S desne strane rijeke Karašice, južnije od Viljeva, nalazi se Kapelna, mjesto koje se u dotursko doba nazivalo Poljana, a pripadalo je osuvačkom imanju pakračkih plemića Tetena. Svoje posljednje ime Kapelna selo je dobilo prema mađarskoj riječi kapolna, što znači crkva, kapela. U vrijeme turske okupacije miholjačkog kraja počelo je naseljavanje Srba. Dolazak znatnog broja Srba u velikoj mjeri zabilježen je kada su Turci protjerani i tada je nastalo ovo selo sa srpskim stanovništvom.

Srpska zajednica naročito je ojačala u 18. stoljeću zbog čega je 1748. godine podignuta parohijska drvena crkva. O veličini sela govore podatci iz popisa stanovništva iz kojih je vidljivo da je u Kapelni 1890. godine živjelo 1147 stanovnika. Nakon 1961. godine broj stanovnika počeo se smanjivati. Postotno najviše je bilo Srba, zatim Hrvata, Mađara i Muslimana. Od četiri stotine mještana 1991. godine, danas ih u tri ulice živi tristotinjak. Stanovnici su Srbi, Hrvati i Romi, koji su Kapelnu počeli naseljavati nakon Domovinskog rata.

U vremenu kada su odnosi među ljudima i religijama prilično narušeni, malo je primjera suživota ljudi različitih vjera. U te rijetke primjere pripada i Kapelna, selo koje svjedoči kako ljudi mogu lijepo i složno živjeti usprkos različitostima.

Nedjelja je. Dan odmora, susreta i druženja s rodbinom i prijateljima. Boravka u prirodi. Ali ne i za nas novinare. Odlučila sam prihvatiti izazov i u nedjeljno maglovito prohladno jutro uputiti se u Kapelnu. Nakon svladavanja za mene nepoznatog puta, došla sam u centar sela, skrenula desno i parkirala svoju Opel Corsu ispred Društvenog doma. Privukli su me ljudi koji sjede na klupi i shvatih da sam na kapelničkoj špici. Izlazim iz automobila i osjetim radoznale poglede te okupljenima govorim da se trebam naći s parohom Draganom Gaćešom zbog obnovljenog parohijskog doma.

Iz vesele skupine ispred crkve izdvojio se Dušan Živanović, koji ima 55 godina. Prvi je Rom koji se sa suprugom i šestero djece 1994. godine doselio u Kapelnu. ‘‘Djeca su narasla, raširila se, tako da živimo supruga i ja. Imam socijalku, držim krmače i prodajem prasce, a nekada sam se bavio starim željezom. To više ne ide, pa sam se okrenuo svinjama, a imam i zemlje‘‘, kaže Dušan.

Među onima koji se doselio nakon Domovinskog rata je i Branko Branković. On se iz Donjeg Miholjca doselio u Kapelnu.

- Do rata je to bilo selo većinom sa Srbima, a sada je pola-pola. Osim Srba i Hrvata, ima i Roma i Bosanaca. Život u Kapelni danas daleko je od onoga što je bilo prije - smatra Branko i dodaje: "Život je nikakav. I ovo selo, kao i mnoga druga, izumire. Nema mladih ljudi. Mladi odlaze, a stari ostaju. Selo ima školu, a u njoj deset đaka."

Josip Micek, ratni vojni invalid, također se doselio u selo, i to prošle godine iz susjednog mjesta Viljeva.

- Zbog djece, a i ženi je bliže ići na posao na obližnju farmu. Poznajem sve te ljude, s kojima ovdje sjedim, od Domovinskog rata. Dobar sam sa svima. Nemam nikakvih problema. Sve štima. Najbolje se slažemo kada se nađemo ovdje ispred doma na čašici razgovora - kaže 46-godišnji Micek.

Najtiši u društvu je Branislav Milaković. S razlogom. ‘‘U Kapelni sam od 1957. godine. Radio sam u Osijeku i onda sam 1991. dobio otkaz. Vratio sam se u selo i živim u roditeljskoj kući. Za mene je život vrlo loš. Živim od socijale koja je 700 kuna‘‘, priča Branislav.

Moji sugovornici su zanimljivi i rado bih s njima razgovarala, ali pogled na parohijski dom prekoputa ceste i skupinu ljudi koja ulazi podsjetio me je zbog čega sam zapravo došla u Kapelnu.

Nakon razgledanja obnovljenog parohijskog doma, protojerej Dragan Gaćeša, paroh Parohije sv. apostola Petra i Pavla u Slatini, odveo me je do crkve Svete Trojice u kojoj jednom mjesečno služi svetu liturgiju, jer osim ove crkve ima ih još devet. U Kapelni je 40 pravoslavnih domova s oko 90 stanovnika.

