Osijek
MI SPAŠAVALI AZIL, AZIL SPASIO NAS

Ivana Crnoja: Ovdje su snovi plan puta
Objavljeno 2. prosinca, 2020.
Filmove sam zamijenila životom u kojem imam priliku stvarati hepiendove

I tako je to bilo. Neću nikada zaboraviti onu jesen, danas je trinaest godina prošlost, kada sam prvi put kročila kroz tu kapiju (danas je zelena i danas znači nadu, život. Tada je bila hrđava i značila je samo to da se moram vratiti) i te uplašene oči, tada neznan ih broj. Posvuda blato, bolest, jad i ostavljenost.

Nismo imali druge nego vratiti se. I jesmo, obećanje koje sam im tada dala najsvečanija je stvar koju sam održala, ponos kojim mi srce kuca, a koje je postalo i bilo ovoga grada. Tada, da nisam otkrila taj skriveni kutak moga grada, pitanje je u kojem bih kutku ovoga svijeta završila. I tada bila bih manja ja, manja za sve čime me Azil učinio boljom, a učinio je i da se zaljubim u svoj grad.

Puuuuuno volje
Počeli smo te 2007. nas troje posuđenom lopatom i s puuuno volje da naučimo što s njom, nitko od nas nije imao vlastiti auto, dolazili bismo biciklima i nagovarali sve koje smo znali da dođu s nama, da vide, da pomognu, i u jednom trenu bilo nas je pet, pa deset... U jednom trenu bilo nas je skoro sto na radnoj akciji koju smo putem Facebooka organizirali. Tada, u tom trenu, kada sam vidjela sve te ljude, žene s nalakiranim noktima i u cipelama na petu (a oko nas blato i jedva prohodno), i kada su te iste žene samo sat vremena kasnije radile kao da te cipele ništa ne znače, kao da sve što znači jest sada i tu, kada stojiš tako usred Azila i gledaš sve te ljude kako u groznim uvjetima rade i smiješe se..., e tada sam znala da ćemo napraviti sve što poželimo, jer ovaj grad, shvatila sam - nije umro. Oživio je ispred mene spreman da pomogne, da učini sve te pobjede, spreman da zasuče rukave i da vjeruje…

U tom me Azilu Seka učila vjeri u ljude, način na koji je sama vjerovala u mene koju vidi prvi put u životu, a bila sam prva kojoj je prišla (i dandanas mi u grudima, ko medaljon časti, taj prizor stoji), Gazda, Antiša, Divljo i Lelica učili su me kako je sreća u starim patikama i hlačama i činjenici da se mo‘š zaprljat‘ do mile volje i bit‘ prljava i sretna, pa čak mi ni kiša nije nikada više zasmetala!

Filmove sam ubrzo zamijenila stvarnim životom u kojem sam dobila priliku stvarati hepiendove. Snijeg nikad više nije bio samo zima, nego scenografija za nježnosti oko naloženog starog kotla koji smo onomad dobili uz pola vreće cementa i kojem smo se veselili jednako kao i prvoj slami u kućicama kad su kerovci prvi put ikad imali Božić u Azilu. I kada je Dado sav sretan (malo ga ponio prizor, malo rakija) izjavio da ostavlja Vodovod i dolazi živjeti u Azil. Margita mu je tada dala pusu, bio je prvi čovjek ikada kojem je to učinila. Tu zimu pala su mnoga obećanja, i sva su se (osim Dadinih) do danas ispunila.

Podigli smo dvorišta, zidali smo, pardon zidale, jer moram priznati da su azilske brojke i statistike većinom išle u korist žena, nije zato čudo kad kerovci tu i tamo potegnu nekog muškog za nogavice (eto, sada javno priznajem da su nagovoreni od strane azilskih žena da malkoc budu konkretniji u nagovaranju), kopali, gradili, sadili, i uvečer uz kotlić azilskog graha brojili žuljeve ko ordenje.

Zrinka je naučila Hrvoja šta se metlom radi (a bome i Miladina), Stela je došla premda se bojala pasa, danas bi se Azil bojao bit‘ bez nje, Lucija je (i to mi je jedna od najdražih uspomena) u Azilu prvi put u životu izrezala kruh, s Jelenom sam izradila prva vrata u Azilu ikad (i malo poslije policu za hranu, majka mi se pitala otkud mi to, otac se samo smiješio i znao) - i sve to vidim kad subotom uvečer zatvaram kapiju Azila, umorna i sretna. Ksemba, moje kerče radost u Azilu, naučila me da je prihvaćanje kapacitet srca, i da je njen jedini invaliditet (premda se kreće samo uz pomoć kolica) u glavi, to što jako teško prihvaća ljude (čitaj: grize), ali i na tom radimo i sve smo bolje. Obje. Moje dvije Maše, jedna na četiri, a druga na dvije noge, naučile su me da je strpljenje vrlina, mislim da to iskonski nose u sebi, zato je tako lako i bilo učiti od njih. Vikica, moja mala Shakira (koja u svaku našu šetnju ponese radost postojanja) il‘ Boško zbog kojega sam i kada sam umorna sretna, Vesna koja pazi da nikada nismo gladni ili Iva koja uvijek pazi da se imamo čemu nasmijati. Karlo koji ne voli razgovarati, ali se savršeno kužimo, ili Matea koja usta ne zatvara, a svejedno se skoro ništ‘ ne razumijemo. Kad god ja šumom, ona opali drumom. S Lolom sam se stoput posvađala, al‘ nikad si nismo zamjerile, isto ko i s Hrvojem, sve što je iz naših svađa izlazilo bile su samo bolje ideje, mi smo samo srčane osobe. Kokica me pokušala naučiti kako se nositi s gubitkom (to je jedino što nikad nisam uspjela), al‘ me zato Adica učila kako se zaboravljaju ružne stvari, Bilićka, Tea, Josip i Vlatka kako se kaže hvala, a mnogi ljudi ovoga grada pokazali za šta se sve može reći - hvala. Brane je uvijek imao bolje ideje od mene, dok su ih moje Martine uvijek nadograđivale, a Silver uvijek meni daje za pravo (premda ponekad mislim da sam u krivu čim se on slaže sa mnom).

