Piše: Danijel MIKLIĆ

Premda su Faust bili najradikalnije eksperimentalni krautrockeri, njihov moderan skladateljski pristup ostavljao je dovoljno prostora za povezivanje acid rocka, funk ritmike i popa u maniri The Beach Boysa, s nužnom dozom rane elektronike Karlheinza Stockhausena. Odabravši tehničke postupke musique concrète kao ključnu sastavnicu svog stvaralaštva, stvorili su temelje za kasnije predstavnike rock-kolaža u industrijskim i post-rock svjetovima. Zahvaljujući utjecaju koji su izvršili na Throbbing Gristle, proširila se predaja o mračnom, misterioznom sastavu, tako da su odjeci Fausta prisutni kod mnoštva grupa u rasponu od My Bloody Valentinea preko Gastr del Sola i Pavementa do Tortoisea i Stereolaba.

Koliko god to bilo neobično, ovi krautrock eksperimentatori jednako su tako "proizvedeni" kao i The Monkeesi. No dok je kod The Monkeesa bio zacrtan televizičan izgled, članovi Fausta odabrani su za glazbene revolucionare koji će izmijeniti zakone rocka. Uz pomoć jedne njemačke diskografske etikete, početkom 1971. godine Faust je sastavio producent i bivši novinar Uwe Nettelbeck, odabravši glazbenike koje je upoznao u hamburškim sastavima. Staru školsku zgradu u gradiću Wümmeu pokraj Hamburga pretvorio je u tonski studio u kojemu su Werner "Zappi" Diermaier (bubnjevi), Hans Joachim Irmler (klavijature), Arnulf Meifert (bubnjevi), Jean-Hervé Peron (bas, vokal), Rudolf Sosna (gitara, klavijature) i Gunther Wüsthoff (saksofon, specijalni efekti) počeli stvarati glazbu poput nijedne dotadašnje.


Iako je Nettelbeck zadržao ulogu producenta i menadžera, Faust su se vrlo brzo iskazali kao djelotvorna grupa koja je do kraja godine realizirala svoj prvi album. "Faust" je sadržavao tri pjesme, od kojih se "Why Don't You Eat Carrots?" sastojala od radiofonijskih smetnjii i izvadaka The Beatlesa, začudnog lo-fi acid rocka pod neskrivenim utjecajem Franka Zappe, klasičnih klavirskih akorda, marševa limenih orkestara, melodijski apsurdnih vokalnih dionica i citata slučajnih razgovora. Njegov nasljednik "So Far" iz 1972. zasnivao se na potpuno oprečnoj zamisli te je ponudio nešto što je mnogo više nalikovalo rock-glazbi. Uvodna "It's a Rainy Day, Sunshine Girl" posjedovala je The Velvet Underground ugođaj, dok je "On the Way to Abamäe" živahna skladba izvedena na akustičnoj gitari. Iako su tekstovi bili podjednako besmisleni kao i na prvijencu - primjerice: "Tata, uzmi bananu, sutra je nedjelja" - "So Far" nije bio ni približno tako razlomljen.


Nakon zajedničkog snimanja jezgre grupe - Diermaier, Peron i Sosna - s minimalističkim skladateljem i filmašem Tonyjem Conradom ("Outside the Dream Syndicate"), grupa je 1973. objavila "The Faust Tapes" na kojemu je, povezavši mozaične strukture prvog s ekletičnim art rockom drugog albuma, ponudila 20-ak dijelova skladbi (bez popisa naziva). Riječ je o najneprohodnijem ostvarenju grupe, koje je u Velikoj Britaniji zbog izuzetno prihvatljive cijene od pola funte postalo najprodavanije izdanje Fausta. To je potaknulo britansku turneju sa živopisnim scenskim nastupom tijekom kojeg su se članovi benda poigravali fliperima preko kojih bi uključili semplirane instrumente. Na petom izdanju grupe u tri godine, "Faust IV" s pjesmama "The Sad Skinhead", psihodeličnom "Jennifer" i "It's a Bit of a Pain", kombiniranjem akustičnih i elektroničkih glazbala te melodije i buke, dobiveni su iznimni zvučni kolaži. Iako je snimljen u Engleskoj, koja je tada bila središte njihova pokloništva, jedan od najznačajnijih krautrock albuma vrlo je loše prošao kod publike, a nakon što je Virgin odbio objaviti sljedeći album, Nettelbeck je izgubio interes za nastavak rada pa se Faust 1975. godine povukao sa scene.
Tijekom idućeg desetljeća jako se malo čulo o članovima grupe, iako je njihov utjecaj i nadalje bio prisutan u eksperimentalnoj glazbi i korištenju semplova. Godine 1990. Diermaier i Peron izronili su kao obnovljeni Faust koji djeluje i danas (posljednji album "Fresh Air" objavili su prije tri godine), a svoju inačicu benda neko je vrijeme predvodio i Hans Joachim Irmler.