Ove godine, u povodu 40. obljetnice originalne objave, Dallas Records izdaje special edition premijernog albuma Parafa "A dan je tako lijepo počeo". Nakon box-seta Parafa iz 2018. godine (Paraf - sabrana djela 1976. - 1987.) sa 4 CD-a, koji sadrži dosad neobjavljeni četvrti album Paraf Live sa snimkama uživo realiziranima 1985. i 1986. godine, ovogodišnje vinilno reizdanje LP prvijenca kultne riječke grupe zasigurno je velik diskografski i medijski događaj u Hrvatskoj. Tim povodom razgovarali smo s Valterom Kocijančićem, liderom originalne postave benda, pjevačem, gitaristom i tekstopiscem Parafa.

Kakav je osjećaj u rukama držati, nakon box-seta iz 2018. vinilni LP, reizdanje vlastite povijesti? Je li ta ploča najvažniji hrvatski punk-album...?

- To ja gledam kao na neki novi album! Ima četiri dodatne pjesme, i to mu daje drukčiju dinamiku. Dvije od tih pjesama - "Narodna pjesma" u singl-verziji i "Goli otok" trebale su originalno biti na albumu, no situacija je bila takva da smo ih morali izbaciti. Postoje tri verzije "Policije", zbog cenzure, ni zbog čega drugoga. Posljednja verzija napravljena je samo zato što su nazvali iz ZKP RTV Ljubljane i rekli da ta pjesma jednostavno neće proći. Onda smo morali na brzinu mijenjati tekst. Ovo što je na albumu malo je isfiltrirano da može proći. "Goli otok" smo isto izbacili iako je to bila naša najprihvaćenija pjesma. Ali nismo bili ludi da iz inata ostanemo bez cijelog albuma. Sad je na njemu i "Policija" s originalnim stihovima i "Goli otok" s tom snimkom s kasetofona u Puli 1979. godine. I uz pridodan singl s pjesmama "Rijeka" i "Moj život je novi val", sad je to jedan drugi album. Ne baš onakav kakav smo htjeli kad smo ga snimali, ali neke stvari su stavljene na mjesto. Je li to najvažniji hrvatski punk-album? Ne znam, reci mi koji je važniji…

Nakon sad i više od četiri desetljeća, kad bi svodio račune s tim vremenom i sa samim sobom, da se tako izrazim, kakva bi bila neka zaključna inventurna priča o Parafima iz prve punkerske faze? Kad ste počeli, Tito je još bio živ, ali se Jugoslavija već dobrano klimala... Znakovit je u tom kontekstu i naslov albuma "A dan je tako lijepo počeo"...

- Pazi, prvi album bio pjesmarica za bilo koji bend u regiji. To su "pušili" svi, ali mi to nismo primjećivali. No to je morao svaki klinac proći, da bi mogao dalje krenuti svirati. Paraf je prvi punk-bend hrvatske, jugoslavenske i istočnoeuropske rock-scene, mislim da je time sve rečeno. I priča nije završena! Paraf postoji i dalje. I kad miruje, Paraf je aktivan. Naši koncerti posljednje tri godine pokazuju da naš punk nije mrtav i to zbog dvaju razloga. Prvo, imamo genijalnu podršku i starih i mladih fanova koji se nisu ni rodili kad smo mi počinjali. Publika na našim koncertima je sjajna, bez obzira na to koji dio repertoara Parafa svirali! Drugo, mi i dalje svi živimo u punku! Punk je trulež i punk nije mrtav jer truleži je bilo i bit će je, a svi mi živimo u toj truleži.

Inače se ne samo o Parafima nego o cijeloj tadašnjoj YU punk i poslije novovalnoj sceni svako malo priča, objavljuju reizdanja, pišu knjige, hvalospjevi tom vremenu... Nije li sve to ipak malo pretjerano, da se na taj nekritični nostalgični način romantizira to razdoblje?

