Piše: Nikola KUČAR

Jedan od mojih omiljenih stripova iz djetinjstva zvao se “Jenki na dvoru kralja Artura”, prema knjizi Marka Twaina. Objavila ga je 1975. “Stvarnost” iz Zagreba, u prijevodu Milivoja Telećana, ilustrirao ga je Ramón de la Fuente, a u njemu Hank Morgan, inženjer iz 19. stoljeća, nakon jednog incidenta završi u srednjem vijeku. Roman, a time i strip, simbolizira Twainovu reakciju na neodlučan i plašljiv stav Amerikanaca o drevnoj europskoj kulturi. Nedavno sam ga, tijekom spremanja podruma, pronašao i pročitao u dahu. Uglavnom, Hank koji je cijeli strip proveo u društvu kralja Arthura i vitezova Okruglog stola, “budi se” iznova u svojem vremenu, ne znajući je li sve što mu se dogodilo bio samo san. Onaj pokvareni optimist u meni svakodnevno se nada kako je cijela 2020. godina zapravo samo san, a da sam ja zapravo poput Hanka Morgana, (ne)svjestan svog stanja. I da će, kada se probudim, jednog proljetnog jutra, sve opet biti “ružičasto” kao siječanj 2020. Stoga je, ako sve ovo uistinu sanjamo, ovih 20 naslova o kojima ćete imati prilike čitati samo dio mojih i vaših - iskreno se nadam da ste bar neki od ovih filmova pogledali tijekom godine, a ako pak niste, krajnje je vrijeme - burnih i lucidnih snova.

U skoroj budućnosti u Brazilu Tereza putuje na pokop bake u rodni gradić. Odvojen od ostatka svijeta, Bacurau je svijet za sebe, izdvojena društvena zajednica koja funkcionira na principu matrijarhata. A onda se u tom malom raju, gdje sve gotovo savršeno funkcionira, počinje događati niz zlokobnih događaja. “Bacurau”, koji su zajedničkim snagama snimili Kleber Mendonça Filho i Juliano Dornelles, neodoljivo je zabavan, ali i nasilan spoj vesterna, slashera, avanture i znanstvene fantastike u kojemu autori gledatelja ni jednog trenutka ne prestaju iznenađivati. Upravo suprotno. Film je to začuđujućih redateljskih ideja, kojima se treba nakloniti, jer luđi film, siguran sam, ove godine niste imali prilike gledati.

Ekranizacija kratke priče H. P. Lovecrafta, u kojoj misteriozni meteor padne na Zemlju, već je sama po sebi pothvat, kojega se dohvatio Richard Stanley i uposlio nikoga drugog nego njegovo veličanstvo, ludog kralja Hollywooda i velemajstora B-filmova Nicolasa Cagea. Glumac koji je svoj zanat, ili možda, bolje reći, vještinu, davnih dana odveo preko granica dobrog ukusa dobit će tijekom i ovog filma svojih 15 - 20 minuta da pokaže do koje je granice spreman otići. A, vjerujte mi na riječ, spreman je ići do kraja. Filmovi poput “Boje iz svemira”, koji crpe ideje iz baštine koju nam je ostavio Alejandro Jodorowsky, čudni su, uznemirujući, često i uzaludni, a opet toliko zanimljivi i originalni da im je teško odoljeti.

Umjetnici su intenzivni. Moraš im neprestano komplimentirati. Govoriti im kako su najbolji u svemiru. Upravo ta rečenica iz filma možda najbolje opisuje način na koji se Pablo Larrain (“Ne”, “Jackie”, “Neruda”) odlučio pozabaviti temom umjetnosti, u ovom slučaju plesa, u “Emi”. Teška obiteljska drama, no ujedno i zavodljivo audiovizualno iskustvo, u kojemu se glazba Nicolasa Jaara savršeno spaja s kamerom Sergia Armstronga na pozornici Dragulja Pacifika, kako Čileanci tepaju Valparaísu. Ekshibicionizam koji vrišti iz svake pore ovog filma sigurno nije za svačiji ukus, ali takvi su svi Larrainovi filmovi, košmarne priče zbog kojih ćete preispitivati vlastite stavove.

Još jedna vrhunska adaptacije Jane Austen. Međutim, “Emma” kakvu nam je prikazala Autumn de Wilde moderno je čitanje jedne od najzabavnijih knjiga engleske spisateljice, autorice klasika britanske književnosti kao što su “Razum i osjećaji”, “Ponos i predrasude” ili “Mansfield Park”. Emma (Anya Taylor-Joy) bogata je mlada žena iz uspavanog sela koja vjeruje da se neće udati, ali sigurna je da može uspjeti spojiti svoje susjede u romantičnu vezu. Sjajno zabavan film koji pokazuje kako su heroine postojale i prije onoga kako nas povijest uči o njima, pa je na vama, nakon što se oduševite filmom, da odlučite hoćete li uzeti u ruke jednu od knjiga Jane Austen. Ja vam ih toplo preporučujem.

