Magazin
ARMENSKI PORAZ

Ljubav prema SAO Krajini bio je početak kraja G. Karabaha
Objavljeno 28. studenog, 2020.

To što se dogodilo Armeniji i Gorskom Karabahu veliki je nacionalni poraz. Živeći na lovorikama i bez ikakve strategije kada je u pitanju obrana teritorija stečenog u ratu s Azerbajdžanom s početka devedesetih, Armenci su tijekom šestotjednog rata s puno bolje naoružanim i financijski potkovanim Azerbajdžanom izgubili gotovo sve što su imali.

Pad grada Šušija (ili Šuše) i približavanje azerske vojske Stepanakertu, glavnom gradu Gorskog Karabaha, i Lačinskom koridoru, koji tu enklavu povezuje s Armenijom, na udaljenost od samo nekoliko kilometara, bio je odlučujući trenutak u kome je bilo jasno da je priča s armenskom Republikom Arcah završila. Mirovni sporazum koji je nametnula Ruska Federacija zamrzava ovaj sukob na deset godina i dovodi na taj teritorij ruske, ali i turske mirovne snage. Dolazak ovih potonjih nož je u leđa Armencima koji su prije nešto više od stotinu godina doživjeli strahoviti genocid što je počinila Turska. Taj pokolj koji se dogodio u metežu Prvog svjetskog rata i raspada Otomanskog Carstva, velika je trauma za Armence. Povratak Azera ili Azerskih Turaka (što je naziv za ovaj narod s početka 20. stoljeća) na svoj ustavom opisani teritorij pratio je masovan bijeg njegovih armenskih stanovnika.

SRPSKI VUKOVAR
Potpisivanje mirovnog sporazuma u Armeniji je doživljeno kao nacionalna kapitulacija, a premijer Nikol Pašinjan i njegovi ministri našli su se na meti ljutitih stanovnika ove zemlje koji traže njihovo odstupanje s vlasti. Najgore je prošao predsjednik armenskog parlamenta Ararat Mizrojan kojeg su prosvjednici tako namlatili da je završio u bolnici. U ratu za Gorski Karabah ili Arcah Armenci su izgubili 2.425 vojnika, a 90.000 civila napustilo je svoje domove.

Nije nikakva tajna da su Armenci doživjeli poraz jer uopće nisu bili spremni na masovnu uporabu borbenih besposadnih letjelica koje su uz pomoć turskih špijunskih satelita uništavale sve što se na zemlji miče. Postoji mišljenje da je cijeli rat zapravo odradila Turska čiji su vojnici upravljali tom suvremenom tehnikom iz vojnih baza na vlastitom teritoriju.

Svatko normalan tko poznaje tešku armensku povijest intimno suosjeća s onim s čime se trenutno suočavaju pripadnici tog naroda. Ipak, postoji jedna krajnje bizarna epizoda koju smo dužni podijeliti s javnošću, a tiče se hrvatsko-armenskih odnosa tijekom devedesetih.

Naime, mnogi bi se mogli začuditi da je Armenija diplomatski priznala Hrvatsku tek u lipnju 1994., a susjedna Bosna i Hercegovina taj je čin doživjela tek u srpnju 1997. Takvo kašnjenje nije bilo baš slučajno jer su Armenija i njezin satelit Gorski Karabah zdušno podupirale srpsku stranu u ratu. Na jednoj beogradskoj televiziji mogli smo nedavno čuti da su pobunjenička područja Republika Srpska Krajina i Republika Srpska početkom devedesetih međusobno razmijenile diplomatska priznanja s Gorskim Karabahom. Jedan od najzaslužnijih za takav razvoj događaja armenski je književnik i profesor srpskog jezika na Sveučilištu u Jerevanu Babken Simonjan. Zašto se taj čovjek oduševio za četničku ideju u trenutku kada je Hrvatska bila na koljenima, teško je danas razumjeti. Je li ikada razmišljao da bi ta ista Hrvatska koju je toliko prezirao mogla jednog dana ući u Europsku uniju i biti potencijalni politički saveznik sirotoj Armeniji u ovom dramatičnom trenutku za tu državu? Taj nesretni Armenac objavio je 1994. knjigu “Kroz balkansku vatru” koja je u Miloševićevoj Srbiji doživjela dva izdanja. Na prvoj stranici napisao je posvetu: “U slavu za vječni dug armenskim i srpskim borcima poginulim u obrani slobode i pravoslavlja, na svojim iskonskim teritorijima u Karabahu i srpskim Krajinama 1988. - 1994.” Tužno je primijetiti da ovaj sovjetski agronom po struci pojma nema kako Armenci, za razliku od Srba, nisu pravoslavci jer se njihova miafizitska Armenska apostolska Crkva odvojila od ranog kršćanstva davno prije raskola te je teološki podjednako udaljena u odnosu na kristologiju Katoličke i Pravoslavne Crkve.

