se oni nalazili ugrađeni u sam narativ knjige, izbjegli svrstavanje među moje političke obožavatelje i negatore, i tako bitno pridonijeli i izdavačevim i mojim zamislima biblioteke…

Prošle godine obilježena je 10. godina objavljivanja biblioteke Djela Ivana Aralice. Duh zloduha je 37. svezak. Što osjećate kad mislite o proteklih deset godina sa Školskom knjigom? Pelin? Med?

- Med! S dodatkom: da nitko med nije lizao, a da ga gorčinom pokatkad nije zagorčio; i da je med slađi, ako ga gorčina povremeno zagorči. U svakom slučaju, Bogu hvala, bilo je lijepo! Šteta da se ne može ponoviti. Kao što će se, opet se nebu obraćam, lijepo nastaviti do kraja. Moga pripovijedanja, ili mene sama!

Nedavno ste napunili devedesetu. Koji je vaš skriveni recept?

- Nemam skrivenog recepta, a nisam ga nikada niti tražio. Moja je majka promijenila svijet u stotoj. Da nije to taj recept? Ako je to, velika hvala mojoj Perini, kao i njezinoj pomoćnici sestri Domini, i mojim liječnicima koji su mi u tri navrata dosad iz ruku smrti spasili život. Bio bih Perini zahvalan i više nego što jesam, kad bi ovo deset godina, što mi ih u izgled ostavlja njezino naslijeđe, bilo smješteno u nekom mlađem razdoblju života. A sad, kad ne može biti drukčije nego tako kako je, od 90 do 100, neka me nadahne umijećem kako proživjeti izglednih deset i na odlasku u stotoj govoriti ono što je ona meni na upit kako je u tom času odgovarala: "Lipo mi je! Lipo mi je!".

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Fotografije: Ratko MAVAR
Otkako je čovjeka i njegovih priča o sebi, zavist vodi samouništenju one koji su, jer misle da su nepravedno u nečemu uskraćeni, nekomu na nečemu zavidni...
Dok sam pisao priču Mačke i macani zamišljao sam da pišem, ne samo posljednju knjigu iz Blažina ciklusa, nego i da pišem posljednju knjigu u svome životu...
Kad pripremam roman, oko središnje zamisli kristalizira se ona građa, mahom u pričama, koja odgovara središnjoj zamisli, proširuje ju, preinačuje, oblikuje...
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

FILM O KOJEM SVI GOVORE: STARA ISTINA ILI NOVA LAŽ

Ribanje i ribarsko laganje

2

INTERVJU: TOMISLAV PLETENAC, KULTURNI ANTROPOLOG

Ispod društvene haube krije se sve ono što ne bismo željeli biti, a zapravo jesmo

3

GLAZBA I DUHOVNOST: MARIO BRKIĆ

Molitva za novo doba