Molitva za skorim povratkom kući u Petrinju jedino je čime su se nakon stravičnog potresa u Banovini predale 58-godišnja Ružica Petričević i njezina 84-godišnja majka Dragica. I dalje im poteku suze i tijelo zadrhti kad se prisjete stravičnog potresa 29. prosinca. Bilo je, kaže Ružica, to vrijeme kada je njezina majka čekala da joj pripremi ručak.

"Imala sam osjećaj da je sve trajalo sat vremena. Lonac u kojem sam kuhala odskočio je u zrak i sve se prevrnulo, a i ostale stvari u kući počele su padati i brojne su se sasule na majku i mene. Na brzinu sam je uzela pod ruku i izletjela van i nisam od šoka sebi mogla doći. I dan ranije, oko 6.30 sati, zatreslo se, no ni blizu onako kako je bilo sljedeći dan. Jedno vrijeme svi smo u automobilima čekali razvoj situacije i bili spremni otići na bilo kakvu čistinu gdje nema opasnosti", priča Ružica koja se sa svojom polupokretnom majkom naposljetku smjestila u Livani, i to, naglašava, zahvaljujući jako dobroj prijateljici koja živi u Njemačkoj i koja im je ustupila kuću na korištenje koliko god bude potrebno.

Prije nego što su odlučile doći u Slavoniju boravile su kod susjede čija kuća nije toliko nastradala kao njihova. U međuvremenu, njihova je kuća dobila tzv. zelenu naljepnicu, što je značilo da na vlastiti rizik mogu u nju ući. Ružica je u sedam dana iznijela potrebne stvari i 4. siječnja 2021. došla u Livanu, gdje danas živi s majkom i bit će tu, kaže, sve dok ne bude potpuno sigurna da je život u Petrinji za njezinu majku siguran. Naime, unatoč tome što je, za razliku od uništenih kuća, njezina kuća ipak manje oštećena, nije željela riskirati. Majčin život, kaže, bio joj je i ostao najvažniji, stoga je odlučila doći u Slavoniju, gdje se tlo, kaže, srećom ne trese.

"Vidite koliko je malih potresa bilo otkako je petrinjsko te sisačko i područje Gline pogodio onaj jaki potres. I kako da se vratim ako strepim da će se tlo urušiti i da bi se majci, a naposljetku i meni moglo nešto dogoditi", pita se Ružica, koja trenutačno nema redovitih primanja. Naime, sezonski je godinama radila u Njemačkoj, a njezina majka Dragica nema svoju mirovinu.

"Dobili smo jednokratnu pomoć od osječkog Centra za socijalnu skrb, u čemu nam je pri administraciji pomoglo Gradsko društvo Crvenog križa Osijek i na tome smo neizmjerno zahvalni. Isto tako, sretne smo što ovdje u Livani imamo divne susjede, a u kontaktu sam s bivšim školskim prijateljima, i to me donekle drži. Inače smo iz Bosanskog Šamca i dobro znamo kako je ostati bez svega, jer smo to proživjeli 1992. godine. Zato nam i nije žao same kuće. Kuća će se obnoviti, ali važno je sačuvati život i zdravlje. I zahvalni smo Slavoniji što je primila ne samo nas nego brojne ljude iz Banovine", kaže Ružica, koja se u Livani potpuno posvetila njezi majke, s kojom čeka dan kad će se vratiti svojoj kući. Nada se, dodaje, da će biti još i prilike za sezonski rad u Njemačkoj, ali i da će jednoga dana sve "sjesti" na svoje mjesto,

"Ne damo da nam strah uzme dušu i još uvijek se nadamo boljem životu. Osim majke, imam još samo brata koji je u 2. mehaniziranoj gardijskoj brigadi Gromovi i on je tamo u Petrinji. I za njega se molimo i vjerujemo da ćemo se ponovo okupiti ondje gdje nam je svakodnevicu u trenutku prekinuo stravičan potres", kaže Ružica, kojoj je potres uzeo i rođakinjinu kćer, 13-godišnju žrtvu potresa Lauru Cvijić.