Nedavno je objavljenja nova knjiga teoretičara medija doc. dr. Nenada Vertovšeka s Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru naslovljena "Drveno željezo medija". S obzirom na aktualnost same teme, medijski posredovane stvarnosti kojoj smo svednevice izloženi i u kontekstu koronakrize i odnedavno potresa na Banovini, povoda za ovotjedni intervju s dr. Vertovšekom nije manjkalo.

Za početak, zašto "Drveno željezo medija"? Naslov je vrlo znakovit...

- Drveno željezo kao oksimoron jest simbolika onog što se događa s medijima danas i što će se tek događati! Povezivanje, spoj, prožimanje dva (naizgled?) proturječna pojma (grčki oksys: oštar, oštrouman + moros: budalast, glup). U književnoj sferi nešto je poznatiji, ističem medijsku uporabu, u novinarskom svijetu pisanja i bilježenja, ali i svakodnevnom govoru. To bi bilo nešto kao vrući led, mudra budala, živi mrtvac - pojmovi i slike, britki i duhoviti, naizgled nemogući i nestvarni, ali služe radi boljeg oslikavanja društvene nedoumice i zamagljivanja. Kao "objašnjenja koje se ne objašnjavaju", poput Zen izreka, apsurdnih ali vrlo stvarnih kad ih prepoznamo. Bez obzira na to radi li se o sofisticiranom Shakespeareu koji oksimoron koristi da objasni složenu ljubav ili o novinarskim i medijskim korisnicima i sadržajima u kojima mogu postojati živi politički mrtvaci, pošteni lopovi ili javne tajne, oksimoron je, nema sumnje, i riječ koja bi u novinarstvu ili medijima mogla biti i "riječ 21. stoljeća". Više nego u samim medijskim tekstovima, u komentarima i analizama medijskih sadržaja nalazimo sve rastući apsurd (i dvojakost, licemjerje) načina na koji funkcioniraju i koliko vrijede javnosti mediji, redakcije, novinarsko mišljenje.

Kroz apsurdnost i/ili paradoksalnost kojom se oksimoronski sadržaj objavljuje ili usmjerava publici i čitateljima, slušateljima, gledateljima... zapažamo cilj da nas razbudi, sažeto, nedvosmisleno prema snazi oštrice komentara te pojača apsurd lažnih činjenica i odricanja od istine. I sami sudjelujemo u tomu, više nesvjesno nego svjesno. Oksimoronsku stvarnost prihvaćamo, ne znajući uvijek točno zašto i kako, ali nas njegova oštrozatupljenost uvijek izbaci iz rutine i kolotečine u kojoj umovi publike i javnosti prečesto borave. Ne samo svojom krivnjom, naravno, ali vrlo često nekritičkim pristajanjem na obično, mediokritetsko i površno.

U knjizi, osim što naglašavate "oksimoronsku strukturu i karakter medija", također upozoravate i na ulogu tzv. dubokih medija. Što to sve zapravo znači?

- Prvo je upotreba i korištenje ove proturječne sintagme u medijima i tisku, izjavama voditelja, intervjuima i portalima. Drugo je iskorak koji činimo svaki put kad želimo označiti oksimoron radi daljnjeg (raz)otkrivanja sadašnjeg i budućeg masmedijskog apsurda, obuhvaćamo i prekrivamo sve bitne karakteristike medija i njihova načela djelovanja. Tada tražimo i ono što, na koncu, mediji čine nama i činit će još dugo. To bi trebali biti i dovoljni razlozi za filozofiju medija, nazovimo je u ovom slučaju i filozofijom budućih medija, ako želimo iskoračiti prostorno i vremenski iz, recimo tako, medijske zone sumraka.

Što se doista događa iza medijskih slika dočaravaju nam istinite laži koje u suvremenoj politici ili izbornoj retorici često nalaze svoju zgodnu uporabu. Poput alternativne činjenice koja ne može postojati (ili je nešto činjenica ili nije), ali je (pred)izborni magovi i političari uvijek iznova vraćaju u život i na svjetlo medija. I samo njezino ponavljanje joj povećava šanse da je publika i masa prihvate kao - istinitu. Oksimoronska struktura i karakter medija spajaju i prožimaju naizgled dva ili više nespojivih, suprotnih pojmova, tema i načina promišljanja koji možda naizgled ili površno imaju samo stilski karakter. No, to su duboko ozbiljne i razarajuće promjene koje su već započele i na koje su upozoravali ključni teoretičari medija od McLuhana, Benjamina, Chomskog i drugih...

