Magazin
(NE)POVJERENJE U INSTITUCIJE

Nekima je za sve uvijek kriva država
Objavljeno 16. siječnja, 2021.
Sindrom hrvatskog jala: Bez utemeljenih dokaza šire se neistine i manipulira koronom i potresima

Uz i dalje dominantnu pandemiju korone, a nakon potresa u Zagrebu, sad i vezano uz potres na Banovini, u javnosti se gotovo programirano stvara ozračje nezadovoljstva, uporno se traži ono što ne valja pa se često generalizira, prešućujući sve dobro i pozitivno. Iako se ponovno vidjela prvo velika humanost i solidarnost hrvatskoga naroda, a zatim i puni angažman svih državnih službi.

Naime, nakon pogubnih spinova o COVID-19 dežurni populisti, demagozi i katastrofičari aktivni su i danas, nakon katastrofalnih potresa. Svakodnevno se stvara i, prema riječima premijera Andreja Plenkovića, "umjetni dojam" da ništa nije u redu, da država i institicije krizama ne upravljaju dobro, bez obzira na to što namjerno zbunjivanje javnosti dodatno šteti svim akterima u nepredvidljivim nepogodama i bez obzira na to što su propusti uvijek mogući. U jednom trenutku situacija je i na potresom pogođenom terenu na Banovini u tom kontekstu prilično izmakla kontroli te je morao reagirati i sam predsjednik Vlade. Nakon što je s ministrima i lokalnim dužnosnicima nedavno obišao Petrinju i Glinu, premijer je, između ostalog, izjavio: "Razvijati tezu da Crveni križ, Civilna zaštita, vojska, policija, Hrvatska gorska služba spašavanja, građevinski inženjeri i lokalna uprava ne rade svoj posao ili nisu bili dovoljno brzi, ili nešto nisu napravili na vrijeme, jednostavno ne odgovara istini. Da poduprem tezu, ona bi trebala glasiti otprilike ovako - demontirajmo povjerenje u državu, demontirajmo povjerenje u institucije. Ja kao predsjednik Vlade, ne radi HDZ-a, nego radi države i povjerenja u institucije, kažem - ne!... Prema tome, ako hoćete imati agendu, tražiti negdje neku osobu koja slučajno od svih onih ostalih koji su kontaktirani, dobili paket Crvenoga križa te dobili možda i više od onoga što im treba, da bi se onda prikazalo stanje da se ljudima ne dostavlja pomoć, to nije baš objektivno... Vlada je na kraju godine našla interventnih 120 milijuna kuna za ova područja. Kad gledate sve što se napravilo, mislim da je svakome jasno da ovakva kriza nadilazi kapacitete lokalne i područne uprave. Zato i postoji država da tu pomogne", rekao je Plenković.

MONTIRANJE I DEMONTIRANJE
Premijer je sve skupa dodatno objasnio i gostujući u emisiji Hrvatskog radija "A sada Vlada", u kojoj je također komentirao aktualnu situaciju, između ostaloga, vezanu uz potrese u središnjoj Hrvatskoj i planiranu obnovu porušenih kuća te vezanu uz koronavirus. Još jednom je osudio trend stvaranja nepovjerenja u javnom prostoru glede reakcije i pružanja pomoći nakon potresa, apeliravši pritom na povjerenje u državu i poštovanje institucija: "Zato mi je zasmetao taj jedan, možemo slobodno reći, vrlo neuobičajen trend, a, po meni, u cijelosti neopravdan, nekakvog kreiranja nepovjerenja u javnom prostoru. Prema kome? Prema državi? Država će ostati", poručio je Plenković. Dodao je da na ljudima iz Crvenog križa, HGSS-a, policije... vidi nezadovoljstvo jer u javnom prostoru postoji dojam da nešto ne rade dobro. "Ma tko je taj tko će reći iz komfora svog naslonjača da nešto nije dobro? Na temelju čega? Na temelju kojih, čijih podataka? Tko kasni i gdje kasni? Dajte mi jedan dokaz. Nek čitaju zakon, nek vide načelo postupnosti, kad se i kako proglašava katastrofa, koliko je ljudi bilo na terenu, koliko pomoći je dano", rekao je Plenković. Dodao je također da je Državna riznica za nekoliko dana već imala uplaćenih 60 milijuna kuna, a da je Crveni križ došao do 35-36 milijuna. "Znači, dio ljudi ima povjerenja. I zato imajmo povjerenje u državu, nemojmo je rušiti. Ovo je naša država, to su naše institucije, ti ljudi tamo rade s ciljem da pomognu kome - svojim sugrađanima", zaključio je Plenković.

