Suvišnim se čini govoriti o ljepotama Parka prirode Kopački rit ili ih, primjerice, uspoređivati u razna doba godine, posebice nama koji živimo u njegovoj neposrednoj blizini i imamo taj privilegij da ga možemo posjetiti kada nam god to padne na pamet ili bar vrijeme dopusti, no zimska idila koja upravo sada vlada tim najvećim močvarnim tlom naše zemlje nije samo blagodat za oči nego i za dušu.

Umirujuću tišinu gromko prekidaju tek krik orla štekavca, ljubavni zov sivih i bijelih čaplji ili zvonko glasanje lisaste guske, koja je u naše krajeve baš nedavno došla s dalekog sjevera europskog dijela Rusije. Kako je, valjda zbog utjecaja klimatskih promjena, iz godine u godinu sve manje takvih idiličnih zimskih razdoblja, gdje se krajolik prekriven snijegom doima poput negativa crno-bijelog celuloidnog filma, koji nam pruža samo obrise onoga što se krije ispod bijeline vanjskoga plašta a sve ostalo nam ostavlja na maštu, tako je i ovaj posjet Kopačkom ritu bio očaravajući.


No nismo se mi uputili prema Sakadašu samo kako bismo uživali u tim prelijepim prizorima, nego smo se ciljano priključili malenoj ali vrijednoj skupini ljubitelja ptica močvarica i ljubitelja prirode predvođenoj Tiborom Mikuškom. Dovoljno je već, naime, samo spomenuti to prezime da svima bude jasno kako je riječ o nečemu što se radi u svrhu očuvanja prirode, Kopačkog rita, njegova biljnog i životinjskog svijeta. Ovaj put osječko Društvo za zaštitu ptica i prirode, čiji je Mikuška član zadužen za projekte, zajedno s udrugama BIOM i Zeus te u suradnji s brojnim javnim ustanovama za upravljanje zaštićenim područjima Hrvatske, sudjeluje u tradicionalnom zimskom prebrojavanju ptica močvarica koje diljem cijeloga planeta u siječnju organizira Svjetska organizacija za zaštitu močvarnih područja - IWC (International Waterbird Census). I kod nas u Hrvatskoj zimsko prebrojavanje ptica ima sve više poklonika i svake je godine sve više onih koji u njemu žele aktivno sudjelovati volontirajući.


Durbin na tronošcu, oko vrata dvogled i u ruci brojilica - oprema je kojom se Tibor koristi dok nedaleko od Prijemnog centra i novouređenog pristaništa promatra površinu sakadaškog jezera tragajući za jedinkama, manjim ili većim jatima ptica. Veliko iskustvo, znanje i vještina potrebni su za taj posao, jer nije lako na drugoj strani obale u letu i pokretu razaznati o kojoj se vrsti ptice radi. Bar se meni to činilo takvim, ali Tibor vidi ono što se inače ne vidi i ne čuje, ono što mi obični smrtnici ne primjećujemo. Ne skidajući pogled s durbina pokazuje mi prstom sivu čaplju, koju ja uza sav trud nisam uspio prepoznati. Ne zato što ne znam kako čaplja izgleda, nego stoga što mi se činilo da je riječ o izdanku starog debla koje umorno viri iz pjeskovita tla sve dok ta "grana" nije raširila krila i poletjela.

- Zvuk koji smo baš čuli dolazi od para odraslih štekavaca čije je gnijezdo desno od našeg položaja - govori mi nagnut prema durbinu dokazujući svoju nadmoć i vještinu. Čovjek toliko dobro poznaje prirodu, prati tragove i zvukove da bih sa sigurnošću rekao kako polovini stanovnika Kopačkog rita zna obitavalište. Gotovo da bi bez problema mogao izdati ornitološki adresar Kopačkog rita! Podsjetio me na mog omiljenog strip-junaka iz školske dobi Zagora Duha sa sjekirom iz Darkwoodske močvare.

Svaki Tiborov pokret pomno prate i dvije mlade Osječanke, Dora Bjedov i Anita Rakitić. Obje su diplomirale na Odjelu za biologiju osječkog sveučilišta i već duže volontiraju na projektima Društva za zaštitu ptica te tako već imaju bogato iskustvo i na zimskom prebrojavanju ptica vodarica.


- Članica sam Udruge studenata biologije ZOA, redovito sam na ornitološkim druženjima u Kopačkom ritu, obožavam prirodu i jednostavno mi je teško zamisliti da bih u životu mogla raditi nešto drugo osim ovoga - kaže Anita, napominjući kako joj je svaki ovakav boravak u prirodi pravo zadovoljstvo, ali i prilika da stekne nova znanja i iskustva.


Za razliku od nje, Dora, već kao zaposlenica Udruge za zaštitu ptica, ima nešto više iskustva, kojim se koristi i u svom znanstvenom radu.

Iako sam očekivao nešto veći broj volontera, prema preporuci organizatora, a s obzirom na pandemiju COVID-19, poželjno je brojiti u manjim grupama na lokalitetu koji se poznaje i koji je brojačima lako dostupan. Iako je službeni početak 55. prebrojavanja 16. i 17. siječnja, volonteri ga počeli raditi već desetak dana prije, ne samo u Kopačkom ritu, nego se nastoji obići rijeke Dunav i Dravu, zaštićeno područje regionalnog parka Mura-Drava, ali i umjetna močvarna staništa poput šaranskih ribnjaka i iskapališta pijeska.


U Hrvatskoj su u siječnju 2020. ukupno prebrojene 179.723 ptice, od kojih je bilo 173.656 pravih vodarica. Ptice su brojene na ukupno 329 lokaliteta, uz participaciju više od 120 sudionika. Prema podatcima Javne ustanove PP Kopački rit, lani je u siječanjskom prebrojavanju utvrđeno 23.036 ptica i 58 ptičjih vrsta. Većinu su tada činile patke, guske, veliki vranci, ždralovi, labudovi, galebovi, čaplje, ronci, gnjurci i vodomari, a prebrojavanje je provedeno na 36 lokaliteta. Inače, u Kopačkom ritu do sada je zabilježeno 295 vrsta ptica, od kojih su 144 vrste stalne ili povremene gnjezdarice.

Rezultati ovogodišnjeg zimskog prebrojavanja, uostalom kao i svih prethodnih godina, bit će predstavljeni na Međunarodni dan vlažnih staništa, početkom veljače, no Mikuška tvrdi da je zbog sve toplijih zima broj ptica selica koje zimuju u našim krajevima iz godine u godinu sve manji.
- Razlog je svih seoba nedostatak hrane, a promjenom klime, odnosno zbog toplijih zima, i hrane je u staništima više - kaže Mikuška, zaključujući kako je cilj zimskog prebrojavanja ptica upravo doprinos boljem razumijevanju migracije i biologije ptica vodarica.