Nedavno je u Vladi RH predstavljena poticajna i ambiciozna Nacionala razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine. U kojoj mjeri je naša strategija komplementarna europskim razvojnim prioritetima i gdje vidite glavne prilike i izazove - pitali smo izv. prof. dr. sc. Nebojšu Stojčića, prorektora za poslovanje Sveučilišta u Dubrovniku?

- Nakon dugog čekanja Nacionalna razvojna strategija ugledala je svjetlo dana. Njezino objavljivanje iščekivalo se sa zanimanjem i u poslovnoj i u akademskoj javnosti jer je trebala dati odgovore na ključna pitanja razvojnih ciljeva i instrumenata kojim ih namjeravamo ostvariti. Ono što znamo je da Hrvatska u svom razvoju tijekom idućeg desetljeća namjerava slijediti prioritete definirane na razini Europske unije i temeljiti svoj razvoj na digitalnoj transformaciji i zelenoj ekonomiji. Takav općeniti pristup može se ocijeniti kao logičan. Već duže vrijeme prisutni su glasovi europskih ekonomskih stručnjaka koji upozoravaju kako EU treba jedinstvenu sektorsku, prije svega industrijsku, politiku ako želi zadržati korak sa svojim globalnim rivalima. Na neki način Europska unija već duže vrijeme zaostaje za globalnim rivalima što je osobito vidljivo u novim sektorima koji izranjaju na valovima digitalne transformacije i povećane brige za okoliš. Razloge tome trebamo tražiti i u sektorskoj politici gdje je većina EU članica nastojala zadržati postojeće industrije i svoj put tražiti kroz poboljšanje njihove konkurentnosti. Za to vrijeme zemlje poput SAD-a i Kine stavile su naglasak na nove tržišne niše s većim potencijalom diferencijacije.

Hvatanje koraka stoga od EU zemalja zahtijeva ne samo horizontalne mjere za osiguravanje jednakog pristupa tržištu, na čemu je do sada bio naglasak, nego i neku novu formu državnog aktivizma koji će instrumentima javne politike poticati inovativnost i međunarodnu konkurentnost europskih tvrtki. Dojma sam, kao i većina analitičara, da naša razvojna strategija ne odgovara na primjeren način na taj oblik izazova. Naglasak u idućem razdoblju stavlja se na inozemne investicije i integraciju u lance dodane vrijednosti kao jedan od ključnih mehanizama konkurentnosti. Takve politike pokazale su se učinkovitim u izgradnji proizvodnih kompetencija zemalja na nižim razinama razvijenosti dok je njihov doprinos jačanju inovacijskog potencijala bio relativno ograničen. Ako znamo da ostatak središnje Europe koji nam bježi u idućem desetljeću planira prelazak s proizvodnog na inovacijama pokretan rast, onda se postavlja pitanje možemo li takvim mjerama smanjiti razvojni jaz.

Može li se takva vizija Hrvatske ostvariti u idućih deset godina i o čemu to sve ovisi, bez obzira na sadašnje teško stanje zbog koronakrize? Dojam je da će takav plan bez sveobuhvatnih reformi, ne samo ekonomskih, biti teško ili nemoguće konkretizirati....

- U našoj razvojnoj strategiji postavljeni su neki ciljevi koji u kontekstu sustizanja razvijenijih članica Europske unije izgledaju dosta skromno i sugeriraju kako smo za iduće desetljeće sebi postavili cilj zadržavanja jednakog rastojanja kao što je danas. Primjerice, cilj dostizanja 75 % prosjeka BDP-a Europske unije ne zvuči toliko loše dok ne uzmete u obzir da se tu radi o pomičnoj meti. Zemlje koje se danas nalaze na toj razini BDP-a, a to je uglavnom ostatak središnje Europe, i same će rasti, tako da će jaz između nas ostati u najboljem slučaju nepromijenjen. S druge strane, ako pogledamo koje su to slabosti hrvatskog gospodarstva koje su nas i dovele do ove situacije, onda se čak i takvi, skromni, ciljevi čine ambicioznim. Neki od kolega analitičara proteklih dana izračunali su kako bi nam za ostvarivanje ciljeva definiranih u strategiji trebao prosječni godišnji rast po stopama od 5 % i više, što je Hrvatska posljednji put ostvarivala sredinom 2000-tih. Ciljevi ulaganja u istraživanje i razvoj od 3 % BDP-a su pohvalni, ali bojim se nedostižni. Meni kao nekome tko se bavi industrijskom ekonomijom zanimljivo je da se relativno malo pozornosti poklonilo pitanju reindustrijalizacije koja se u strategiji spominje samo nekoliko puta. Čak se i u dijelu u kojem se govori o izvozu naglašava kako bi u idućem razdoblju izvoz usluga (istina diverzificiran i s većim udjelom poslovnih usluga) trebao tvoriti okosnicu naše izvozne konkurentnosti. Ako pogledate i akte strateškog planiranja kojim se planira poduprijeti razvojna strategija, onda vidite da među njima nema ni spomena industrijske strategije. Inače, provedbu nacionalne razvojne strategije planira se poduprijeti s više od 60 strateških dokumenata niže razine. O ostvarivosti ciljeva govori to da se jedan od tih dokumenata, plan odnosno strategija digitalne transformacije, najavljuje već više od tri godine i još nije ugledala svjetlo dana.