Inače, kada je riječ o spinovima, uglavnom se govori o medijskim, ekonomskim i češće političkim, koji pak opet svoj prostor pronalaze u medijima. Primjerice, Domovinski pokret također je nedavno tvrdio kako je iz neslužbenih, ali visokih povjerljivih izvora doznao da su kontejneri iz robnih zaliha postavljeni uza zelenu granicu umjesto da se koriste na potresom stradalom području te je pozvao Vladu da odgovori kamo su to nestali kontejneri iz Gunje. Nakon toga ga je Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja prozvalo da "svjesno i zlonamjerno širi neistine i laži": "Važno je osvijestiti kako u ovim trenutcima, u kojima se cijela Hrvatska, ali i dijaspora ujedinila u zajedničkom projektu solidarnosti prema onima koji su teško pogođeni potresom, postoji manjina koja svjesno i zlonamjerno širi neistine i laži, i to s najviše političke razine, koja bi trebala biti najupućenija, najodgovornija i najsavjesnija", poručili su iz Ministarstva gospodarstva. Priopćenje DP-a nazvali su eklatantnim primjerom pokušaja manipulacije i širenja straha, u kojem se pozivaju i na nekakve "povjerljive" izvore koji su, eto, baš njima odlučili otkriti kamo su nestali kontejneri. Iz Ministarstva gospodarstva napomenuli su da su čak i čelnici Domovinskog pokreta imali priliku vidjeti kontejnere ispred bolnica i domova zdravlja jer je njih 201 upućen za pomoć zdravstvenom sustavu u borbi protiv koronavirusa, 77 ih je još uvijek u funkciji smještaja u Zagrebu i okolici, a posljednjih dana 21 kontejner upućen je na područje Petrinje, Gline i Siska. Poručili su i da politikantstvo i izmišljanje vijesti iz navodnih provjerenih izvora ne padaju na pamet marljivoj i suosjećajnoj većini - institucijama, udrugama, volonterima, navijačkim skupinama, medijima, dijaspori i svima ostalima koji se trude osigurati pomoć na terenu. "Ovakve ideje imaju oni koji parazitiraju na sijanju panike i straha. To je njihova politička agenda i jedino što mogu ponuditi hrvatskim građanima, dok je naš zadatak omogućiti da svi stradali u Petrinji, Sisku i Glini što prije imaju obnovljen i siguran dom", zaključuju iz Ministarstva gospodarstva.

STARI HRVATSKI JAL
No, da ne bi bilo zabune, nije samo problem u Domovinskom pokretu, jer plasiranjem spinova, širenjem lažnih vijesti, pokušajima stvaranja kaosa i čim sve ne služe se i drugi iz dijela oporbe, poneki mediji, pa i neodgovorni pojedinci i širitelji teorije urota. Jedno od svježijih politiziranja bilježilo se i uoči parlamentarnih izbora, kada je dio oporbe zbog korone dovodio u pitanje njihovo održavanje zbog navodno novog rasta broja oboljelih, iako je rast u lipnju i početkom srpnja bio u padu ili bar stagnirao. Ipak, spinovi su se širili s više strana iako je Hrvatska u to vrijeme bila među tri zemlje Europske unije koje su imale najmanje aktivnih slučajeva na milijun stanovnika, a, usto, izbori su se paralelno održavali i u ugroženijim državama. A još prije toga, također u funkciji izbora, širila su se i nagađanja o suspenziji radnih prava zbog pandemije. Naravno da je ta tema posebno uzburkala javnost.