Već od prvih minuta filma jasno vam je kako je svijet koji nam je odlučila prikazati Kelly Reichardt gotovo bajkovit, iako okrutnost izbija iz svake pore, no secirajući odnos dvaju likova i njihove nagone redateljica uspijeva pridobiti našu pozornost i od svog malog filma napraviti veliku priču dostojnu nekih zaboravljenih klasika vesterna kojima su u središtu priče bili međuljudski odnosi, a ne nužno sraz dobra i zla. Filmovi američke redateljice Kelly Reichardt minimalističke su balade, brutalne ali istovremeno lijepe drame koje svojom meditativnom atmosferom uvuku gledatelja u svijet u kojemu su likovi ljudi od krvi i mesa, puni mana i vrlina, čiji vas postupci često ganu do suza.

Ova psihološka drama, koja povremeno odlazi u sferu nadnaravnog horora, bavi se žaljenjem i čežnjom, objašnjavaju nam kritičari, te istražuje krhkost ljudskog duha. Uvrnuto je to putovanje u nepoznato u kojemu je dvoje glavnih glumaca, Jesse Plemons i Jessie Buckley, toliko izvrsno kao dvoje najsumornijih likova na filmu ove, ali i svake druge, godine da su čak i zabavni u svojoj mizeriji. A o čemu se zapravo radi, najbolje nam može objasniti autor filma Charlie Kaufman, koji je u jednom intervjuu odlučio skinuti veo misterija i svima nama koje je to možda zanimalo objasniti kako je želio prikazati može li fantazija egzistirati isključivo prema njezinim uvjetima. Uvrnuto, zar ne?

Ned Kelly kakvog nam ga je odlučio prikazati Justin Kurzel oštećeni je, nasilni punk-anarhist ispred svog vremena, spreman pustiti svoj bijes na sve koji se nađu na putu njegovoj obitelji, a posebice majci Ellen. A ona je priča za sebe. Medeja iz novog okrutnog svijeta, iz australskih pustopoljina, gdje preživljavaju jedino najsnažniji i najsnalažljiviji, sila prirode koju je Essie Davis odglumila... pa za Oscara. Šekspirijanski vestern, beskomprimisan i na trenutke krvav poput Tita Andronika očekuje od gledatelja puno strpljenja jer vrlo često ćete morati zažmiriti pred tolikom količinom ljudske gadosti koju nam je Kurzel odlučio prikazati. A kada nas napokon dovede do raspleta, nisam siguran hoće li vam se svidjeti kako završava.

Film “Jadnici”, redatelja Ladj Lya, koji je na festivalu u Cannesu ovjenčan Nagradom žirija, priča je o socijalnoj bijedi u kojoj žive imigranti iz Afrike, ali i Romi, u pariškom predgrađu prepunom nasilja. Istovremeno to je kritika policijske brutalnosti, obrazovanja i pozicije koje imaju djeca u tom svijetu kriminala, jada i bijede. Potresan i snažan film koji ima brojne dodirne točke s kultnim naslovima iz prošlosti poput “Bitke za Alžir”, “Božjeg grada” ili “Mržnje”, kojemu cilj nije osuditi jednu stranu u sukobu koji prikazuje, nego postaviti brojna uznemirujuća pitanja na koja, sada je to i više nego očito, vlasti nikada ne žele odgovoriti. Je li stiglo vrijeme za promjene? Ili smo, nažalost, zakasnili?

Od prve scene posljednjeg filma kineskog redatelja Diao Yinana jasno vam je kako je to naslov u kojemu će stil pobijediti sadržaj. Svaka scena pomno je osmišljena, boje su žive, svi likovi stoje na pravim mjestima kako bi ih kamera uhvatila u (ne)savršenom izdanju. Priča je jednostavna, gotovo alegorična. Zhou Zenong vođa je bande kradljivaca motocikala koji slučajno ubije policajca. Svjestan sudbine koja ga čeka, Zhou odlučuje napraviti posljednju plemenitu stvar u životu. Pomoći vlastitoj obitelji, koju nije vidio niz godina. Yinanov film uznemirujući je neo-noir triler/krimić koji pokazuje sve draži života u modernoj Kini, točnije, u ovom slučaju u Wuhanu. Sjećate ga se?

