Zbivanja u Subotici, gdje je pokrenuta procedura uvođenja bunjevačkog jezika u službenu uporabu, izazvala su burne reakcije Hrvata u Vojvodini. Prijedlog o takvoj izmjeni statuta podnio je gradonačelnik Subotice Stevan Bakić na inicijativu Bunjevačkog nacionalnog vijeća, a Skupština Subotice usvojila s 58 glasova za te dva protiv. Tome se oštro protive Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, Hrvatsko nacionalno vijeće i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a i veleposlanik RH u Srbiji Hidajet Biščević ocijenio je to zakonski i pravno neutemeljenim. O tome smo razgovarali s Tomislavom Žigmanovim, predsjednikom DSHV-a.

Što događaji u Subotici zapravo znače?

- Nekoliko je ključnih kvalifikacija toga čina. To je presedan, jer zakonodavni okvir koji regulira prava manjina u Srbiji kaže da će se na teritorijima lokalne samouprave uvoditi jezik u službenu upotrebu ako postoji 15 % pripadnika određene nacionalne ili etničke zajednice. Tome u ovom slučaju nije udovoljeno. S druge strane, imate činjenicu da po svim lingvističkim kriterijima bunjevački nema status jezika nego je dijalekt, govorni jezik kojim se služi jedan dio Hrvata u Vojvodini, u Bačkoj prije svega Bunjevci - to je novoštokavska ikavica, koja nema kapacitet i puninu onoga što standardni jezik podrazumijeva. To je govor koji nema gramatiku, ni pravopis, a niti svoju bogatu pisanu i dugu povijest. I po leksičkom kriteriju on je unutar sebe, kao i svaki dijalekt, preslab za udovoljavanje ozbiljnim funkcijama jezika u suvremenom svijetu, ne samo kao sredstvo komunikacije nego i kao sredstvo kojim se nešto promišlja, prezentiraju određene ideje itd. U tom smislu, struka je jasna - nije riječ o nečemu što udovoljava vrlo zahtjevnom izazovu službene uporabe jezika i pisma. U Srbiji se tzv. bunjevački jezik nigdje ne izučava, nemate znalce koji bi se njime služili, nema gramatike i pravopisa, drugim riječima sve je sa stručnog stajališta i više nego upitno.

Kako je to moguće s obzirom na sporazum Hrvatske i Srbije o međusobnoj zaštiti manjina?

- Ne treba zaboraviti da pitanje pripadnosti Bunjevaca hrvatskom narodu, tzv. bunjevačko pitanje, nije samo pitanje koje se neposredno tiče nas koji smo Bunjevci, a sebe smatramo pripadnicima hrvatskog naroda, i ima nas više od tri četvrtine od svih Bunjevaca, nego je i međudržavno pitanje. Hrvatska je sa Srbijom potpisala sporazum o međusobnoj zaštiti manjina, gdje se izričito navodi u nekoliko ključnih stavaka da će se jezik manjinske zajednice u punom smislu afirmirati, provoditi pozitivne politike i da se mjere koje štete pripadnicima manjinske zajednice, u ovom slučaju hrvatske, a koje su u funkciji njihove asimilacije - neće činiti. U tom smislu više je nego pozvana i Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo vanjskih poslova da se o tome očituju. Mi smo ohrabreni izjavama veleposlanika RH u Beogradu, ministra vanjskih i europskih poslova i stajalištem vlade, kada je u pitanju ova začudna situacija, ovo pravno, političko i stručno nasilje u kojemu se dio hrvatske jezične baštine - koju mi nasljeđujemo ovdje, pridonosimo našim umjetničkim stvaralaštvom i pokušavamo kao govorni jezik očuvati i staviti u funkciju - otuđuje i kompromitira na do sada neviđen način. Treba imati u vidu i da se to događa u vrijeme nakon predstavljanja filma "Dara iz Jasenovca", koji je u Srbiji osnažio antihrvatske animozitete, u jednom dosta nepovoljnom društvenom ambijentu. Vidjelo se to i na skupštini, gdje je nakon mog ukazivanja na prijepore oko te inicijative bilo spominjanja NDH te uvreda na nacionalnoj osnovi. To znači da se i vrijeme vjerojatno na neki način pažljivo biralo. Na kraju, a ne manje važno, treba vidjeti da su i motivi ovoga čina vjerojatno vezani uz popis pučanstva, koji će biti u listopadu, da se stvara jedna antihrvatska klima, s vrlo afirmativnim odnosom prema onim Hrvatima koji sebe imenuju samo Bunjevcima.

Je li bilo naznaka da bi se ovakvo nešto moglo dogoditi?