Ovdje ipak treba dodati kako sve navedeno nije samo hrvatska specifičnost, ali jedna ipak jest. Sindrom hrvatskog jala. Kako u dobru, tako i zlu. Na već poznati i poslovični hrvatski jal, koji se kao natuknica može pronaći čak i na Wikipediji, a koji postoji i opstoji valjda od "stoljeća sedmog" (mitska kletva Zvonimirova) pa sve do danas, ciljano je upozorio i poznati aforističar Franjo Vukoja rekavši: "Svaka nacija na svijetu ima neke svoje posebnosti koje ju u velikoj mjeri karakteriziraju. Hrvati za svoje nedaće u prošlosti i sadašnjosti okrivljuju - hrvatski jal! U rječnicima jasno stoji da jal znači zavist, zlobu, himbenost. Hrvatski jal oblik je zlobe i zavisti zbog uspjeha svojih sunarodnjaka, a tu osobinu Hrvati ubrajaju u svoje narodne slabosti. I drugi narodi nisu imuni na te obične ljudske slabosti, ali Hrvati misle da je većini njihovih sunarodnjaka jal nekako ‘genetski usađen‘. Svakako da ima naroda kod kojih je jalnost izraženija, ali oni ne kukaju zbog svog jala koliko Hrvati. Kod svih naroda vrijedi izreka: Sve će ti oprostiti osim uspjeha! Ima jala i previše i izvan hrvatskog nacionalnog korpusa, ali Hrvatima nekako najviše smeta", zaključio je Vukoja.

Sve u svemu, uzimajući u obzir širi društveni kontekst, spinovi, podmetanja, širenja laži, zavist, zloba..., sve je to prisutno u većem ili manjem obujmu u svakodnevnom životu. Dakako, primjere iz svakodevnice netko bi mogao protumačiti kao trivijalne i benigne, što dijelom i jest točno jer, naravno, puno je opasnije kada se lažima organizirano služi u vremenima katastrofa.
Nakon svega, završimo ovu temu citiranjem kineskog cara Konga XI.: "U upravljanju državom bitno je koristiti prave ljude; sve ostalo je perificirano… jer i vladanje osloncem na zakone, a bez odgovarajućih ljudi, čak i kada su dobrohotni, ne vodi drugamo do u tiraniju."

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Manipuliranje javnošću
Što je uopće spin i kako ga definirati? Prije svega, potrebno je razlikovati medijski spin od političkog ili ekonomskog spina. Iako i jedan i drugi nastoje ostvariti određenu impresiju kod publike manipulativnim izvrtanjem činjenica u priči, njihovom selektivnošću ili “bojenjem” određenim tonom razlika između medijskog i političkog spinovanja ogleda se u samom akteru. Politički spin podrazumijeva formu propagande kojom se manipulira javnošću, na način da se toj javnosti predstavljaju informacije koje su “ukrojene” (odnosno u kojima su određene činjenice, ili samo dio činjenica, svjesno i namjerno povezane u manipulativnu cjelinu) tako da se politički akteri, događaji u koje su oni uključeni i njihove reakcije na te događaje prikažu onako kako to kreatorima spina odgovara. U tom slučaju akteri spinovanja su političari, odnosno njihovi savjetnici za medije.
Premijer Plenković osudio je trend stvaranja nepovjerenja u javnom prostoru glede pružanja pomoći nakon potresa apeliravši na povjerenje u državu i poštovanje institucija...
MIA BIBEROVIĆ: To su situacije u kojima su brze i točne informacije iznimno važne te čak mogu značiti razliku između života i smrti, a opet mnogi dijele takve "vijesti"...