Rolling Stone nazvao je film “remek-djelom o moći, korupciji i lažima”, a poznati filmski portal IndieWire proglasio ga je “jednim od najboljih filmova o novinarstvu uopće snimljenima”. Dokumentarac Alexandea Nanaua prati događaje koji su se odvijali nakon požara u klubu “Kolektiv” u Bukureštu 2015., u kojemu je život je izgubilo 27 ljudi, a 180 ih je ozlijeđeno, i istraživačke novinare koji su otkrili veliku prijevaru u rumunjskom zdravstvenom sustavu. Prateći novinare, doušnike, žrtve i vladine službenike, “Kolektiv” nudi nepoštedan pogled na učinak koji istraživačko novinarstvo može imati, ali i ostavlja gorak okus nakon svoga završetka, stoga nemojte reći da vas nismo na vrijeme upozorili.

Vjerovali ili ne, ovo je čak sedamnaesta adaptacija književnog klasika Louise May Alcott. Pa opet, Greta Gerwig (“Ladybird”) uspjela je svojoj adaptaciji donijeti toliko osobnog, lijepog i hrabrog te ju modernizirati i savršeno uklopiti u trendove koji vladaju američkom tvornicom snova, a opet se držati originala, jer nisu “Male žene” bez razloga proglašene jednim od najvažnijih ženskih romana svih vremena. Sjajna glumačka postava, u kojoj posebno blistaju Saoirse Ronan, Timothée Chalamet i Florence Pugh, svi troje budući velikani sedme umjetnosti, siguran sam, razvući će vam osmijeh od uha do uha dok su vam oči pune suza. Film koji me oduševio od prve do posljednje minute, posebice zbog optimizma koji izbija iz svake njegove pore.

U jednom trenu, drugog u nizu filmova iz serijala “Mala sjekira” koje je režirao oskarovac Steve McQueen, DJ na kućnoj zabavi pusti pjesmu “Silly Games” Janet Kay. Trenutak je to čiste genijalnosti britanskog redatelja, koji svojim serijalom filmova pripovijeda osobne priče o londonskoj zapadnoindijskoj zajednici od kraja 1960-ih do sredine 1980-ih, kada ovaj film postaje urbana fantazija, zbog koje ćete se razgaliti, možda i mrvicu rastužiti, istražujući korijene kulturnog identiteta pripovijedajući začetak ljubavne priče koja se odigrava na najboljoj zabavi na koju nikada nismo bili pozvani, postajući tako zavodljiv bijeg od brutalne stvarnosti u kojoj živimo.

Priča prati baku Wong, 80-godišnju strastvenu pušačicu, koja nakon suprugove smrti ostaje bez ikakve ušteđevine, pa ukrade novac lokalnoj bandi te tako pokrene niz krvavih događaja, koji će završiti sukobom u njujorškoj Kineskoj četvrti. Film redateljice Sasie Sealy jedan je od onih naslova za koje ne znam u koji bih ih žanr smjestio. Crna komedija. Obiteljska drama. Krimitriler. Sve to u jednom doista zabavnom miksu, koji će vas nasmijati, ali i zbog svoje sentimentalnosti vrlo vjerojatno rastužiti pri samom kraju, dok pratite napetu priču u kojoj se autorica vješto poigrava svim stereotipovima kojima su izloženi Azijci u američkoj tvornici snova.

Svaka sekunda ovog filma urezuje se u pamćenje. Svaki kadar ostaje u sjećanju, pa snovi koji dolaze nakon njega postaju nepresušan izvor ideja koje je ponekad potrebno zapisati na papir koji vam se nalazi uz uzglavlje. Uzbudljiva i nekonvencionalna adaptacija istoimenog poluautobiografskog romana Jacka Londona iz 1909., čiju radnju redatelj Pietro Marcello prebacuje u idiličnu, neimenovanu talijansku luku u neodređene godine 20. stoljeća. Film koji na svojim plećima nosi izvrsni Luca Marinelli, koji u maniri mladog Roberta De Nira portertira samoukog pisca i njegovu transformaciju iz naivnog pomorca u samodopadnog mačo-intelektualca. Klasik 21. stoljeća.