Ono što piše Babken Simonjan je nevjerojatno bestidno i tužno. On pribiva proglašenju neovisnosti SAO Krajine u Kninu 19. prosinca 1991. Tom prilikom se grli i ljubi (bilo je to vrijeme prije korone!) s Milanom Babićem. Taj armenski četnik piše kako su Baranja, Slavonija i Zapadni Srijem “srpski povijesni teritoriji” koji su bili “otuđeni od Srbije i pripojeni Hrvatskoj”. Za SAO Krajinu će reći da je “srpski Karabah”. Opisujući svoj posjet Belom Manastiru u studenom 1992. citira nekog Srbina koji kaže kako je Baranja “zemlja kojom su vladali tuđini”. Krajinski dužnosnik Đorđe Latas mu slavodobitno objašnjava kako je Hrvatska gubitkom Vukovara prestala biti podunavska zemlja. Taj isti Latas jedan je od aktivnih sudionika agresije na Hrvatsku, kao takvog ga se spominje i u zapisniku Haaškog tribunala, a njegovo ime može se pronaći u arhivskom članku njemačkih novina Neues Deutschland iz 1991. pod naslovom “…Absolut! Osijek wird fallen…” (Apsolutno! Osijek će pasti). Za tužnog čovjeka Babkena Vukovar je “srpski gradić” i “simbol srpske tragedije”. Razrušeni grad na Dunavu posjetio je u prosincu 1994. Ne skriva istinu kako ondje nema struje i Srbi žive u ruševinama. Citira svog sugovornika Slobodana Popovića iz okupacijskih vlasti koji kaže da je Vukovar postao “žrtva hrvatske agresije” i “hrvatske bolesne ambicije”. Degutantna reportaža pod naslovom “Obriši suze, Vukovare!...” nalazi se u poglavlju “Srbija se budi”.

PAPA I USTAŠE
Gadosti i besmislica u njegovoj putopisnoj knjizi po okupiranim hrvatskim područjima ne nedostaje. Ovaj priprosti Armenac sve gleda kroz crno-bijele naočale. Hrvate, koje nikada nije susreo u životu, ali se zato izrugivao nad njihovom sudbinom, mrzi i prezire, ali zato Srbe obožava. Najdraži su mu, uz Milana Babića, Radovan Karadžić, koga je susreo na Palama, patrijarh Pavle i pjesnikinja Desanka Maksimović. Simonjan nam prenosi njezine riječi kako veliku odgovornost za rat ima papa. U intervjuu iz siječnja 1992. Maksimovićka ističe: “Kada bi on (papa Ivan Pavao Drugi, op. a.) podignuo svoj mali prst, ustaše bi prestale ubijati Srbe.”

Bez obzira na sablažnjivi protuhrvatski sentiment u Armeniji, koji je formalno trajao sve do lipnja 1994., i činjenicu koju nismo uspjeli provjeriti, a to je međusobno priznanje SAO Krajine i Gorskog Karabaha, ta zemlja ipak zaslužuje našu sućut i razumijevanje. Bude li se jednog dana Armenija, razočarana ruskim držanjem u posljednjem ratu (te dvije zemlje su vojne saveznice!), odlučila za euroatlantski put zasigurno će za to dobiti potporu Zagreba.

Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...

PROF. DR. SC. PERO MALDINI, POLITOLOG I SVEUČILIŠNI PROFESOR IZ DUBROVNIKA

Vlada i institucije države u ovoj situaciji reagirale su kako treba

VELEPOSLANIKOV IZBOR

Muke odrastanja

JADRANKA ŠVARC, INSTITUT IVO PILAR ZAGREB

Kulturni ratovi bujaju u uvjetima društvenih kriza

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

(NE)POVJERENJE U INSTITUCIJE

Nekima je za sve uvijek kriva država

2

STUDIJ ZRAKOPLOVSTVA FSB-A: OD ZEMLJE DO NEBA I NATRAG

Idemo letjeti!

3

MARIN SOPTA, CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE HRVATSKOG ISELJENIŠTVA

Potres na Banovini obnovio jedinstvo iseljeništva i odanost prema Hrvatskoj