DR. SC. DAVORKA BUDIMIR PREDSJEDNICA TRANSPARENCY INTERNATIONAL HRVATSKA

Odgovorni pojedinci nemaju pravo na pogrešku

Povjerenje je jedna od ključnih odrednica socijalnog kapitala nekog društva ili države. Opstanak, razvoj i napredak ovise o tome kako pojedinci rješavaju međusobne odnose. Postoje dva načina - jedan je izgradnja povjerenja i suradnje, a drugi da država represivnim instrumentima regulira odnose u društvu - kaže dr. sc. Davorka Budimir, predsjednica Transparency International Hrvatska, te dodaje:

- Političke institucije imaju nekoliko osnovnih funkcija. One oblikuju i raspoređuju društvenu moć te istovremeno utječu na političke preferencije i ponašanje političkih aktera. One proizvode pravila i procedure ponašanja te osiguravaju stabilnost i trajnost političkih procesa. Da bi se neki sustav mogao uspješno mijenjati, on mora imati istovremeno stabilne institucije koje su ujedno i same spremne na promjene. Iz kvalitete političkih institucija proizlazi ključ za razumijevanje dinamike društvenih i političkih promjena. Kvalitene institucije mogu ubrzati dinamiku promjena, a slabe ih mogu usporiti, pa čak i onemogućiti. Kvaliteta političkih institucija temelji se na učinkovitosti, stabilnosti i trajnosti te na povjerenju. Ona se može analizirati kroz procedure, sadržaje i rezultate. I, ono njvažnije, nema kvalitete institucija bez kvalitetnih ljudi koji u njima djeluju i rade. To su oni pojedinci koji imaju integritet, osjećaj odgovornosti, stručnost i kojima građani vjeruju.

Svaka kriza prilika je za promjenu. Možda i ovaj sadašnji trenutak trebamo shvatiti kao izazov i pokušati se kao pojedinci i društvo promijeniti tako da vjerujemo da možemo biti odgovorniji i pošteniji. Demokracija je u opasnosti ako njezini građani i institucije nisu otvoreni za suradnju, ako nisu uključivi i ako intitucije nisu dobro organizirane i uređene.

BLIJEDA OPORBA

Komunikacija u krizi jedan je od ključnih faktora. Koliko je tu nesporazuma, "gluhih telefona", medijskog nesnalaženja...?

- Mediji su kanal koji ima golemu odgovornost da demokratski poredak učini djelotvornim. Bez kvalitetnih medija nema kvalitetne javnosti. To je velik teret odgovornosti, jer su novinari ti koji s jedne strane moraju imati slobodu svoje profesije, a s druge znanje i neovisnost da otvore one teme i interese koji podižu kvalitetu i napredak društva. Da bi to bilo moguće, novinari moraju biti egzistencijalno zbrinuti da mogu pristojno živjeti od vlastitog rada, a ujedno i toliko profesionalni da svojim djelovanjem podižu kvalitetu života svih građana. I sami znamo kolika je moć medija u otkrivanju korupcijskih afera, jer bi mnoge od njih postale zaboravljene da nije bilo medijskog pritiska.

Hrvatska je vlast u ovom trenutku suočena s velikim izazovom upravljanja krizom na koju nije moguće utjecati. Prirodne katastrofe i globalni problemi su nepredvidljivi. Odgovorni pojedinci u političkim institucijama nemaju pravo na pogrešku jer se posljedice loših odluka plaćaju na duge staze i povlače dalekosežne posljedice. One nisu samo egzistencijlne naravi, osiguravanja krova nad glavom, nego imaju i razoran učinak do najsitnijeg detalja političkog sustava.

Gledajući širu sliku, dojam je da ni oporba nije baš konstruktivna...?

- Oporba ne razumije svoju ulogu u političkom sustavu. Vladajući odgovaraju neposredno za posljedice odluke koje donose. Oporba odgovara posredno, jer također sudjeluje u vlasti time što joj je zadatak da animira i traži od vlasti rezultate, da konstruktivno podržava one akcije koje pridonose podizanju kvalitete života svih građana i da traži promjenu u svakom od nas.

Svaki građanin pozvan je da sudjeluje. Ne mora biti politički angažiran da shvati moć svog pojedinačnog djelovanja. To smo vidjeli na primjerima volontiranja mnogobrojnih pojedinaca koji nisu tražili protuuslugu ili novac, niti su ga očekivali.