Slikarica Marianne dobiva zadatak napraviti vjenčani portret Héloïse, mlade djevojke koja je upravo napustila samostan. Héloïse je predodređena da se protiv svoje volje uda, a Marianne je mora naslikati bez njezina znanja. Iz dana u dan ona ju promatra i potajno slika tijekom noći. Između dvije žene uskoro se rađa intimnost i privlačnost dok zajedno dijele Héloïseine prve i posljednje trenutke slobode. Film autorice Céline Sciamma jedan je od najnagrađivanijih naslova godine, komorna drama koja će vas odvesti na emocionalni tobogan u kojemu gotovo i nema muškog lika, poetično nam pričajući priču o jednoj od najopasnijih ideja ljudskog roda, koja gotovo ima smisla. Ljubavi.

Petnaestogodišnja Rocks ima sve što treba jednoj tinejdžerici, velike snove o budućnosti, odane i zabavne prijatelje i nestašnog malog brata koji je obožava. Bezbrižnim danima naglo dolazi kraj kada ih napusti majka. Rocks preuzima brigu o bratu te uz pomoć prijateljica bježi od socijalne službe i skriva se diljem Londona. Rijetko, vjerujte mi na riječ, zaista rijetko, možda jednom u desetljeću, čovjek naiđe na film zbog kojega će mu srce biti veliko kao kuća, a duša ispunjena nadom i vjerom u dobrotu. Sarah Gavron, hvala ti za ovo prekrasno putovanje, za ovih sat i pol, za veću od života priču o sestrinstvu i prijateljstvu, zbog kojega mi i sada, dok pišem ovaj tekst, knedla zastaje u grlu.

Jedan od rijetkih, a kad malo bolje promislim, možda i jedini, odlazaka u kino ove godine. Nolanov “Tenet” zaslužio je da ga se gleda na velikom ekranu, najvećem koji postoji, jer toliko je truda, volje i novca u njega uloženo da bi prvo gledanje još jedne mozgalice iz glave britanskog redatelja na vlastitom kauču, siguran sam, prouzročilo odustajanje već pri prvom trenu kada radnja krene unatrag. Stoga, možda više nego samom filmu - jer kao i svaki naslov Christophera Nolana do sada, morat ću ga pogledati još kojiput da pokušam razumjeti o čemu se tu zapravo radi - shvatite njegovo uvrštavanje na ovu listu kao posvetu kinodvoranama. Čarobnim mjestima kojih možda uskoro više neće biti.

U knjizi “Nema razloga za strah” Julian Barnes bavi se intimnom povijest svoje obitelji. Gledajući “The Nest” Seana Durkina, koji mi se danima nakon što sam ga odgledao motao po glavi, tjerao na promišljanje o životu, braku, sreći i novcu, pokušao sam se prisjetiti jednog citata, nažalost, neuspješno, o našoj potrebi za samoostvarenjem, a koji bi savršeno opisao ovu psihološku dramu o raspadu jedne obitelji. Veliki film o hororu zvanom brak, lažima kojima smo se zagrnuli, sitnim, pokvarenim igrama kojima želimo povrijediti, vrlo često namjerno, osobe koje volimo ili možda samo trpimo zbog ostvarenja naših sebičnih ciljeva koje smo si postavili kako bismo ispunili sve društvene norme.

Kada bi svi feelgood filmovi bili kao ova, nova, verzija “Davida Copperfielda” Charlesa Dickensa, koju je napisao i režirao Armando Ianucci, svijet bi bio divan, u njemu bi svi imali svoje mjesto pod suncem. Likovi u djelima, za televiziju ili za film, koja nam prikazuje Ianucci uvijek su na rubu ludila. S obje strane ruba. Nitko zapravo nije potpuno zdrav, ali ni potpuno lud. “Odsutni” su upravo toliko da se o njima može stvoriti umjetničko djelo. Pa tako i ovdje susrećemo plejadu živopisnih likova, koji možda žive u Engleskoj u 19. stoljeću, ali su svojim djelima naši suvremenici, a posebice se to odnosi na ženske likove, koji su u originalu uvijek nekako marginalizirani. Prekrasan film koji bi trebao postati neizostavan dio medijske kulture u školama.

Film koji se gleda raširenih očiju, bistra uma i bez predrasuda. “The Vast Of Night” redateljski je debi učenika Davida Finchera, koji mu je očito prenio važnost vizualnog, ali i društvenog podteksta u sedmoj umjetnosti. Andrew Patterson toliko vješto manipulira nama gledateljima koristeći se svim tajnama redateljskog zanata da nas drži na rubu stolice sve do konačnog raspleta. Kombinacijom dugih kadrova, brzih dijaloga i detalja unutar interijera redatelj uspješno gradi napetost hipnotizirajući nas pričom, bezbroj puta viđenom, no opet toliko zavodljivom, poput svih onih strašnih basni ili bajki zbog kojih se ljudska civilizacija okupljala oko vatre još od zore čovječanstva.