- Ima ona poslovica: Za dobrim konjem se prašina diže! Pa valjda je sve to skupa nešto vrijedilo da se nakon 40 godina o tome piše! Kad smo mi objavili taj prvi album, pa jesu li mediji pisali o nekoj glazbi koja se svirala 1940. godine? Okej, bio je rat, ali evo - jesu li mediji pisali o pjesmama koje su bile stare i upola manje - 20 godina? Govorim u ime Parafa - sigurno je da smo nešto napravili, sigurno je da smo razbili neke loše stvari u glazbi, sigurno je da je nakon nas masa klinaca uzela gitaru u ruke i napravila odlične stvari. Ako netko smatra da o tome treba pisati - neka piše! Je li to kritički ili nekritički, nostalgično ili nije, u to ne ulazim. Sigurno je kako je velikim dijelom to i business, kao i svaka prodaja nostalgije. Ali to je jedino razdoblje kad smo nekoliko godina u kontinuitetu imali glazbu ravnopravnu sa svjetskom scenom!

Još malo o YU punku i novom valu. Neki tadašnju scenu uspoređuju s tadašnjom britanskom, čak joj daju istu kvantitativnu i kvalitativnu važnost... Nitko ne poriče da su u to vrijeme snimljena remek-djela (Parafi, Šarlo akrobata, prvi Idoli, Pankrti, prvi Prljavci...), ali to su bili i ostali pojedinačni ispadi, ali ne i dokaz da je scena bila generalno uzevši velika i snažna. Tvoje mišljenje o ovom mojem pametovanju...?

- Sam si rekao da su snimljena remek-djela, o tome govorim. Je li scena bila velika i snažna, ovisi iz koje perspektive promatraš. No slabo smo bili povezani. Svatko je to radio za sebe i svoj kraj. Ja sam sve to radio iz svog zadovoljstva i nisam se obazirao ni na koga. Hoće li se nekom to svidjeti ili ne, pucao mi je đon! Nisam bio ni pod čijim utjecajem, ni glazbeno, ni tekstualno, ni vizualno. Bio sam svoj! No ono što ja mogu sa sigurnošću tvrditi je da je riječka rock-scena oduvijek bila velika i snažna!

Vezano uz tebe, za mnoge, uključivši i moju malenkost koja se sjeća tih slavnih vremena, tvoj odlazak iz Parafa u naponu snage bila je i ostala nikad do kraja razjašnjena zagonetka. Vjerojatno će te to mnogi pitati i sad u povodu LP reizdanja prvog albuma. Kratko (ili šire, kako ti se da objašnjavati) i jasno, što imaš reći o "tvom slučaju"?

- Album je objavljen i u trenutku kad ga je trebalo koncertno promovirati, odustao sam. Bilo mi je dosta. Ja sam to sve shvaćao neozbiljno. Bio sam umoran od silnih putovanja. A i svirali smo za čavle. Imali smo od 70 do 100 nastupa godišnje uživo. Ti žestoki koncerti postali su mi opterećenje, počeo sam se baviti drugim stvarima. Upisao sam Pedagoški fakultet i shvatio da više ne želim putovati trećerazrednim vlakovima po Jugi. Nisam imao više snage za to. Ja bih došao rano ujutro sa svirke u Sloveniji i mrtav umoran trčao na fakultetsku praksu da ne dobijem neopravdano. Sve mi je postalo muka i odlučio sam tada prestati. S bendom sam napravio to što sam osjećao, živio, proživio u tim godinama. Mislim da sam tada rekao to što sam imao reći. Bio sam vjerojatno presebičan i možda sam bend ostavio na cjedilu. Trebao sam to izvesti na neki drukčiji, bezbolniji način za ostale članove grupe. Sad znam da to nije bilo u redu s moje strane.