Pomoć na potresom ugroženim područjima pokazuje jednu drugu kvalitetu građana - osjećaj da pomaganjem drugima zapravo pomažemo sebi da budemo bolji, pošteniji i pravedniji pojedinci. Taj socijalni kapital politički akteri, i u vlasti i u oporbi, moraju iskoristiti, jer jedino oni posjeduju moć da okrenu naš potencijal u nekom novom smjeru. Zelenog, održivog, poštenog i pravednog društva.

Kolika je tu odgovornost medija?

- Ponovit ću da je odgovornost medija velika. I sami smo se mnogo puta uvjerili da ponekad integritet novinara ulijeva povjerenje i oslobađa pojedince straha. Straha od sadašnjosti i straha od budućnosti. Mnoge priče nikada ne bi postale javne da nije bilo novinara i medija koji su ih učinili dostupnima širokom krugu. Društvene mreže otvorile su jednu novu stvarnost - mnoštva informacija, sadržaja, ideja i prilika. Građani su izloženi velikom broju informacija dostupnih u realnom vremenu. Mediji imaju zadatak da pouče građane o tome kako da tim informacijama upravljaju.

POVJERENJE U SEBE

Koronakriza, a naročita sadašnji potresi na Banovini, pokazali su neke pozitivne stvari, prije svega humanost i spremnost ljudi da pomognu ugroženima. Vaš komentar?

- Hrvatski građani imaju jednu posebnu osobinu - velike solidarnosti, nesebične pomoći i odgovornosti. Taj smo potencijal vidjeli i kada nam je kao društvu bilo jako dobro i ugodno pri velikim sportskim natjecanjima i navijačkom zanosu i svjesnosti vlastitih kvaliteta. Jednako se to pokazalo i u drugoj krajnosti, onoj velikih šteta i ugroženosti života mnogih građana. Možemo zaključiti da reagiramo intuitivno i dobro samo kada smo suočeni s netipičnim i ekstremnim situacijama.

Tada nemamo straha i svjesni smo potencijala, vlastitih kvaliteta i odgovornosti. U svakodnevnim i normalnim situacijama kao da se prepustimo i dopustimo si da nas okupira korupcija, nerad, nezadovoljstvo i bezizlaznost. Tada su nam uvijek krivi drugi, a nikada mi sami. Kada toga postanemo svjesni, pronaći ćemo snagu da se promijenimo i da prestanemo tolerirati nepravdu, nepotizam i stalno izjednačavanje društva prema onima koji su loši i vuku nas u drugu krajnost, nestabilne demokracije. To je ono što zovemo povjerenje - u sebe i u tijela javne vlasti od lokalne do nacionalne razine. (D.J.)

DR. SC. DARIJO ČEREPINKO
Politički analitičar i docent na Sveučilištu Sjever u Varaždinu

Od kaosa do reda

Kriza sama po sebi ne mora nužno biti okidač nepovjerenja u državu ili bilo kakvu drugu strukturu, organizaciju ili instituciju. Dapače, kad je odgovor na krizu brz i primjeren, onda krize dodatno ojačaju povjerenje u sustav. Nepovjerenje se, u pravilu, javlja onda kada je odgovor sustava na krizu loš i kad ljudi vide da ne funkcioniraju institucije koje su osmislili kako bi se od utjecaja kriza zaštitili.

GLUHI TELEFONI

U tom smislu, kad god kriza dovede do jačanja nepovjerenja, to znači da je odgovor sustava bio nezadovoljavajući. Građani Novog Zelanda ili Tajvana sigurno nisu izgubili povjerenje u svoju državu s pojavom pandemije korone, na način na koji su ga gubili neki drugi, uključujući i građane Hrvatske. Američka demokracija sa svojim institucijama nije se slomila nakon četiri godine vlasti izuzetno lošeg predsjednika, koji je naslijedio oporavljenu ekonomiju i nije učinio ništa da od niza problema zaštiti sve svoje građane. Naravno, ni drugi američki predsjednici nisu štitili baš sve.