- Ta je inicijativa bila za nas neočekivana jer je u proteklih pola godine bilo određenih iskoraka, kada su u pitanje geste, postupci i djela srbijanskih vlasti - vidjeli ste da smo dobili prostor u Beogradu, postali smo vlasnici dijela rodne kuće bana Jelačića. No tu očito manjka dosljednosti kada su u pitanju politike prema hrvatskoj zajednici i mi smo u tom smislu zatečeni. Bunjevačko pitanje nije od jučer, ono svoju genezu u suvremenosti ima još od vremena Miloševićeva režima. Imalo je različitu dinamiku i intenzitet aktivnosti, neko vrijeme bilo je na margini društvenih događaja, a sada se to ovdje i više nego brutalno očitovalo.

Jesu li subotičke vlasti imale najvažniju ulogu u tome?

- Da. Lokalni ogranak Srpske napredne stranke, podržan od Saveza vojvođanskih Mađara, donio je takvu odluku. Ona je politička, to su i rekli. Mi smo upozoravali na sve slabosti te odluke.

Odakle motiv da se to dogodi u Subotici?

- Zato što je Subotica kulturno i političko središte Hrvata. Sve ključne institucije hrvatske zajednice nalaze se tu - i sjedište HNV-a, novinsko-izdavačka kuća Hrvatska riječ, politička stranka DSHV i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. I sigurno da je tu trebalo demonstrirati neku vrstu snage i sile, pokazati na koji se način država prema tome odnosi. S druge strane, na njihove tvrdnje da je to politika pozitivne diskriminacije, mi smo ukazali na činjenicu da se osnutak Hrvatskog školskog centra, institucije koja bi riješila pitanje obrazovanja na hrvatskom jeziku na teritoriju Subotice, više od četiri godine različitim administrativnim zaprekama onemogućuje. Treba istaknuti da se to događa u političkom sustavu gdje predstavnici hrvatske zajednice nemaju svoje predstavnike u tijelima vlasti. Za razliku od Srba u Hrvatskoj, Hrvati ovdje nisu uključeni u proces donošenja odluka, jednostavno smo u poziciji da djelujemo u politici "s ulice". To je ključno kada je riječ o snazi naših borbi za interese hrvatske zajednice. Ne možete uvijek biti pred svršenim činom, ne možete biti isključeni iz Gradskog vijeća, iz odluka gradonačelnika itd. Zamislite da se to u Hrvatskoj na taj način rješava.

Rekli ste da pokrećete inicijativu, ako će se ova protuzakonita odluka primjenjivati, da se i hrvatski jezik u nekim sredinama gdje Hrvata ima manje od 15 %, tretira isto?

- Da. Po istom modelu ćemo pokrenuti već ovog tjedna inicijativu da se hrvatski jezik uvede u mjestima gdje ima isti, približan ili čak veći postotak Hrvata nego pripadnika bunjevačke zajednice u Subotici. To su Bač, Apatin i Sombor. Zahtijevat ćemo i da se na teritoriju cijele AP Vojvodine koristi hrvatski jezik, jer isti status ima i slovački, jezik zajednice koja je po broju jednaka Hrvatima. Zatražit ćemo podršku od predsjednika SNS-a i predsjednika Republike, vidjet ćemo hoće li na isti način reagirati spram naše inicijative. Tim prije jer je hrvatski jezik standardiziran, međunarodno priznat, nalazi se u katalogu službenih jezika u EU-u, za razliku od bunjevačkog govora koji, rekao sam, ima cijeli niz deficitnih, insuficijentnih elemenata koji ga diskvalificiraju da bude jezik.

Je li točno kako ni srpski jezikoslovci nisu tumačili bunjevački - kao jezik?

- Tako je. Struka je više nego jasna. Ne možete vi jedan lokalni govor, dijalekt, proglasiti jezikom. Jezik je socio-kulturna činjenica koja mora udovoljavati određenim kriterijima, mora imati određene standarde, biti leksički potentan, imati vrlo jasna pravila sintakse... Najrelevantniji srbijanski jezikoslovci koji su se bavili dijalektikom, od Pavla Ilića do Miloša Okuke, jasno su govorili da bunjevački dijalekt jest govor, a da kao dio novoštokavskog i ikavskog jezičnog nasljeđa pripada hrvatskim dijalektima. To je u znanosti neupitno. No u demokracijama se odluke donose na temelju istine i pravednosti, a u državama gdje demokracija ima svoje deficite vidimo da sve može biti prihvaćeno. To govori da Srbija još uvijek nije zrelo, demokratsko društvo i da elementarne činjenice koja dolaze iz područja znanosti ne uključuje u procese donošenja odluka, što je tragično za demokraciju.

Mislite li da je vrh vlasti Srbije utjecao na odluku iz Subotice?

- S obzirom na to kakve su prilike u Srbiji, vrlo teško je moguće da je to bila samostalna odluka subotičkih vlasti, nego je s tim bilo upoznato i vodstvo države. S obzirom na to da u Subotici nema 15 % onih koji se izjašnjavaju Bunjevcima, išlo se sa svjesnim kršenjem zakona.