Osijek
GEOMETRIJA LJUBAVI

Moj će te grad očarati šarmom, a nikada ti neće otkriti lozinku te čudne ljubavi
Objavljeno 2. prosinca, 2020.

DRAGOVOLJNA ZATOČENICA ŠARMANTNOGA GRADA


Svaki grad ima svoju dušu. Dušu koja je utkana u njegove ulice, građevine, mentalitet ljudi koji u njemu žive. Duša Osijeka krije se u otmjenoj ležernosti prosječnog uličnog šetača koji će reći: "Lega, samo opušteno!" nastavivši putem nekog obližnjeg bircuza, u filozofski skladnoj opuštenosti njegovih mudraca koji su preko leđa prevalili previše ratova, u jutarnjoj kavici dok se sunce, kiša, snijeg ili magla kupaju u Dravi, u uličnom sviraču koji će svojim vedrim praskom promijeniti tmurno jutro na sivim ulicama, u prijateljstvu konobara kojima nije teško sjesti s gostom ni nakon napornog dana i popiti piće, u jutarnjoj prometnoj gužvi u kojoj ćete se rijetko kada osjetiti strancem ma odakle dolazili, u ljepoti secesijskih fasada koje napokon dobivaju svoj sjaj, u oslikanim tramvajima na kojima je ispisana povijest, sadašnjost i budućnost grada, u grafitima na oronulim pročeljima na kojima vire upozorenja: "Ode Vida, ode glava", "Osijek - Nepokoreni grad", " Inati se, Slavonijo" - a iznad svega vrh konkatedrale koji zaštitnički strši nad centrom grada.

Duh Osijeka krije se u jedinstvenom kaosu njegovih zelenih tržnica, a prije svega u subotnjoj prijepodnevnoj šetnici uz Dravu punoj mama s djecom, grupiranih tata koji komentiraju mame, zaljubljenih srednjoškolaca, baka i djedova s unucima, prijatelja, rekreativaca, uslužnih ugostitelja... Toj prvoj skupini pripadam i ja. Mislim, mamama s djecom, da ne bude zabune. Biti mama u Osijeku je predivno, obećavajuće, bar što se tiče infrastrukture i kadra. Živjeti u gradu u kojemu imam sveučilište, buran kulturni sadržaj, mjesta za rekreaciju, šetnicu, prekrasne parkove i perivoje, divne ljude i prijatelje ohrabruje za budućnost.

Duh Osijeka je, najzad, i u osjećaju da ste kod kuće, da ne možete propasti jer ste među svojima, da uvijek i u svako doba možete dobiti malo ljubavi, krov nad glavom i malo nužnog suosjećanja. Taj duh rađa smjele vertikale, iz njega niču nove nade, a propadaju zlobe i podmetanja, on premošćuje rijeke i raskrčuje šikare da bi sebi osigurao što širi pogled na rijeku i nebo. Taj se duh poigrava svim dionicima grada. Fotografiran iz zraka, moj će grad uvijek privući onoga koji ima oko izoštreno za lijepo. Jednostavno, on je fotogeničan! Moj će grad razbuditi gotovo tjelesnu bol od žudnje za njim onima koji su makar samo nekoliko dana proveli u njemu. Moj će te grad očarati šarmom, a nikada ti neće otkriti lozinku te čudne ljubavi. Ostat ću zauvijek njegova dragovoljna zatočenica, među bezbroj gradova na svijetu izabrala sam baš Osijek da u njemu proživim jedini život koji mi je dan. Sretan rođendan!

Piše: Ivana SOLDO ČABRAJA,glumica
 

 

LJUBAV NA PRVI - I SVAKI IDUĆI POGLED


Nije vrijeme za jadikovke, nego za djelovanje. Na muci se poznaju junaci. Treba se boriti

 

Parkovi, Drava, perivoji, secesijska zdanja, povijesne građevine, Tvrđa, šetnica, kazališta, muzeji, spomenici, trgovi, sveučilište, kina, gastroponuda, riječju - LJUBAV. Ljubav na prvi pogled između mene i grada Osijeka, koji me je prihvatio kao svoga, a kad to kažem, ne pretjerujem jer se osjećam kao da sam tu rođen i kao da nisam živio ni u jednom drugom gradu, a bilo ih je podosta. Zaista.

Kada sam prvi put došao u Osijek, bilo je to devedesetih godina, sad već prošlog stoljeća, zaljubio sam se u jednu građevinu - dvorac Pejačević na Strossmayerovoj ulici, u koji i dandanas znam zuriti nekoliko trenutaka, nepomično. Nije to jedino što me je fasciniralo, ali prva ljubav zaborava nema. Kada sam se vratio 2005. na studij glume i lutkarstva, koji sam završio 2008. godine, odmah sam se zaputio vidjeti je li dvorac na istome mjestu. I bio je. No život me je nosio dalje, u nove uzburkane vode, ali dvorac je ostao u srcu u koje je, kroz vrijeme, stalo mnogo Osječanki i Osječana, pa i pokoja građevina, sve kulturne ustanove u gradu, gastronomija... ha, čovjek bi rekao da imam veliko srce (smijeh).

Šalu na stranu (ali nikad dokraja), ja sam otvorio svoje srce Osijeku, a on mi je dao svoje. No najdraže srce koje sam dobio bilo je ono moje supruge Ivane, a poslije kćeri Nore, pa još jedno - Ritino. To je mlađa kći. Upravo to je najvažnije i najviše što se može zaslužiti u životu, obitelj. Obitelj mi je sve: podrška, kritika, sreća, ljubav, uspjeh. Mnogi ljudi na ovome svijetu vežu uspjeh uz nešto materijalno (novac, karijeru...), no za mene je uspjeh moja obitelj i sve stečeno unutar nje. Sretan sam čovjek.

Postoji još jedna ljubav, velika - kazalište. Nema velikog grada bez teatra. Nema! Mnogi ne shvaćaju važnost kulture. Kultura je jedan od preduvjeta postojanja nekog naroda, stoga je deplasirano govoriti o važnosti kulture za grad ili regiju kada je to dio nacionalnog identiteta, stoga neću o tome. Osijek je kulturan grad. Svi pokazatelji to potvrđuju. Korona nas je sve poremetila, usporila, ali ne i zaustavila, no nije vrijeme za jadikovke, nego za djelovanje. Na muci se poznaju junaci. Treba se boriti. Uvijek. Ja hoću, za svoju obitelj, kazalište, svoj grad. Osijek. Nadam se da ćemo izvući pouku iz svega i postati bolji, jer uvijek može bolje, kreativnije.

Voljenom gradu želim sretan rođendan i da još dugo gordo stoji na ponos i diku svojim stanovnicima i regiji. I da, neka NK Osijek postane prvak već ove godine. Stoga, u to ime i u ime rođendana, #trusnimosviJednu. Ja hoću. Uzdravlje svima!

Piše: Miroslav ČABRAJA,glumac
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

O TEMPORA, O MORES!

Nekad smo satima sjedili uz
kavu, sad ju pijemo s nogu

2

RAČUNICA ODJELA ZA MATEMATIKU

Sabo: Gotovo 90 % studenata koji su stekli diplomu u 2020. radi

3

POČINJE DRUGI KRUG ZIMSKOG SEZONSKOG SNIŽENJA

Cijene niže 50 %, osjetno više kupaca