U SAD-u ima mnogo onih koje država ne čuva i ne štiti i prepušteni su samima sebi. Dobar dio njih, u strahu od nevjerojatno brzih društvenih i tehnoloških promjena, traži odgovor izvan postojećeg sustava, i to s pravom, jer ga postojeći sustav nema. Njih privlače ljudi poput Donalda Trumpa jer im obećavaju da će vratiti stvari na staro, da će učiniti Ameriku, ili bilo koju drugu državu u sličnim slučajevima, ponovo velikom. Problem je, međutim, da vraćanje u prošlost nije moguće, a stare institucije i sustavi odnosno stari načini rješavanja stvari u novim okolnostima više ne funkcioniraju. Nova vremena i nove okolnosti traže nove načine rješavanja problema, posebno onih koji prije nisu postojali ili nisu imali tako veliko značenje. Krize samo pokazuju koliko je pojedini sustav kvalitetan, baš kao što ozbiljan potres pokaže gdje se radilo prema propisima, a gdje se krala armatura i kamioni pijeska vozili za tuđe kuće ili vikendice.

Komunikacija u krizi posebna je priča. Ona građanima mora pokazati da institucije imaju kontrolu nad situacijom i pružiti im kakvu-takvu sigurnost, a po potrebi i utjehu ili nadu da će sve biti O.K. I tu je presudna uloga države. Državnici koji posjećuju krizna područja ne idu tamo da bi se slikali, ili bar ne bi trebali. Idu tamo da pokažu da je država tu i da će učiniti sve što treba kako bi se posljedice krize što prije riješile i prebrodile. Problem nastaje onda kad iza takvih gesti nema institucionalnog odgovora. Kad se geste državnih čelnika pokažu šupljima jer iza njih ne stoji sustavna akcija. Na kraju, kad građani prvi krenu u tisućama pomagati područjima pogođenima potresom, to samo pokazuje kako sumnjaju da će sustav odgovoriti prije njih. Posljednja naša iskustva iz Petrinje, Gline, Siska i okolice, ali i iz Zagreba, pokazuju da su bili u pravu i da bi bez međusobne pomoći i solidarnosti, očekujući samo reakciju države, građani pogođenih područja danima bili i gladni, i promrzli, i bez ikakvog krova nad glavom. Na terenu u početku gotovo nikakvog sustava nije bilo. Novinari i građani danima su kružili Banijom i slali slike tuge, jada i očaja. Društvenim mrežama širile su se priče o tome čega negdje nedostaje ili čega ima viška, građani su na njih reagirali, ponekad čak i potpuno nepotrebno, stvarajući dodatne probleme, iako uvijek u dobroj vjeri i s dobrom namjerom. Zalihe krvi rekordno su popunjene jer se društvenim mrežama širio gotovo paničan poziv da krvi nema. Građani su još jednom pokazali i veliku solidarnost i veliko srce, ali njih tamo, na taj način, nije trebalo biti. Tamo je trebala biti država sa svojim institucijama. S ljudima koji upravljaju situacijom na terenu, koji imaju sve moguće podatke i činjenice. Koji u trenutku mogu reći što treba, gdje treba, jednom riječju, koji imaju situaciju pod kontrolom. Toga, nažalost, u početku potresa nije bilo i država je kasnila u svemu.

Nažalost, to nije iznimka. Čak i kad krizni odgovor i prateća komunikacija krenu dobro, kao u primjeru početka pandemije korone, kada je naš krizni stožer uživao gotovo nepodijeljenu podršku cijele nacije, stvari su zbog nekonzistentnosti i dvostrukih mjerila dovele do toga da se tom stožeru više ne vjeruje. Ljudi su spremni trpjeti i odricati se normalnog života dok god vide da se to odnosi na sve. Kad vide da se neki iz samog vrha države, bez ikakvih sankcija, sastaju u ekskluzivnom, zatvorenom klubu, jedu, piju i kartaju u trenutku kad oni ne mogu zajedno popiti ni kavu ili kad se dopušta vjerska procesija na Hvaru u trenutku kad policija po Splitu rastjeruje šetače, onda povjerenje i u stožer i u sustav mora pasti. Mjere, naime, trebaju ili vrijediti za sve, jer su opravdane i društveno korisne, ili ni za koga.

