Dok ima dovoljno šećerne repe (sirovine), bit će i hrvatskih šećerana. Godinama je to bila mantra koju su ponavljali vlasnici šećerana. I bilo je i šećerne repe i industrije sve dok je trajao kvotni režim koji je, kako se isticalo, štitio industriju šećera.

Kad su kvote, koje su bile na snazi čak 50 godina, za šećernu repu na razini Europske unije 2017. ukinute, u Hrvatskoj je došlo do pada površina pod šećernom repom i otkupnih cijena. Povećanje površina pod ovom kulturom nisu "podigle" ni izdašne poljoprivredne potpore ni pomoć Ministarstva poljoprivrede, a domaću industriju nije spasilo ni udruživanje triju šećerana u Hrvatsku industriju šećera (HIŠ) - Viro i Sladoranu Županja Marinka Zadre te Tvornicu šećera Osijek u sastavu Žito grupe Marka Pipunića.


HIŠ je osnovan 2019. godine, kada je u cijeloj Hrvatskoj bilo zasijano tek 12.000 hektara pod šećernom repom, da bi lani pod repom bilo zasijano samo 10 500 hektara, s kojih se proizvede repe koliko može preraditi jedna šećerana. Tako je prije nekoliko dana objavljeno da se gasi virovitička šećerana, a priča se i o gašenju osječke. Zbog čega je industrija šećera došla u izuzetno tešku situaciju da mora ugasiti proizvodnju u čak dvije šećerane?


Miroslav Božić, savjetnik Hrvatske industrije šećera, kaže: "Već tri godine ulažemo goleme napore kako bi se održala ova proizvodnja i proizvelo dovoljno sirovine. U tome imamo potporu Ministarstva poljoprivrede i Vlade RH koji osiguravaju proizvođačima repe visoke potpore (uz iznimku Švicarske, najvišu u Europi). Povezivanje domaće šećerne industrije bila je dobra odluka za održivost. Ostaje ključno pitanje osiguranja dostatne razine sirovine za njezin rad. Odluka o prestanku prerade šećerne repe u Virovitici je poznata skoro godinu dana. Zadržan je određeni broj radnika iako nije bilo proizvodnje, u iščekivanju razvoja događaja u vezi sa sirovinom. Nažalost, površine pod repom su sve manje, lani samo 10,4 tisuće hektara. S druge strane, visoke EU carine onemogućile su uvoz i rafiniranje sirovog trščanog šećera, što je dugi niz godina povećavalo korištenje kapaciteta naše šećerne industrije, posebno šećerane u Virovitici koja je uvijek bila najefikasnija u rafiniranju." Božić napominje i kako Hrvatska šećerna industrija nije izolirani otok na europskom tržištu.


"Ukidanje kvota dovelo je do hiperprodukcije odmah u listopadu 2017., a nastalo je u samo dvije zemlje: Njemačkoj i Francuskoj. Međutim, od gubitaka u poslovanju zbog drastičnog pada cijena šećera nitko nije bio pošteđen. Jedan od uzroka poremećaja je politika najvećih šećerana da znatno povećaju proizvodnju, ali se to preklopilo s rekordnom proizvodnjom na svjetskom tržištu i padom globalnih cijena. I Europska komisija napravila je niz pogrešnih procjena o očekivanom razvoju stanja na tržištu šećera nakon ukidanja kvota. Ciljna minimalna cijena od 404 eura/toni, svojevrsni je kritični prag ispod kojeg je potrebna intervencija zajedničke politike za uređenje tržišta. Međutim, do te intervencije nikada nije došlo, iako je već pune tri godine u nizu, cijena na tržištu EU ispod propisane minimalne ciljne cijene (prosječna cijena za ovo razdoblje iznosi samo 350 eura/t). Ne postoji nijedna šećerana u EU koja može dugoročno poslovati uz ovu razinu cijena", kaže Božić.


Jedan od problema s kojima se domaća industrija ne može više nositi je i niža cijena uvoznog šećera na policama trgovačkih lanaca od naše proizvodne cijene šećera.


"Akcijska cijena šećera u nekima od naših trgovačkih lanaca nije samo niža od hrvatske proizvodne cijene nego je niža od proizvodne cijene bilo kojeg europskog proizvođača, u bilo kojoj od zemalja EU-a, uzimajući u obzir troškove pakiranja kilogramskog šećera i transport do hrvatskih polica. Može li itko razumno objasniti da cijena 1 kg pakiranog šećera u akcijama kod velikih maloprodajnih lanaca u Hrvatskoj iznosi jedva polovicu cijene koju za isti proizvod u istom maloprodajnom lancu nalazimo u zemljama proizvodnje tog šećera ili Sloveniji, koja čak nema proizvodnje. Lako se može dokazati da se događala ponuda viškova EU šećera na domaćem tržištu 2019. i 2020. po cijenama koje i u najboljim šećeranama u EU jedva mogu pokriti troškove osnovne sirovine. Ovi primjeri upozoravaju na nepoštenu trgovačku praksu unutar EU tržišta. To se sigurno ne može podvesti pod fer tržišnu utakmicu, bez obzira na to što naše početne pozicije nisu ravnopravne. Mora se znati da je uz pomoć zajedničkih sredstava EU-a na restrukturiranje europske industrije potrošeno 5,5 milijardi eura, a da Hrvatska nije dobila ni eura iz tog fonda koji je ugašen u godini našeg pristupanja EU-u. Očekujemo da će ova praksa ‘predatorskih‘ cijena pojedinih tržišnih sudionika biti zaustavljena u skladu s pravnim regulama koje moraju vrijediti za sve proizvođače u EU-u. Apsurdno je da na jednoj strani naša industrija dijeli sudbinu i probleme svih europskih šećerana, a da na drugoj strani svjedočimo utakmici koja nije ravnopravna", kaže Božić.