Cilj istraživanja i ogleda jest približiti ne samo vidljiv dio aktivnosti, ponašanja i utjecaja masovnih medija na javnost i društvo, već i područje tzv. deep media - postojanje načela, djelovanja i pokretačke medijske snage ispod svakodnevnih i općepoznatih modula u kojemu mediji djeluju. Nužno je sagledati kako ove razine medijske strukture uvijek naslonjene na političku sferu izbjegavaju blagotvoran spoj činjenica i vrijednosti. Prema javnosti stvaraju sliku svijeta bez prave spoznaje onog što svijet uistinu jest. I to nije samo svijet medijske budućnosti, već budućnosti svega što poznajemo, mediji su jedna od jačih poluga za takve promjene, a humanistički pristup je energija za pokretanje te poluge.

Knjigu ste pisali u vrijeme prve karantene i završili krajem ljeta. U međuvremenu se dogodio drugi val korone i još veća medijska halabuka oko svega, pa i pandemije. Kad biste mogli, što biste u knjizi još dodali, a zbilo se posljednjih nekoliko mjeseci...?

- Jedna od poruka knjige bila je kako je najvažnije prevladati i strahove i uznemirenost koju nam, nažalost, dobrim dijelom pružaju mediji svih vrsta. Čak i kada smo smireni i sve negativne posljedice doba korone nismo bliže osjetili, mediji ispunjavaju svoju neprimjerenu ulogu, često pakosnu i iritantnu. Sve u ime nekakve brige za gledatelje/slušatelje/čitatelje, sve zajedno kao da živimo u oksimoronskom balonu... Tada sam najavio kako ćemo se morati baviti drugim, trećim valovima, jer medicinski aspekt korone kao da sve više ustupa mjesto namjernim i razarajućim po(r)ukama koje primamo preko svih vrsta ekrana. Koronavirus definitivno postoji, ali borba protiv strahova, širenja nemira i negative oko nas bitna je uloga i zadaća koje imamo, jesmo li obični dijelovi javnosti, novinari, rizični ili mladi.

Ono što možemo i trebamo dalje je pomoći/ukazati/ohrabriti ljude u nekom svom mikrosvijetu ili okruženju, utjecati na događanja na "višim razinama", radi fizičke i mentalne entropije i trošenja energije oko svega. Zdravstvena situacija možda usporava, ali ne i sprječava upletanje političkih igara, megabiznisa oko cjepiva, sukoba megakorporacija treba li globalno gospodarstvo usporiti ili ubrzati i na tome ekstra zaraditi...

Mnogo je "gladnih" koji koriste naše strahove i u čisto srednjovjekovnom smislu, koji jačaju neravnopravne pozicije pojedinaca i slojeva. Mi usred pandemije korone imamo i infodemiju, stoga se inače ne bavim toliko koronavirusom i njegovim efektima, za to postoji posebna struka i znanost. Mene zanima što nam, kako i zašto rade mediji u doba korone, zašto je problem širi od medijskog i što nam je činiti. Stoga i u knjizi, nešto kao posveta Marquezu i njegovoj "Ljubavi u doba kolere", jedno poglavlje nosi naziv "Ljubav medija u doba korone"...

Što je s društvenim platformama. One se trenutačno u središtu pozornosti s obzirom na "slučaj Trump", kome su Twitter, Youtube, Facebook... blokirali javljanje i izbacili ga s mreža. Koliko je tu slobode govora ili manipulacije slobodom kad se radi o Trumpu i njemu sličnima i kad se radi o društvenim mrežama/platformama općenito?

- Odmah bih prigovorio kako se pitanja o slobodi govora i manipulacije slobodom postavljaju sada kada je u pitanju tzv. trumpizam, procvat ili jesen licemjernog oblika populizma i reakcija dobro organiziranih "spontanih" hejtera i sijača mržnje protiv drugog mišljenja. Prije toga se o slobodi onih koji su ne samo u SAD-u nego i kod nas, u svijetu, konstantno iskazivali tešku mržnju, bjesomučno napadali i prezirali svakog tko bi posumnjao u velikog vođu ili vođe, ili ste jednostavno bili drugog mišljenja, vjere, rase i slično, nije postavljalo pitanje, nisu se vodile veće "borbe" za dostojanstvo i slobodu korisnika, za točnost informacije i činjenice.

