I tako je to bilo. Neću nikada zaboraviti onu jesen, danas je trinaest godina prošlost, kada sam prvi put kročila kroz tu kapiju (danas je zelena i danas znači nadu, život. Tada je bila hrđava i značila je samo to da se moram vratiti) i te uplašene oči, tada neznan ih broj. Posvuda blato, bolest, jad i ostavljenost.

Nismo imali druge nego vratiti se. I jesmo, obećanje koje sam im tada dala najsvečanija je stvar koju sam održala, ponos kojim mi srce kuca, a koje je postalo i bilo ovoga grada. Tada, da nisam otkrila taj skriveni kutak moga grada, pitanje je u kojem bih kutku ovoga svijeta završila. I tada bila bih manja ja, manja za sve čime me Azil učinio boljom, a učinio je i da se zaljubim u svoj grad.

Počeli smo te 2007. nas troje posuđenom lopatom i s puuuno volje da naučimo što s njom, nitko od nas nije imao vlastiti auto, dolazili bismo biciklima i nagovarali sve koje smo znali da dođu s nama, da vide, da pomognu, i u jednom trenu bilo nas je pet, pa deset... U jednom trenu bilo nas je skoro sto na radnoj akciji koju smo putem Facebooka organizirali. Tada, u tom trenu, kada sam vidjela sve te ljude, žene s nalakiranim noktima i u cipelama na petu (a oko nas blato i jedva prohodno), i kada su te iste žene samo sat vremena kasnije radile kao da te cipele ništa ne znače, kao da sve što znači jest sada i tu, kada stojiš tako usred Azila i gledaš sve te ljude kako u groznim uvjetima rade i smiješe se..., e tada sam znala da ćemo napraviti sve što poželimo, jer ovaj grad, shvatila sam - nije umro. Oživio je ispred mene spreman da pomogne, da učini sve te pobjede, spreman da zasuče rukave i da vjeruje…

U tom me Azilu Seka učila vjeri u ljude, način na koji je sama vjerovala u mene koju vidi prvi put u životu, a bila sam prva kojoj je prišla (i dandanas mi u grudima, ko medaljon časti, taj prizor stoji), Gazda, Antiša, Divljo i Lelica učili su me kako je sreća u starim patikama i hlačama i činjenici da se mo‘š zaprljat‘ do mile volje i bit‘ prljava i sretna, pa čak mi ni kiša nije nikada više zasmetala!

Filmove sam ubrzo zamijenila stvarnim životom u kojem sam dobila priliku stvarati hepiendove. Snijeg nikad više nije bio samo zima, nego scenografija za nježnosti oko naloženog starog kotla koji smo onomad dobili uz pola vreće cementa i kojem smo se veselili jednako kao i prvoj slami u kućicama kad su kerovci prvi put ikad imali Božić u Azilu. I kada je Dado sav sretan (malo ga ponio prizor, malo rakija) izjavio da ostavlja Vodovod i dolazi živjeti u Azil. Margita mu je tada dala pusu, bio je prvi čovjek ikada kojem je to učinila. Tu zimu pala su mnoga obećanja, i sva su se (osim Dadinih) do danas ispunila.

Podigli smo dvorišta, zidali smo, pardon zidale, jer moram priznati da su azilske brojke i statistike većinom išle u korist žena, nije zato čudo kad kerovci tu i tamo potegnu nekog muškog za nogavice (eto, sada javno priznajem da su nagovoreni od strane azilskih žena da malkoc budu konkretniji u nagovaranju), kopali, gradili, sadili, i uvečer uz kotlić azilskog graha brojili žuljeve ko ordenje.

Zrinka je naučila Hrvoja šta se metlom radi (a bome i Miladina), Stela je došla premda se bojala pasa, danas bi se Azil bojao bit‘ bez nje, Lucija je (i to mi je jedna od najdražih uspomena) u Azilu prvi put u životu izrezala kruh, s Jelenom sam izradila prva vrata u Azilu ikad (i malo poslije policu za hranu, majka mi se pitala otkud mi to, otac se samo smiješio i znao) - i sve to vidim kad subotom uvečer zatvaram kapiju Azila, umorna i sretna. Ksemba, moje kerče radost u Azilu, naučila me da je prihvaćanje kapacitet srca, i da je njen jedini invaliditet (premda se kreće samo uz pomoć kolica) u glavi, to što jako teško prihvaća ljude (čitaj: grize), ali i na tom radimo i sve smo bolje. Obje. Moje dvije Maše, jedna na četiri, a druga na dvije noge, naučile su me da je strpljenje vrlina, mislim da to iskonski nose u sebi, zato je tako lako i bilo učiti od njih. Vikica, moja mala Shakira (koja u svaku našu šetnju ponese radost postojanja) il‘ Boško zbog kojega sam i kada sam umorna sretna, Vesna koja pazi da nikada nismo gladni ili Iva koja uvijek pazi da se imamo čemu nasmijati. Karlo koji ne voli razgovarati, ali se savršeno kužimo, ili Matea koja usta ne zatvara, a svejedno se skoro ništ‘ ne razumijemo. Kad god ja šumom, ona opali drumom. S Lolom sam se stoput posvađala, al‘ nikad si nismo zamjerile, isto ko i s Hrvojem, sve što je iz naših svađa izlazilo bile su samo bolje ideje, mi smo samo srčane osobe. Kokica me pokušala naučiti kako se nositi s gubitkom (to je jedino što nikad nisam uspjela), al‘ me zato Adica učila kako se zaboravljaju ružne stvari, Bilićka, Tea, Josip i Vlatka kako se kaže hvala, a mnogi ljudi ovoga grada pokazali za šta se sve može reći - hvala. Brane je uvijek imao bolje ideje od mene, dok su ih moje Martine uvijek nadograđivale, a Silver uvijek meni daje za pravo (premda ponekad mislim da sam u krivu čim se on slaže sa mnom).

Toliko imena kroz sve ove godine, toliko toga iza njih, u njima, azilske kave kao odmor za dušu i tijelo, pola grada zna da su najbolje (a znaju i zašto), sva ta lica sretnih udomitelja uz koja stoje ponosni kerovci i sretni što će im netko konačno odati tajne gradskih parkova (i zašto je Osijek najzeleniji od svih gradova). Sva pitanja i odgovori kroz godine, ljudi koji su ponosni što psi u Azilu nose njihova imena. Naša mala azilska familija.

Jednom davno, bio je početak zime i imele su se njihale iznad naših glava, Snoopy i ja smo legli poravnati kičmu na jednu od nabrzinu sklepanih klupa, pokoji zaostali list topola bio je prizor u kojem sam uživala, a prizor je bio potpun uz čarobne zvuke smijeha i laveža... Intuitivno svi smo znali da će sve biti okej, da su snovi zapravo plan puta.

Bio je Dan grada. I umjesto cvijeća, govora i banketa mi smo polagali temelje za nova dvorišta. Prljavi i sretni, i tako jako zaljubljeni u ovaj grad.