Mediji, kao društvene institucije, imaju zadatak izvijestiti društvo o situaciji kakva jest, odnosno onakvoj kakvom ju oni vide. Potres od 29. prosinca gotovo su prenosili uživo, jer su gotovo svi već bili na terenu. I prenijeli su ono što su vidjeli, a to je da su samoorganizirani građani došli pomoći Petrinji prije državnih institucija, da su navijačke skupine stigle praktički prije vojske, da su kuhari volonteri još iste noći organizirali prehranu, a da državno organizirana prehrana nije stigla danima.

ODGOVOR SUSTAVA

Na kraju, prenosili su iste one priče koje su do nas u ostatku zemlje stizale kroz osobna svjedočanstva naših prijatelja ili obitelji s mjesta događaja. Desetci tisuća ljudi osobno su svjedočili kaosu na terenu, a medijski izvještaji taj su kaos samo potvrdili. Zato je bilo kakav napad na medije, kao one koji iskrivljuju stvarnu sliku, potpuno deplasiran. Kad govorimo o odgovoru sustava, on je i gori nego što su ga mediji prikazali jer je za bilo koji ozbiljan i iole organiziran sustav porazno da majke i novorođenčad te trudnice iz zagrebačkih bolnica evakuiraju Bad Blue Boysi, da Torcida i Kohorta i druge navijačke skupine umjesto vojske i civilne zaštite skidaju napukle dimnjake i raščišćavaju prometnice, da kuhari volonteri danima hranom iz donacija hrane građane, a vojne kuhinje, hrana i oprema iz državnih zaliha čekaju da ih se netko sjeti zatražiti.

Krize potpuno ogoljuju nefunkcionalne sustave i pokazuju nam njihovu stvarnu vrijednost i stvarni odgovor. Baš kako su potresi prokazali šarenu laž upravljanja i Zagrebom i područjima posebne državne skrbi (sic!), tako je i korona prokazala sve nedostatke sustava zdravstva. Pritom, slučaj Agrokor i kriza koja je prijetila uništiti domaću ekonomiju, a koja je sad već pomalo zaboravljena prokazali su sve nedostatke političko-pravosudne kaljuže u kojoj se guši hrvatsko gospodarstvo. Humanost i spremnost pomoći ljudima u nevolji hvale su vrijedne, ali one ne smiju biti ni prvi ni jedini odgovor društva na krizne situacije. Jer ako je to jedino što nas drži iznad vode, čemu onda ovakva država? Ako nekome do sada nije bilo jasno zašto su stotine tisuća građana Hrvatsku napustile zauvijek, posljednja godina i sve što se u njoj događalo može im dati sve potrebne odgovore.

ANKICA MAMIĆ KOMUNIKACIJSKA STRUČNJAKINJA

Vjeruje se institucijama dobre reputacije

 

Sve velike krize zapravo pojačavaju polarizaciju i bude ekstreme. Primjerice, događaji u SAD-u nisu isključivo vezano uz koronakrizu nego su i reakcija na Trumpov stil vladanja. Rekla bih da se ono što je on zapravo koristio kao alate djelovanja, da se okrenulo protiv njega samoga - kaže Ankica Mamić, vlasnica Agencija IMC te dodaje:

- Svojim ponašanjem, načinom vladanja i komunikacije, Trump je svojim pristašama dao primjer da se i oni sami tako mogu ponašati. Ne mislim stoga da se tu radi o nepovjerenju u demokraciju. To bih prije nazvala populističkim divljanjem. Iako slike koje su obišle svijet nisu pridonijele percepciji Amerike kao vodeće demokracije svijeta, ne možemo reći da se radi o krizi institucija. Trump sam sada poziva svoje pristaše na poštivanje reda i zakona, svjestan da se korištenje mase otelo kontroli.

Što se Hrvatske tiče, gledajući širu komunikacijsku sliku, može li se govoriti o namjernom ili nenamjernom stvaranju lošeg dojma da se krizom ne upravlja dobro? Kolika je tu odgovornost medija?