Zasluga je to i mentaliteta koji se javljao u feudalnom, ali i u razvijenom tehnološkom dobu, kada većina zbunjenog stada jednostavno šuti jer ima sve manje pristupa području - zemlji ili portalskim razinama - i mora trpjeti što se događa jer "može biti gore". Premda su već veliki mislioci humanisti upozoravali kako sloboda iskaza ili ponašanja ovisi o tome ometamo li slobodu drugih, još uvijek se lažne teze o apsolutnoj slobodi i širenju slobode za sve zgodno provlače i privlače sve sputane umove i ljude ovisne o plaći, siromaštvu ili neznanju. Stoga to možemo nazvati i tehnofeudalizam.



Naizgled živimo u razvijenom tehnološkom dobu, s upotrebom smartphona i androida gdje možemo "slobodno" govoriti i psovati, pozivati i na linč, dok se u stvarnosti tako vraćamo natrag u srednji vijek. Svjedočimo ponovnom zatvaranju u teritorijalne granice, ali i spoznajama iz drugih dijelova svijeta preko medija i društvenih mreža zagušenih svime - fake news pričama, usmenom predajom lišenom kritičkog razmišljanja, ugroženosti tijela, uma i srca, pričama i bajkama o gomilama novca, plemićima, kraljevima i princezama... Veći problem danas je (ne)odgovornost na društvenim mrežama, ne njihova (ne)sloboda. Problem je kad mislimo kako će fake news u ime Našeg dragog vođe ili Pokreta gdje istina više nije važna, osloboditi svijet! Za govor o slobodi trebaju "čiste ruke"; jednom simpatičnom filmu naziv je "Gle, tko to govori...".

U Hrvatskoj su najavljene izmjene Zakona o elektroničkim medijima koje bi drakonskim kaznama trebale "sprječavati govor mržnje". Je li i to svojevrsni udar na slobodu govora, na medijske slobode...? Vaš komentar?

- Riječ je o temi izuzetno važnoj ne samo za medije - takve se izmjene najavljuju već tri godine, ali je uvijek bilo nešto "važnije", sada je i pandemija usporila rješavanje problema koji se tiču općeljudskih i građanskih sloboda. Mediji su vrlo bitni, radi se o kretanju prema naprijed, slobodnom društvu, govoru i humanizmu, umjesto povratka na vjekovnu neutaženu želju, veću ili manju, tzv. elita i vladajućih o kontroli javne sfere čineći je nevažnom i neprepoznatljivom.

Tema je prevažna za jedan odgovor; zanimljivo jest kako je velikodušan poziv o "uređenju prostora slobode" došao nakon već gotovo zaboravljenog pucanja kalašnjikovim ispred Markova trga. Tek tada se progovorilo o radikalizaciji društva, potrebi strožih kazni za govor mržnje, neprimjerene istupe i ispade. Gledajući izvana, stroži pristup je nužan jer mržnju i bijes ne treba sijati po društvenim mrežama i portalima, to je gotovo "tehničko pitanje". Umjesto klikanja i poziva na klikanje preko stvarnih i lažnih postova koji potiču na emocije umjesto na razumnu i činjeničnu raspravu, treba za početak samo isključivati one najradikalnije rečenice i postove. To mogu biti dijelom isti ljudi s više raznih postova, pokoja redakcija tako pomaže vlastitu čitanost, gledanost i klikanost.

Zabrinjava nedostatak rasprave s relevantnim skupinama, stručnjacima i praktičarima, novinarima prije svega. Kazne mogu uništiti velik dio online medija, portala, ali i učiniti urednike i pisce (neki ne zaslužuju biti novinari) na portalima odgovornijima. Mediji trebaju biti stvarni korektiv društva i u tome ih se ne može ograničavati, zato novinari imaju pravo biti sumnjivi prema svakim mijenama zakonskih propisa. Hoće li ovo paradoksalno i oksimoronsko stanje medija, i cijelog društva, biti dobra prilika za kontrolore i pritajene diktatorčiće, vidjet ćemo. U borbi za slobodu medija ljudi i skupine kao dijelovi javnosti moraju biti uključeniji u sve faze, vlast to mora omogućiti i poštovati.

Mediji su tu, ima dobrih primjera, da stalno otkrivaju skandale i prozivaju korupciju. Običnim smrtnicima ostaje obveza ne ostaviti samo medijima da pišu i emitiraju sve umjesto njih, već im pomoći i zaokruživanjem na biračkim listićima. Ni potresi ni pandemija nisu razlog da javnost zaboravi korupcije ili bahato ponašanje političara bilo koje vrste. Naprotiv. A zaborav javnosti najljepši je dar vlastima...