Azilska familija
Toliko imena kroz sve ove godine, toliko toga iza njih, u njima, azilske kave kao odmor za dušu i tijelo, pola grada zna da su najbolje (a znaju i zašto), sva ta lica sretnih udomitelja uz koja stoje ponosni kerovci i sretni što će im netko konačno odati tajne gradskih parkova (i zašto je Osijek najzeleniji od svih gradova). Sva pitanja i odgovori kroz godine, ljudi koji su ponosni što psi u Azilu nose njihova imena. Naša mala azilska familija.

Jednom davno, bio je početak zime i imele su se njihale iznad naših glava, Snoopy i ja smo legli poravnati kičmu na jednu od nabrzinu sklepanih klupa, pokoji zaostali list topola bio je prizor u kojem sam uživala, a prizor je bio potpun uz čarobne zvuke smijeha i laveža... Intuitivno svi smo znali da će sve biti okej, da su snovi zapravo plan puta.

Bio je Dan grada. I umjesto cvijeća, govora i banketa mi smo polagali temelje za nova dvorišta. Prljavi i sretni, i tako jako zaljubljeni u ovaj grad.

Piše: Ivana CRNOJA, Udruga Pobjede
NEUPITNA VJERA U ZAJEDNIŠTVO
Azil je mjesto u kojemu razne osobnosti, razne sposobnosti i razna htijenja žive svakodnevicu. Uskladiti ih sve nije nikakva magija, to je samo život.

Voditi Azil znači imati vjere (u ljude), u to da on jednoga dana neće više morati postojati, da će se ograde pomaknuti jer ovi su psi tu samo zbog ljudi, a ne obratno. Jednoga dana nećemo više morati ispravljati nepravde. To je, neki bi rekli, utopizam, neki bi rekli hrabrost, a ja kažem - jedina mogućnost. Ono što najviše volim u svakome tko je zapravo ovaj Azil jest neupitna vjera u ono što su ljudi već polako počeli gubiti iz rječnika - zajedništvo. To je moć. A kada vidim brojke udomljenja koje se penju i do 400 na godinu, prođem očima po prepunom kinu Urania na promocijama našega kalendara ili Božićnom ručku za kerovce u Azilu, vidim brojku ljudi prijavljenu u našem Super Izazovu 22, sve i da hoću, ne mogu izgubiti vjeru. Naposljetku, ona je sve zbog čega možemo (pre)živjeti.
KALENDAR SA SPECOŠIMA
Ove godine, koja je bila (i još uvijek jest) najčudnija po mnogočemu za sve nas, prvi put u našoj maloj povijesti dogodit će se to da nećemo imati promociju našega kalendara koji je upravo u pripremi i kroz koji dan treba ugledati svjetlo dana. Nećemo održati ni Božićni ručak za pse u Azilu (za koji još uvijek nisam rekla kerovcima da ga neće bit’, nisam imala srca), ali zato smo sve naše želje i pozdrave (svih nas 200 i kusur, što na četiri, što na dvije, što na tri noge, il’ na kolicima) uselili u SPEŠL EDIŠN kalendar koji je mala pozornica naših dvanaest zvijezda koje godinama s nama u Azilu žive, naših Specoša. Specoši su psi koji su posebni zbog svoga karaktera, pa samim time i manje udomljivi, ali su u srcima volonterki i volontera posebni, specijalni. Bit će nam svima velika čast (i kerovcima kroz 2021. velika pomoć) uselite li ih, barem na tom kalendaru, u svoje domove.

Napomena: Kalendar će se moći kupiti u Azilu, narudžbama na FB/mail Udruge Pobjede te na štandovima u Kapucinskoj i Donjem gradu.)
Možda ste propustili...

NASTAVLJENI RADOVI NA NOVOM STADIONU

Vlasnik privatne parcele i NK Osijek postigli dogovor

“AKTIVNI U ZAJEDNICI”

Nastavlja se program Slagalice

PAHULJE JOŠ JEDNOM ZABIJELILE GRAD

Nedjeljno jutro - snježno

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

IZVANREDNO STANJE

Za djecu koja ne idu u vrtić još 200 kuna

2

ANGELINA PAIĆ, NUTRICIONISTICA

Ne drži dijetu, drži do sebe!

3

PREBOJILI FASADU DONJOGRADSKE "IVANČICE"

Prekriven govor mržnje