Već desetljećima traje rasprava o tome jesu li The Last Poets pravi očevi hip-hopa, ili je to ipak Gil Scott-Heron. I iako možda i nisu najneposredniji prethodnici suvremene rap glazbe, postupak kojim su The Last Poets spajali ritam poezije s glazbenim ritmom poslužio je kao značajan primjer ranim hip-hoperima, pokazavši im način na koji se glas može koristiti za poticanje crnačke samosvijesti i sučeljavanje s društvenim problemima. Također, za nastanak grupa kao što su Run-D.M.C., Public Enemy, A Tribe Called Quest i Wu-Tang Clan, vjerojatno je najznačajniji bio upravo njihov predložak kao udruge autora i pjevača okupljenih pod zajedničkim nazivom.

Trojac izvornih “posljednjih pjesnika” činili su David Nelson, voditelj programa za borbu protiv siromaštva, blisko povezan sa studentskim pokretom na Sveučilištu Columbia, Gylan Kain, gradski boemski pjesnik i Charles Davis, koji je ubrzo prihvatio Yoruba religiju i promijenio ime u Abiodun Oyewole - prvi je put javno nastupio u njujorškom Harlemu 19. svibnja 1968., prigodom obilježavanja rođendana mučki ubijenog Malcolma X, nešto više od mjesec dana nakon što je usmrćen Martin Luther King.

- Cilj je stubokom izmijeniti svijet koristeći se oružjem poezije. Pjesnici su u pravilu individualci, a zajedništvo trojice izrazitih individualaca način je isticanja težine problema koji nas navodi da se s njime sučelimo kao udruga - tvrdio je Oyewole.

Zahvaljujući rastućoj popularnosti nastupa The Last Poetsa, nametnula se potreba snimanja pjesama, međutim, Kain se grčevito opirao prihvaćanju kapitalističke predodžbe diskografskog izvođača, dok se Nelson posvetio organiziranju zajednice te je od izvornog trojca ostao samo Oyewole. On se ubrzo udružio s Jalalom Mansurom Nuriddinom i Umarom Binom Hassanom, pjesnicima koji su i do tada bili bliski grupi. S Alanom Douglasom kao producentom, snimili su dva albuma, “The Last Poets” (1970.) i “This Is Madness” (1971.), kojima su zauvijek učvrstili reputaciju The Last Poetsa. Uz grupno pjevanje, izmjenjivali su se kao recitatori revolucionarnih stihova, dok ih je na kongama pratio perkusionist Nilaja. Strastvene snimke poput “Run, Nigger”, “Niggers Are Scared of Revolution”, “White Man’s Got a God Complex” i “Black People What Y’all Gon’ Do”, odisale su podrškom borbi za građanska prava Afroamerikanaca te se reputacija grupe usmenom predajom proširila crnačkom zajednicom.

Poslije albuma “This Is Madness”, Oyewole je napustio sastav uz objašnjenje: “Riječi nisu dovoljne, moram se neposrednije uključiti”, da bi 1972. od svoje verzije The Last Poetsa također odustao i Bin Hassan. Na taj je način Nuriddin ostao jedini preostali član grupe u 70-ima. Udružen s kolegom pjesnikom Suliamanom El-Hadijem, kao The Last Poets objavili su ploče “Chastisement” (1972.) i “At Last” (1973.), na kojima su izgovoreni tekstovi obogaćeni naglašenijom instrumentalnom pratnjom (jazz-funk) i pjevanjem, a novonastali zvuk prozvan je jazzoetry i zadržan je do današnjih dana. Nakon vrlo dobrog albuma “Delights of the Garden”, iz 1977., uslijedila je pauza koja je trajala sve do 1984., kada je svjetlo dana ugledala ploča “Oh My People”, s plesnim ritmovima i ušminkanom produkcijom. Posljednji album Nuriddinovih i El-Hadijevih The Last Poetsa bio je “Scatterap/Home”, objavljen 1994. isključivo u Francuskoj.

Revitalizirana postava The Last Poetsa, koja uključuje Oyewolea i Bina Hassana, 1995. objavila je album “Holy Terror”, a dvije godine kasnije i “Time Has Come”, snažno ostvarenje koje je označilo djelomični povratak na pjevački stil i udaraljašku pratnju prvih albuma. Kao gost na “Time Has Come” pojavljuje se i Chuck D, a upravo je on jedan od brojnih repera koji su tih godina svake subote sudjelovali u diskusijama u Oyewolevoj kući, na kojima se raspravljalo o njihovom stvaralaštvu te aktualnim društvenim i političkim problemima.

- Izrazito mi je stalo do odnosa s mlađim izvođačima. Mnogi od njih pružili su nam podršku i zahvalni smo im na tome - govorio je Oyewole.

Vatreni i relevantni kao i uvijek, Oyewole i Bin Hassan u studio su se vratili tek 2018., zgroženi politikom Donalda Trumpa, što je rezultiralo najrecentnijim ostvarenjem The Last Poetsa, “Understand What Black Is”.