U Vašem prilogu za Magazin prije mjesec dana između ostalog upozorili ste kako je ova pandemija prilika za promjenu razvojne paradigme, diverzifikaciju i jačanje samoodrživosti gospodarstva. Je li RH za to sve spremna? Za sada se zbog koronakrize sve to čini kao daleka utopija...?

- Deklarativno, Hrvatska je oduvijek bila spremna za promjenu razvojnog modela, ali je problem bio u realizaciji mjera kojim se to namjerava ostvariti. Promjena razvojnog modela zahtijeva intervenciju u područjima u kojima smo na začelju Europske unije kao što je kvaliteta inovacijskog sustava, povećanje učinkovitosti javnih politika u područjima poduzetništva i inovacija na način da ne može proći nekoliko godina od trenutka prijave za određenu vrstu potpora do odluke o odobravanju sredstava i sl. Takva promjena nije moguća bez potpore obrazovnog sustava čiji se razvoj mora temeljiti na projekcijama potreba tržišta rada u idućim desetljećima. Konačno, s obzirom na demografske trendove svoj doprinos mora dati i populacijska i imigracijska politika. Neke druge zemlje su prepoznale tu priliku koju trenutačna situacija nosi za promjenu razvojnog modela. Primjer Francuske, čiji je plan poticaja za oporavak od COVID-19 pandemije uvjetovan tranzicijom k zelenim tehnologijama, može poslužiti kao putokaz kako se strateški promišlja razvoj zemlje. S druge strane, u Hrvatskoj već nekoliko godina svjedočimo uspjesima sve većeg broja tvrtki koje posluju na svjetskoj tehnološkoj granici ili su visoko konkurentni izvoznici u tržišnim nišama visoke dodane vrijednosti. Njihovi uspjesi nisu proizvod sustava ili strateškog pristupa, nego se može reći da su uspjeli sustavu unatoč. Možda ključ našeg uspjeha leži upravo u učenju iz njihovih lekcija umjesto da nastojimo kroz more strateških dokumenata preslikati ono što su oni kojima gledamo u leđa odradili već prije nekoliko godina.

Zbog saniranja štete izazvane pandemijom, EU je odobrio golema novčana sredstva, no raspodjela pomoći prema dogovorenom modelu i dalje kasni, a vidimo da su Mađarska i Poljska stavile veto na proračun Europske unije za razdoblje od 2021. do 2027. Kako će se to sve rasplesti, Vaš komentar?

- Iskustvo nas uči da je Europska unija zajednica u kojoj se na kraju odluke donesu kompromisom svih članica. Pitanje gospodarskog oporavka od COVID-a od presudne je važnosti za sve članice, pa vjerujem da će i ovaj put doći do dogovora koji neće potpuno zadovoljiti ni jednu stranu, ali će omogućiti pristup proračunskim sredstvima i realizaciju projekata oporavka.

U tijeku je rasprava o proračunu RH, rebalansu, ali i idućem za 2021. godinu. Gledajući na sadašnju situaciju, koliko je realno očekivati pad BDP-a do kraja ove godine, a koliko rast iduće 2021.? RH će vjerojatno morati ići i u nova kreditna zaduženja, pa će nam javni dug iznova rasti, a i banke neće baš olako financirati gospodarstvo. Drugim riječima, gdje i kako, u takvom kontekstu, pronaći izvore likvidnosti...?

- Više nije upitno hoćemo li ove godine imati pad i pravo pitanje je koliki će on biti. Što se tiče iduće godine, sve projekcije predviđaju rast, ali tu treba biti oprezan. Razvoj događaja ovisit će o rješavanju problema pandemije, gdje su trenutačno svi pogledi upereni u napore za pronalaženje cjepiva. Kada će se pojaviti cjepivo, u kojoj će mjeri biti učinkovito i kojom brzinom će biti distribuirano umnogome će odrediti brzinu oživljavanja ekonomske aktivnosti. Pri tome treba naglasiti kako u trenutačnoj situaciji ne treba zanemariti ni utjecaj sentimenta.

Samo pronalaženje cjepiva neće značiti i trenutačni oporavak. S obzirom na značenje turizma u našem gospodarstvu i činjenicu da se glavnina sezone odvija sredinom godine, za nas to i ne mora biti nužno ograničavajući činitelj jer bi se do tada situacija trebala smiriti prema svim dostupnim prognozama. Ako se situacija s COVID-om uistinu i riješi, mislim da će na valu optimizma i pristup likvidnosti biti lakši nego u trenutačnim uvjetima. S druge strane, i mogućnosti zaduživanja države u takvim uvjetima bile bi olakšane. Ne treba zanemariti ni doprinos EU sredstava za oporavak. (D.J.)