- I povjerenje i nepovjerenje kreiraju se komunikacijskim alatima. Državne ustanove, sve redom, ne rade dovoljno na svojoj proaktivnoj komunikacijii, a to utječe na nepovjerenje građana u institucije. Da li netko namjerno i planski kreira nepovjerenje, ne bih rekla, osim činjenice da oporba zbog prirode opozicijskog djelovanja proziva institucije da ne rade svoj posao kako treba i stvara dojam o njihovoj nekompetentnosti. Upravo je zato važno kontinuirano komunicirati, plasirati u javnost pozitivne vijesti i sve ono što je dobro napravljeno, jer kad se to ne radi, loše se širi samo po sebi.

Uloga medija je u stvaranju svake slike javnosti izuzetno važna. Razvojem i jačanjem značaja društvenih mreža mediji više nisu jedini koji kreiraju javno mnijenje, nego i svi aktivni na tim mrežama s izgrađenom bazom pratitelja. Ipak, ono što se najčešće i najviše dijeli, posebno kad se dogodi katastrofa poput potresa, upravo su sadržaji iz medija. Stoga je njihova uloga i odgovornost velika, posebice za provjeravanje činjenica prije objave, jer oni su ti koji nameću teme i kreiraju agendu.

Koronakriza, a naročita sadašnji potresi na Banovini, pokazali su i neke pozitivne stvari, prije svega humanost i spremnost ljudi da pomognu ugroženima. Vaš komentar?

- U velikim krizama uvijek se pokaže kakvi su ljudi. Zaista je lijepo vidjeti da u našem društvu postoji visoka svijest o potrebi pomoći onima koje je pogodilo ovakvo zlo. Samoorganiziranost građana iz cijele Hrvatske i njihova reakcija već u prvim satima nakon potresa na Banovini nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Zanimljivo je pritom kako se ponovno pokazalo nepovjerenje građana u institucije države. Naime, većina ne vjeruje u sposobnost institucija da adekvatno upravljaju krizom i raspoređuju pomoć stradalima, pa građani imaju više povjerenja u alternativne koridore pomoći.

Zaključno - kako vratiti povjerenje građana u institucije države? U sadašnjoj situaciji dok traje pandemija, i dok su potresi još jedan golem problem za državu, to je vjerojatno također velik izazov u godini koje je počela?

- Kako sam već prethodno istaknula, reputacija nije samo posljedica dobrih praksi djelovanja, nego prije svega dobrih komunikacijskih praksi. Ljudi vjeruju institucijama dobre reputacije, a ona se gradi adekvatnom komunikacijom prema svim ključnim dionicima, internim i eksternim.

To, naravno, ne znači da se loše djelovanje može nadoknaditi komunikacijom, ali zbog neupravljanja njome ni ono što je dobro i što se dobro radi neće doći do javnosti. Loše često izlazi po prirodi stvari, pa tako često kažemo kako se loš glas daleko čuje. Komunikacijom treba kontinuirano upravljati, a to se posebno odnosi na krizu za koju u komunikacijskom smislu moramo biti spremni mnogo prije nego se ona dogodi.

Za to unaprijed treba pripremiti krizni komunikacijski plan, oformiti krizni tim s jasnim procedurama tko, što i kada radi, koja je čija uloga i tko o čemu daje izjave. Komunikacijske improvizacije u ovakvim su događajima nedopustive, jer svaka izgovorena riječ ima posebnu težinu. (D.J.)

Možda ste propustili...

S INOM NA KAVI: DRUGA STRANA DIPLOMACIJE

Veseli me prijateljstvo litavskih i hrvatskih gradova

DR. SC. SANJA VUJAČIĆ POLITOLOGINJA, ANALITIČARKA I DOPISNICA IZ PARIZA

Kišobran prokišnjava i treba ga popraviti

NATO - SIGURNOST U NESIGURNOM SVIJETU

Prilagodba za novo desetljeće

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

SVJETSKO PRIZNANJE ZA LIVIU PULJAK I HRVATSKU ZNANOST

Često ne mogu spavati od novih
ideja koje mi padnu na pamet

2

VELEPOSLANIKOV IZBOR

Jučer za danas

3

GLAZBENI INTERVJU: VALTER KOCIJANČIĆ - PARAF

Priča nije završena, svi
i dalje živimo u punku!