Prije nešto više od tjedan dana u Kulturnom centru Osijek nastupila je izvođačica, koreografkinja i pedagoginja suvremenog plesa Roberta Milevoj. Pulska umjetnica sa zagrebačkom adresom, odnedavno i studentica na preddiplomskom studiju plesne umjetnosti, nastavnički smjer na Akademiji dramske umjetnosti, izvela je svoj treći u nizu solo rad "ROB3RTA", koji se nastavlja na njezine predstave "Roberta, Roberta" i "Opet Roberta". U povodu toga postavili smo joj nekoliko pitanja, a što nam je odgovorila dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta 2010. za najbolju žensku ulogu u predstavi "NASTUP", kao i produkcijske nagrade 28. Tjedna suvremenog plesa 2011. za predstavu "Roberta, Roberta" - pročitajte u nastavku.

Kakvi su dojmovi s nedavnog performansa u Osijeku?

Moram reći da me je pozitivno iznenadio izgled vašeg Kulturnog centra, čini mi se da krije ogroman potencijal. Organizacija je bila jako dobra, ljudi su se potrudili pripremiti predstavu sukladno mjerama i da se osjećamo ugodno. Dojma sam da Slavonci uvijek širokih ruku primaju goste i ja sam imala taj osjećaj, tako da mi je stvarno bilo lijepo na gostovanju. Također mi je bilo drago čuti da postoji velik interes Osječana za ples, jer u Zagrebu je drukčija situacija. U određenim lokalnim sredinama događaju se brojne predstave i bilo bi dobro da se kroz Plesnu mrežu i druge aktivnosti vezane uz ples počne pomalo buditi lokalna scena izvan zagrebačke.

"ROB3RTA" je svojevrsni nastavak predstava "Roberta, Roberta" i "Opet Roberta" u kojima si također preispitivala pokret...

- Tako je. Te tri predstave moji su solo performansi koji se vežu jedan na drugoga. Sav sadržaj pripremljen za pretvaranje u izvedbeni materijal sigurno sa sobom nosi i neke moje repove iz prošlosti. Tu mislim na sebe kao osobu i plesačicu, pa samim time postoji i referenca na prethodne radove. U procesu stvaranja predstave mi je često u jednom dijelu improviziran plesni materijal. To ne znači da na isti način ne plešem kod kuće, no jednostavno moram preispitivati svoj intimni sadržaj koji onda plešem, jer to je moj medij izražavanja, pa sve to u određenom obliku iziđe na sceni.

U kojoj te mjeri i na koji način ples odredio kao osobu?

- Mislim da je ples iznimno blizak osobini radoznalosti i to je ono što prepoznajem, ono što mi treba bilo kada u plesu. Odrasli ponekad traže dijete u sebi i ples nam omogućuje da budemo radoznali u otkrivanju i da se time sretno pozabavimo. Druge kvalitete ili mane zapravo vidimo kad ih otplešemo. Ja sebe prepoznajem na način na koji plešem, jer imam neke svoje afinitete koji su drukčiji od nekih drugih. U mom cjelokupnom razvoju stvarno držim da su godine provedene u plesnoj grupi u Studiju za stvaralačke aktivnosti ZARO u Puli, gdje sam se upisala u svojoj sedmoj godini i bila do završetka srednje škole, pod odličnim mentorstvom plesne pedagoginje i koreografkinje Slavice Šenk, uveliko doprinijele da shvatim rad ozbiljno i pritom se zaljubim u ples te ostanem u njemu toliko dugo.

Kako to da si, kao etablirana umjetnica, nedavno odlučila upisati preddiplomski studij? Imaš li u planu i specijalizaciju?

- Tijekom svog plesnog puta nisam imala formalno obrazovanje, educirala sam se najviše na radionicama u Hrvatskoj i na festivalima u inozemstvu. Bila sam tri godine u Belgiji i pomalo propitkivala što znači profesionalni ples u širem kontekstu, upoznala se s audicijama… Po povratku u Hrvatsku imala sam prilike raditi s jako puno koreografa i tako stjecati plesno iskustvo. U međuvremenu sam se počela baviti autorskim radom i paralelno s time radila kao pedagog suvremenog plesa. Kod mene se i dalje nadovezuju izvedbeni, koreografski i pedagoški rad i tako gledam na svoju budućnost. Stoga sam se u 39. godini odlučila za studiranje, prije svega kako bih nastavila njegovati interes prema plesu, razvijala se i vidjela stvari iz neke druge perspektive. Specijalizacija je negdje u planu, vidjet ćemo.

S obzirom na to da si samostalna umjetnica, kako proživljavaš cijelu ovu situaciju s koronavirusom?

- Život se odvija iz dana u dan i naravno da je u financijskom smislu prisutna konstantna strepnja. I inače su samostalni umjetnici u prilično nezahvalnoj situaciji u pogledu financiranja na nezavisnoj sceni. Sada smo u istom žrvnju s drugim djelatnostima i krpamo se kako god znamo i umijemo, a kad dobijemo priliku za izvođenje, onda je to moment gdje nastupamo za nekolicinu ljudi koja je odlučila nešto podijeliti s nama i mislim da sve to dobiva neku novu vrijednost. Izuzetno sam zahvalna na tome.