- Većinom je to starije stanovništvo. Djece nema puno. Naroda je sve manje. Na blagdan Svete Trojice na bogoslužje dođe njih 30-ak, a običnim nedjeljama desetak duša - iskren je paroh Gaćeša.

Pravoslavna crkva Svete Trojice sagrađena je 1844. godine na mjestu gdje je bila crkva svetog Dimitrija. Crkva nije zaštićeni spomenik kulture, a prije pet godina obnovljen je krov. Fasadu treba obnoviti, međutim, unutrašnjost vapi za opsežnim radovima zbog vlage koja prodire na sve strane.

U istoj ulici, Petra Preradovića, smještena je i kapelica Protestantske reformirane kršćanske Crkve, koja u Kapelni djeluje od 2011. godine. Po kanonima PRKC-a, Protestantska crkvena općina u Kapelni ima status misijske župe i većina župljana su Romi, a bogoslužja su nedjeljom.

U Preradovićevoj ulici je područna škola koja je od 1995. godine u sastavu Osnovne škole Ante Starčevića Viljevo. Podatci o gradnji škole datiraju iz 1946., no školska zgrada prošle godine energetski je obnovljena. Milan Kolar više ne prati nastavu u područnoj školi, već u matičnoj školi u Viljevu. Još uvijek rado dolazi na dječje igralište kod škole, jer je to jedino mjesto gdje mladi Kapelčani mogu provoditi slobodno vrijeme. ‘‘Okupljamo se na igralištu kod škole. Znamo otići i do nogometnog igrališta, ali uglavnom smo ovdje. No zbog korone sada se baš previše ne družimo‘‘, kaže 11-godišnji Milan. Uz dugu tradiciju školstva, u selu je osnovano vatrogasno društvo 1998. i sagrađen vatrogasni dom, a društveni dom 1957. godine. No DVD je ugašen, a Udruga žena "Ruže", koja je osnovana prošle godine, vatrogasni dom održava i koristi za svoje aktivnosti.

- Puno toga radimo. Ove jeseni pravile smo pekmez, turšiju i cvjetne aranžmane za groblje. Pečemo kolače, organiziramo zabave i druženja. Ima nas desetak žena i lijepo se slažemo. Meni je posebno drago što sam u udruzi jer živim sama i društvo mi dobro dođe - kaže 68-godišnja Stana Jokić, koja obožava peći kolače.

Postoji još NK Kapelna i Udruga Roma "Lijepa riječ", koja je u svibnju ugostila saborskog zastupnika romske nacionalne manjine Veljka Kajtazija.

U selu je zajedničko groblje na kojemu se pokapaju katolici i pravoslavci, a Kapelna još ima i trgovinu. Selo ima struju, javnu rasvjetu i asfalt.

- Najvažniji artikl je pivo. Bez šećera i soli može se biti tri dana, ali bez piva ne može - u šali će 62-godišnji Đoko Marčeta. Prisjeća se i priča kako je selo poslije Drugog svjetskog rata imalo bogat stočni fond. ‘‘Silne krave, bikovi, telad, junad i svinje su se hranile. Svaka kuća imala je stoku. Nekada je bilo oko 300 krmača u selu, a sada nema 20. Praznih imanja sve je više, a nitko ih ne kupuje‘‘, kazao je Marčeta.

Većina stanovnika živjela je od mješovite poljoprivrede, no mještani su danas uglavnom zaposleni u tvrtkama u Donjem Miholjcu. U selu je nekoliko obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Jedno od njih vodi Dalibor Dakić, koji je član Općinskog vijeća Viljeva i predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine.

- Probao sam raditi u poduzeću, ali sam se ipak odlučio za poljoprivredu. Držim ovce, krmače i tovnu junad. Obrađujem 60 jutara zemlje. Sin mi radi u Donjem Miholjcu, a kćerka studira. Djeca pomažu kada stignu, a tu je i supruga - pojašnjava Dakić.

Komentirao je i suživot katolika, pravoslavaca i Roma:

- Na vjeru ne gledamo. Svoje volimo, tuđe poštujemo. Ratnih godina u selo su došli protjerani Hrvati iz Srijema, posebice iz šidske općine, iz Vašice, Morovića i Kukujevaca. Surađujemo i borimo se zajedno za naše selo. Ljudi složno žive. Razumiju se jako dobro. Najveći problem je što mladi odlaze i selo ostaje pusto. Ima dijelova u ulicama gdje je osam kuća zaredom prazno. Problem je što i Romi koji su došli u selo odlaze raditi u Njemačku - kaže Dalibor Dakić, ističući kako, bez obzira na razlike, stanovnici Kapelne zajedno u primjernom suživotu doprinose ljepšoj i vedrijoj slici sela.