ĐAKOVO - Prije 20-ak godina bio je alergičan na prašinu, a sada je zatražio status kovača umjetnika. Bio bi to najkraći opis radnog puta đakovačkog majstora kovača Franje Vinkovića, jednog od sedam kovača u Hrvatskoj s majstorskim ispitom, a koji je ovih dana u svojoj živopisnoj radionici u Zvečaju 1 pred stručnom komisijom polagao za tradicijski i umjetnički obrt.Status je zatražio kujući – čvor, a sada iščekuje rezultate komisije. Naime, certifikat za to znači da kovač Franjo dobiva umjetnički status, a njegov proizvod znak kvalitete.

– Struka to prepoznaje. Svaki proizvod koji proizvede kovač s tim statusom nosi posebnu naljepnicu – kaže 47-godišnjak koji umjetničkim statusom želi zaokružiti svoju kovačku priču koja je prije 20-ak godina počela posve slučajno, a potom išla samo naprijed. Kao srednjoškolac život je zamišljao podaleko od kovačke vatre, a danas je kovač s majstorskim ispitom, sada pred njim polažu taj isti ispit, član je povjerenstva za ulazak zanimanja kovač u kurikulum gdje bi prvi kovači trebali "izići" za pet godina, a u međuvremenu je stekao i rješenje o dozvoli Ministarstva kulture za radove na nepokretnom kulturnom dobru, a koja se obnavlja svakih pet godina.

– Išao sam za strojarskog tehničara, morao sam na praksu pa sam završio u "Mašinskoj". U prvo vrijeme mislio sam – nije to za mene, bio sam alergičan na štošta, pa i prašinu, no stekao sam imunitet – u šali će Franjo. Krenuo je njegov hod po firmama, poslovima, došla je i ženidba, prvo dijete.

– Odlučio sam krenuti samostalno, pa sam 2004. otvorio obrt za toplinsku obradu metala. Posao kovača bio je uvjetovan majstorskim ispitom, no ušao sam u vakuum gdje tada pri HOK-u nisu imali kadra koji bi mi izišao na mentorski ispit – kazuje Vinković. Ipak, 2006. iz HOK-a stiže poziv da je osigurana komisija za polaganje majstorskog ispita.

– Kolega iz Pazina i ja išli smo u Pulu polagati za prve majstore kovače u RH s položenim ispitom – dodaje Franjo, danas jedan od tri majstora kovača u Slavoniji.

Ostalo je povijest. Radio je na restauraciji ograde Strossmayerova parka, na ogradi Dvora, pregrade između katedrale, vrata za kriptu u kojoj je napravio i svijećnjake ispred groba biskupa Kosa.

– Kada sam tijekom tih radova izlazio iz katedrale, prolazio je tadašnji pomoćnik ministra kulture koji mi je rekao da moj rad svakako vrijedi zahtjeva za službenu dozvolu Ministarstva kulture. Poslao sam zahtjev, reference Grada, Nadbiskupije…, i dobio rješenje – kaže. Sada čeka rezultate komisije za zatraženi tradicijski i umjetnički status.

– HOK ima te obje stavke, a ja sam polagao za obje. Za tradicijski obrt moraš biti vezan uz tradicijsku kulturu, dok kod umjetničkog obrta procjenjuju likovno izražavanje. Dolaze iz muzeja – kaže Franjo.

Grad je s Poduzetničkim centrom u ulozi posrednika u vezi s apliciranjem na EU fondove kako bi se EU sredstvima pokrio vaučer za polaganje ispita, odnosno dobivanje navedenog statusa.