S tim u vezi, bez obzira na to što si tada otišao iz benda, Parafima si se ipak vraćao s vremena na vrijeme. Vuče li te nostalgija, stvaralačka vatra, novi zanos ili sve skupa zajedno i još nešto drugo, treće...?

- Paraf nikad nije službeno prestao s radom, nikad se nije raspao. No od 1987. pojavljuje se povremeno u različitim formatima. Naša, originalna postava svirala je nekoliko puta tijekom devedesetih u Rijeci i Zagrebu, ima i snimka "Narodne pjesme" na live-albumu "Fiju briju". Ja sam imao program "Valter svira Parafe" od 2018., a moj prateći band zove se Perspektiva. No opet smo i preklani i lani kao Paraf svirali nekoliko koncerta u Ljubljani i Rijeci, nažalost, bez Pjera, ali s Tibljašem na bubnjevima i Vavaom kao drugim gitaristom. Imali smo i turneju kao svojevrsni Paraf Big Band svirajući skladbe iz svih razdoblja djelovanja. Koncerti su bili fantastični, te zajednička energija koju imamo pokazuje kako Paraf nije ostao u povijesti, nego je moćan i danas. Nadam se da će ova pandemija napokon završiti, a onda ćemo opet moći, zajedno s fanovima, pokazati kako imamo neuništivu vibru!

Još o Parafima. Prije dvije godine snimio si mitsku pjesmu "Goli otok". Ovaj novi Special edition albuma osim originalnog mixa donosi i četiri bonus pjesme: "Rijeka" i "Moj život je novi val", singl-verziju "Narodne pjesme"... Postoji li u arhivi još raritenih snimaka Parafa, možda koncertnih zapisa...?

- Sve što je bilo moguće tonski obraditi da zvuči dobro stavili smo kao bonuse na box-set "Sabrana djela 1976.-1987.". Kao bonusi s albuma "A dan je tako lijepo počeo", tu su malo drukčije verzije pjesama "Visoki propisi" i "Živjela Jugoslavija" te koncertna snimka pjesme "Obijest". Neke demo-snimke su objavljene vani na vinilima, no one nisu baš reprezentativne, premda ukazuju na razvoj Parafa. Meni se sviđaju koncertne snimke koje su fanovi postavili na YouTube s naših koncerata u posljednje tri godine, doista dobro zvučimo.

Nešto o Rijeci? Nekad je rock-scena bila ukupno uzevši jedna od najjačih u Jugoslaviji, ali i poslije raspada, u samostalnoj i nezavisnoj RH. Kakvo je danas stanje, ima li dobrih grupa, autora, mjesta za koncerte, nekog "novog Palacha"...? Reworked verziju singla Parafa "Bez lica" napravio je riječki dvojac The Siids...

- Grad je ostao isti. Razlika je u tome što su došle neke nove generacije koje misle da su pametnije od onih prethodnih. Mi smo kao generacija bili takvi da smo poštovali sve one koji su bili stariji od nas i u ovom gradu ostavili smo neki svoj trag! Ove današnje generacije misle da su jedinе na svijetu i malo je onih koji razmišljaju kao mi, nažalost. Većina, u trenutku kad počinje upoznavati svijet, smatra da je to trenutak rođenja civilizacije i njihovi "mozgovi" misle da prošlost ne postoji. Ali, sve u svemu, Rijeka je ostala Rijeka, uvijek je bila u nečemu posebna. Možda po tome što si uvijek u Rijeci bio kao i svi ostali! Meni se sviđaju Mandrili, oni su odličan bend, doista imaju ono nešto posebno. Oni su mi i bili prateći band na mom solo-albumu "Apstinencija".

Vratimo se u okrutnu stvarnost. Kako podnosiš ovo tzv. novo normalno, bez kafića, koncerata, ali uz maske i prisilne mjere izolacije i distance?

- Snalazim se kao i svi. Ne živim od glazbe, već 38 godina predajem u osnovnoj školi. Kavu pijem na benzinskoj pumpi, povremeno vježbam sviranje gitare da ostanem u formi.

