Može se pretpostaviti kako Trumpovo liderstvo nije išlo u smjeru destabilizacije NATO-a, jer to svakako ne bi bilo u interesu SAD-a. Iz konkretnih političkih poteza vidljivo je nastojanje Trumpa za uspostavom novih odnosa u NATO-u na bazi većeg pariteta ostalih članica saveza, ali ne i destrukcije saveza kao takvog - kaže dr. sc. Marinko Ogorec, predavač na Veleučilištu Velika Gorica te dodaje:

- Naime, činjenica je da je SAD do današnjeg dana temeljna snaga, vodeći čimbenik, ali i najveći sudionik u proračunu NATO-a. To je u početnom razdoblju stvaranja saveza povijesno bilo opravdano, jer se s jedne strane nalazila SAD kao jedna od dviju pobjedničkih velikih sila izišlih iz kataklizme II. svjetskog rata, koja se zaštitnički postavila nad krhkim demokracijama potpuno devastiranih i ratno stradalih zapadnoeuropskih zemalja. S druge strane bila je realna prijetnja ekspanzionističkih ambicija Staljinovog SSSR-a kao druge velike vojne sile. U takvim okolnostima bilo je razumljivo kako će SAD najviše vojno, gospodarski i financijski sudjelovati u izgradnji i strukturiranju NATO-a, no u današnje vrijeme više nema opravdanja da jedna bogata i razvijena Njemačka, Nizozemska ili Norveška, participiraju u savezu gotovo simbolično, dok su najveći financijski pokrovitelj i dalje SAD. Trump je samo otvoreno zahtijevao da se izdvajanja članica NATO-a za njihove obrambene potrebe (a time i potrebe saveza) uravnoteže na 2 % BDP-a, kako je bilo i prihvaćeno konsenzusom ostalih članica. Njegove izjave o zastarjelosti NATO-a izazvale su svojevremeno pravu buru negodovanja među liderima zapadnoeuropskih zemalja, ali u tom kontekstu bile su itekako relevantne. Naime, sadašnja struktura i doktrina NATO-a nije se u ozbiljnijoj mjeri promijenila od razdoblja Hladnog rata i neosporno je postala arhaična nakon završetka blokovske bipolarizacije. NATO-u već duže vrijeme treba "resetiranje" kako bi mogao odgovoriti izazovima novoga doba, koje više nisu utemeljene na bipolarnoj vojnoj ravnoteži. Promijenila se i sama struktura prijetnji, pa u današnje vrijeme samo 25 % ukupnih ugrožavanja čine vojne prijetnje, dok se 75 % odnosi na razne oblike nevojnih ugrožavanja (antropogene i prirodne katastrofe, asimetrični sukobi, socijalni nemiri i sl.). Bez obzira na povratak Rusije kroz velika vrata na međunarodnu scenu, više se ne može govoriti o bipolarnoj ravnoteži snaga, jer Kina, a svakim danom sve više i Indija, ukazuju kako se odnos moći na globalnoj sceni sve više multilateralizira. Samim time i ravnoteža moći se u velikoj mjeri dispergira, pa je potrebno tražiti i drugačija redefiniranja. Osim toga, nekadašnji, višestoljetni fokus nacionalnih i globalnih interesa, s prostora Europe seli se u druge regije, ponajprije pacifičku. Isto tako, potrebno je napomenuti kako je dolaskom predsjednika Bidena na vlast počela vrlo intenzivna "detrumpizacija" američke politike u svim njezinim segmentima, što je svojevrsni presedan u američkoj politici. Naime, bez obzira na odnose među vladajućim strankama i strukturama u državnom aparatu, tijekom povijesti predsjednici SAD-a su u većoj ili manjoj mjeri nastavljali kontinuitet svojih prethodnika. Prvi je od toga odstupio upravo Trump, da bi sada i njegova politička ostavština doživjela istu (ako ne i radikalniju) sudbinu.

U političkim krugovima EU-a spominje se i "Vojska Europske unije", no koliko je to realna opcija? Kakvi su inače odnosi EU-a i NATO saveza u području sigurnosne i obrambene politike?

