Manje od mjesec dana ostalo je do početka sjetve šećerne repe, do prije nekoliko godina najdohodovnije kulture. Površine zasijane slatkim plodovima počele su se smanjivati prije otprilike sedam godina, a procjene kažu da je proizvodnja smanjena za 50 posto.

Većina manjih proizvođača od repe je potpuno odustala. Dio njih, bez obzira na relativno dobre državne potpore, ponovno bi se vratio proizvodnji tek u slučaju većih (i stabilnih) otkupnih cijena, a dio seljaka, u ovom trenutku, o šećernoj repi ne želi ni razmišljati.

Tvrdnji da su se manji proizvođači okrenuli nekim drugim ratarskim kulturama ide u prilog činjenica kako su više od polovine prošle godine zasijanih 10.500 hektara repe zasijali veliki sustavi, poput Belja, Žita, Agro-Tovarnika… Riječ je o približno 6500 hektara. Oni su, dakle, na neki način spasili preostalu hrvatsku industriju šećera. Premda do sjetve ima još dosta, pa samim time dovoljno vremena i za ugovaranje proizvodnje, teško da će se površine zasijane repom, u odnosu prema prošloj godini, drastičnije promijeniti, odnosno biti veće.

- Šećernu repu se, jednostavno, više ne isplati sijati. Bar za sada. Stoga je ove godine, kao ni prošle, ne planiramo sijati - tvrdi Šandor Sabo, poljoprivrednik iz Karanca, koji je 2018. godine nagrađen Zlatnom repom u kategoriji proizvođača na površinama od 20 do 50 hektara. Godinu poslije toga prilično se ‘‘opekao‘‘ i razočaran odustao od sjetve repe. Podsjeća na loša iskustva pri isplati jer ona nije bila sukladna ugovorenoj cijeni. To je osnovni razlog i zašto repe nema ni u plodoredu Petra Pranjića, poljoprivrednika iz Novog Čeminca.

- Koliko znam, veliki dio baranjskih seljaka odustao je od repe. Dogodilo se to još prije sedam godina, prije svega zbog nefer ponašanja nekih otkupljivača - priča, podsjećajući kako su svi bili vezani ugovorima, što je pravna i moralna obveza. No, nastavlja, dogodilo se da je nova repa niknula, a stara nije bila plaćena. Nezadovoljan je bio i konačnom otkupnom cijenom, na koju je utjecaj imala i analiza koju, tvrdi Pranjić, seljak nije mogao vidjeti. Mišljenja je kako su takve stvari stvorile veliko nepovjerenje među seljacima.

- Osobno, ponovnom sijanju repe teško da bi me vratili i znatno veći poticaji odnosno otkupna cijena - odlučan je Pranjić.

U ostanku samo jedne domaće šećerane ne vidi veliki problem za seljake koji su se već okrenuli drugim kulturama. Dodaje kako jedna šećerana može zadovoljiti 80-ak posto hrvatskih potreba za šećerom. Žao mu je radnika, ali misli kako je njih 200-tinjak lakše zbrinuti nego radnike brodogradilišta, u koja je država upumpavala novac. Bez više i stabilne cijene, za repu ne želi čuti ni Saša Pavković, poljoprivrednik iz Luča, koji je prije sedam godina ovom kulturom zasijao 25 hektara, ali se (i on) razočarao spuštanjem već ugovorene cijene… Još jedan dokaz da veći proizvođači ‘‘nose‘‘ domaću proizvodnju šećera je tvrtka Anabela iz Duboševice, koja će ove godine repu zasijati na većim površinama nego lani.

- Posljednjih godina bilo je oscilacija glede površina. Zbog truleži repe, za koju još uvijek ne znamo razlog, 2018. godine površine smo smanjili na 80 hektara, iduće godine otišli smo na 150 hektara, potom na 200, a ove godine, zajedno s kooperantima, planiramo sjetvu na 300-tinjak hektara - priča Ivo Matijačić, vlasnik tvrtke. Proizvodnju je već ugovorio s Hrvatskom industrijom šećera i očekuje prinos od devet vagona po hektaru. Uz poticaje i cijenu od 230 kuna za tonu proizvodnju naziva isplativom, premda mu je u interesu povećanje otkupne cijene. Na upit zašto i oni nisu odustali od šećerne repe, objašnjava kako nije isto proizvoditi dva, tri, četiri, pa i pet vagona u odnosu prema devet, što dokazuje već izrečenu tvrdnju kako će vjerni sijanju šećerne repe ostati samo veliki proizvođači.