Sa stanjem u zemlji inače - prije desetak godina u jednom intervjuu si izjavio: Punk je trulež, zato nam je cijela država pankerska! Ostaješ li pri toj konstataciji ili ona zaslužuje dodatak s obzirom na to što nam se sve događa od virusa preko potresa do ekonomske recesije i dr.

- Naravno da ostajem. Nekad je sve bilo kao "pod mus"; moraš ovo, moraš ono, moraš završiti osnovnu školu, srednju, moraš završiti vojsku pa ići na šljaku, čeka te posao. Moraš se oženiti, udati, već što trebaš, moraš imati djecu. Bilo je sve po nekom narihtanom scenariju kojeg se većina pridržavala. I čim si ti izlazio iz svega toga, bio si crna ovca u društvu. I zato kažem u stihu pjesme "Morao sam ići": "Morao sam ići jer, ako ne, dobit ću po pički disciplinskom batinom!" To se ne odnosi na policijski pendrek, nego, jednostavno, disciplinska batina bit će društvo u kojem živiš. I ono će dati negativne ocjene o tebi. A tako je i danas: imamo 99-postotno mutno i trulo društvo. Čisti punk!

Ukupno uzevši, živimo u kaotičnim, histeričnim i paranoičnim vremenima. Kako na sve to što se zbiva reagiraš, hladne glave ili i tebe, kao i mnoge druge, pomalo (ili previše) hvata strah od neizvjesne sutrašnjice? Jesi li optimist ili pesimist, ili realist?

- Uporan sam u svemu, nadimak iz djetinjstva po kojem me neki još pamte je - Fanatik. Dakle, odgovor na pitanje je - ja sam fanatik! A vremena su uvijek na neki način kaotična, histerična i paranoična, bar na ovim prostorima, i zato se trebaš znati boriti i snalaziti ako želiš opstati.

Živimo također u digitalnom dobu, već smo u trećem desetljeću 21. stoljeća. Koliko si prilagođen, da se tako izrazim, hi-tech vremenu kakvo je ovo sadašnje? Koliko si "in" s društvenim mrežama, virtualnom stvarnosti? Selfie - da ili ne?

- Imam svoj Facebook profil, kao što i Paraf ima Facebook profil, to je dovoljno. Selfie je riječ koja bi ušla u našu pjesmu "Visokotiražni mir" da smo je danas napisali.

U nekom CV smislu, u široj biografskoj slici oliti percepciji, što bi još bilo zanimljivo znati o tebi, a da te to još nitko nije pitao i dobio odgovor?

- Vjerojatno neki Riječani znaju, ali rijetki pamte da sam nakon Parafa kratko pjevao i svirao u jednom izvrsnom riječkom bendu - Istočnom izlazu. Bio je to mod-band iz tzv. drugog riječkog vala, imao je hitove i izvrsne pjesme. Da su radili u Zagrebu ili Beogradu, sigurno je da bi se dokopali ploče. No tada ja ne bih odsvirao tih nekoliko koncerata s njima, jer bi bili uspješni. Zajedno smo radili u njihovoj završnoj fazi, kad ni oni ni ja nismo više grizli, nego smo jednostavno uživali u glazbi.

Ukupno uzevši, kakva je budućnost Valtera Kocijančića kao glazbenika? S tim u vezi, novi projekti, ideje, planovi... ?

- Uvijek ima ideja i planova. Nadam se da će biti prilike da promoviramo ovo specijalno izdanje prvog albuma objavljeno u povodu 40. obljetnice originalnog izdavanja. Album je objavljen 5. lipnja 1980. godine, mjesec dana od Titove smrti.

Zaključno - Valter Kocijančić u tri-četiri-pet riječi, danas ili uvijek?

- Sve što radim, radim za sebe i sretan sam da se to nekima sviđa i da su u tome pronašli sebe.