- Ideja o samostalnim europskim oružanim snagama nije nova i potječe još iz 50-ih godina prošlog stoljeća, ali nikada nije zaživjela zbog NATO-a koji se pokazao kao potpuno zadovoljavajući sustav kolektivne obrane tijekom blokovske bipolarizacije i hladnog rata. Ta ideja ponovno je revitalizirana jačanjem povezanosti članica unutar Europske unije i razvoja njihove vojne industrije, a osobito nakon dolaska Trumpa na čelo SAD-a. Prvi korak bila je stalna strukturirana suradnja (PESCO) pokrenuta u prosincu 2017. godine, koja sada radi na 34 projekta, međutim, u pitanju još uvijek nije bilo kakav ozbiljniji pristup izgradnji samostalnih europskih oružanih snaga (radi se na strukturiranju Europskog medicinskog zapovjedništva, sustavu pomorskog nadzora, kibernetičke sigurnosti i sl.). S obzirom na to da je većina zemalja članica EU-a ujedno uključena i u sustav kolektivne obrane NATO-a koji već dugo vremena egzistira kao zadovoljavajući čimbenik kolektivne sigurnosti (unatoč potrebama opsežnijih reformi), može se pretpostaviti kako bi lideri većine europskih zemalja i dalje željeli ostati u tom sustavu. Svako novo pokretanje zajedničke europske vojske izazvalo bi dodatne i ne male troškove kod europskih zemalja, a samim time postavilo bi se i pitanje svrhe postojanja NATO-a, jer bi se u suštini formirala dva paralelna sustava s istom namjenom. To bi svakako značilo nepotrebno rasipanje europskih resursa. Dolaskom predsjednika Bidena na čelo SAD-a vjerojatno će opcija samostalne europske vojske biti ponovno potisnuta u drugi plan, a NATO će i dalje ostati jedinstveni sustav kolektivne obrane za većinu članica Europske unije.

Kad smo kod modernizacije, u studenome prošle godine provedena NATO vježba kibernetičke obrane Cyber Coalition 2020., pokazala je smjer u kojem se taj savez mora dalje razvijati. S tim u vezi, koliko sve izraženiji cyber kriminal (terorizam) ugrožava i NATO savez, sigurnost bilo koje NATO-ove mreže, i kako se protiv te opasnosti boriti?

- Prijetnje u virtualnom prostoru postaju sve ozbiljniji problem kako se razvija tehnologija i sukladno tome sve veća ovisnost o njoj. Gotovo cijeli svijet virtualno je umrežen, što je u velikoj mjeri ubrzalo poslovanje, olakšalo komunikaciju, pojednostavilo istraživanja i sl. S druge strane, otvoren je i novi prostor za razne oblike manipulacije, kriminala, pa i razne oblike ratnih operacija. Jedan od prvih sukoba u kojem je glavnu ulogu odigrala prevlast u cyber prostoru svakako je bio Rusko-gruzijski rat, u kolovozu 2008. godine. Iskustva iz tog rata itekako su utjecala na promjene vojnih doktrina brojnih zemalja i shvaćanja nužnosti zaštite svojih cyber struktura. U tom smjeru najdalje je otišao Izrael, koji u svojim oružanim snagama uz postojeće tri klasične grane (kopnena vojska, ratno zrakoplovstvo i ratna mornarica), formira i četvrtu – informatičke (cyber) snage. Većina suvremenih oružanih snaga u svijetu jednako je tako shvatila ozbiljnost izazova u cyber prostoru i počela implementaciju snaga i sredstava za adekvatni odgovor. Naravno, u to su uključene i gotovo sve članice NATO saveza. Odgovarajuće korake u tom smjeru poduzimaju i Oružane snage Republike Hrvatske.

Kad se radi o sigurnosti ministar Banožić nedavno je poručio kako "Hrvatska uspostavom i kontinuiranim razvitkom sustava domovinske sigurnosti želi aktivno pridonositi ukupnoj sigurnosti Europske unije i NATO-a". Kakav nam je zapravo sustav domovinske sigurnost i kako ga unaprijediti, tehnologijom, tehnikom, kadrovima...?

- Republika Hrvatska i njezine oružane snage već određeno vrijeme u značajnoj mjeri pridonose sustavu kolektivne sigurnosti NATO-a, ali i očuvanju europskog pograničnog prostora i europskog sustava vrijednosti. Sustav domovinske sigurnosti jedan je od novih kvalitativnih iskoraka u daljnjem jačanju nacionalne sigurnosti u prvom redu, a samim time i asocijacija u kojima je Hrvatska članica. Radi se o izgradnji bolje povezanosti i koordinacije svih postojećih struktura namijenjenih zaštiti nacionalne sigurnosti od raznih oblika vojnih i nevojnih ugrožavanja, u čemu je i njegova najveća vrijednost. Njegova izgradnja i modernizacija je dugoročan (bolje rečeno permanentan) proces, koji osim nabave nove tehnike i obrazovanja novih kadrova mora uključivati i nužne organizacijske, strukturalne i doktrinarne promjene.

Zaključno - ima li NATO savez, kao jamac sigurnosti, budućnost, prije svega na tlu Europe, napose EU-a, ali i šire, u regiji Balkana, između ostaloga?

- Trenutačno je NATO jedini dovoljno izgrađeni sustav kolektivne sigurnosti, ne samo na europskim prostorima, nego i šire, a prema svemu sudeći tako će ostati i u dogledno vrijeme. Njegova daljnja budućnost ovisit će prije svega o spremnosti za nužne promjene tog sustava te brzina tih promjena, ali i stanje u međunarodnoj zajednici. Kada se razmatra stanje međunarodnih odnosa na prvo mjesto potrebno je staviti sve izraženiju multipolarnost ravnoteže snaga i odnose između najvećih svjetskih sila. (D.J.)