Osijek
SARA MURŠIĆ OSJEČANKA ĆE U LIVERPOOLU USKORO ZAVRŠITI DISERTACIJU

Tehnologija spaja kolege, fakultete, gradove i države u veliku digitalnu zajednicu
Objavljeno 24. studenog, 2020.
Zajedničkim projektima možemo unaprijediti praksu i aplicirati za sredstva

Osječanka Sara Muršić nedavno je počela raditi u Abbot‘s Lea School u Liverpoolu. U Veliku Britaniju tu je stručnjakinju za rehabilitaciju i inkluzivnu edukaciju odveo poslijediplomski doktorski studij. Sada, nakon tri godine dizajniranja, primjene i evaluacije interaktivnih materijala, završava svoju disertaciju o proširenoj stvarnosti za inkluzivno obrazovanje. U njoj se bavi iskustvima učenika s ADHD-om i njihovih neurotipičnih vršnjaka u suradničkom učenju koristeći tehnologiju proširene stvarnosti. U sljedećih će nekoliko mjeseci objaviti predloške materijala i aktivnosti kako bi ih svi učitelji mogli koristiti u radu. Veseli se novim izazovima i kreativnosti koju proširena stvarnost pruža u obrazovanju (pogledajte www.AugmentedToys.org, nap. a.).

ZAHTJEVAN POTHVAT
Postali ste Head of Autism Research and Development u Abbot‘s Lea School. Što se skriva iza te titule, kojim ćete se važnim poslom baviti u Liverpoolu i što očekujete od njega?

- Moja se pozicija u Abbot‘s Lea School može izravno prevesti kao rukovoditelj za istraživanje i razvoj inovacija u području autizma. Ova je škola specijalizirana za odgoj i obrazovanje djece i mladih s autizmom i intelektualnim teškoćama, ali je jedna od rijetkih s izraženim fokusom za istraživanje i inovacije. U skladu s time dolazi i odgovornost prema cijeloj zajednici da kao tim predvodimo promociju istraživačkih projekata, vanjsku suradnju i unaprjeđivanje prakse. Nakon završenih studija u nekoliko europskih država, iznimno mi je zadovoljstvo raditi u mojoj primarnoj struci i biti u prilici povezati prijašnje kolege u projekte internacionalne suradnje. Radit ću s učiteljima i roditeljima unutar škole, kroz treninge i stručnu podršku, ali jednako tako i izvan škole u lokalnim, nacionalnim i internacionalnim krugovima na promociji autizma, razmjeni znanja i iskustava, te izravnom utjecaju na stvaranje inkluzivne politike i okruženja za sve skupine.

Tek vam je dvadeset osam godina. Preddiplomski ste studij završili na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, diplomski na Latvijas Universitate u Rigi, uz studijsku razmjenu na Universidad Nacional de Educación a Distancia u Madridu. Potom ste, zahvaljujući svojim akademskim postignućima, među čak 200 pristupnika, dobili stipendiju za poslijediplomski doktorski studij u Velikoj Britaniji, na Sveučilištu Edge Hill u Liverpoolu. Je li poslijediplomski studij ispunio sva vaša očekivanja?

- Poslijediplomski je studij u Velikoj Britaniji uistinu zahtjevan pothvat i od svih navedenih akademskih studija uvjerljivo najteži. Studij je bio drukčiji od svega što sam mogla očekivati ili zamisliti kada sam krenula - uz akademske vještine i znanja, fokus je studiranja bio na razvoju kritičkog mišljenja i vještog komuniciranja. Početak je bio izazovan u svim aspektima, od prilagodbe na lokalni dijalekt, kulturu i vremenske (ne)prilike pa do organizacije rada na fakultetu i razlike u perspektivama mentora. Ali nakon kiše, čak i u Liverpoolu dođe sunce, pa je i studij s vremenom postao lakši. Tijekom tri godine na Sveučilištu Edge Hill razvila sam i životne i akademske vještine, na čemu ću zauvijek biti zahvalna svom timu mentora i kolegama. Trenutno sam u posljednjim mjesecima studija, ali ne znam mogu li usporediti ovo iskustvo s mojim inicijalnim očekivanjima - potpuno drukčiji način studiranja i pristupa znanosti formirao je nova, potpuno drukčija očekivanja. Sada u svemu što radim očekujem otvorenu, argumentiranu raspravu od svih bez obzira na njihove titule, a posebno vrednujem kritički osvrt prema vlastitim stavovima i zaključcima. To je puno više od mojih inicijalnih očekivanja kada sam prije tri godine stigla u Englesku na poslijediplomski studij. Svima koji imaju ambicije ili se spremaju na sličan pothvat poručila bih kako je najbolja priprema zapravo rad na sebi, preispitivanje usađenih ideja i spremnost prihvaćanju različitih perspektiva.

Kod nas se često govori o protekcionizmu pri dobivanju poslova i napredovanju. Vi ste sami otišli u svijet, bez zaleđa i poznanstva, isključivo na krilima vlastite ambicije i velikog truda koji ste uložili u svoje dotadašnje školovanje. Pretpostavljam da nije bilo lako, no rezultati nisu izostali.

- Česta je tema mojih razgovora uz stare prijatelje na osječkoj promenadi upravo razlika između našeg društva i onog latvijskog, španjolskog ili engleskog. Na prvi su pogled sve druge države i zajednice uređenije od naših, no nakon nekoliko mjeseci života naziru se mane svakoj grupi ili mentalitetu. Imati nekog svoga, poznatu zajednicu ili bar trgovinu s hrvatskim proizvodima uistinu daje osjećaj sigurnosti, no ponekad nas može udaljiti od prilike za upoznavanjem novih ljudi, lokalnih tajni ili pak dobrih, skrivenih restorana. Ja čvrsto vjerujem da se znanjem i entuzijazmom može uspjeti, a moj put to zapravo i dokazuje. Sreća je posredovala u mnogim izborima i situacijama, ali primarni je kriterij svuda bilo znanje i vještine prezentacije znanja. U mom području, prezentacija je kontinuirani posao - kroz širenje i održavanje kontakata preko Twittera i Linkedina, kroz volonterske sate predavanja, radionica za studente i organizacije... Sve su mi te naizgled nebitne aktivnosti uvelike pomogle u pronalaženju novih prilika i upoznavanju važnih ljudi. To je univerzalan savjet, jer kada krećemo bez zaleđa ili poznanstva, imamo jedinstvenu priliku prikazati se u nekom novom, možda neprepoznatom svjetlu. Naravno, ulagati u sebe je dugoročan, ali i najisplativiji put prema ostvarenju ciljeva, što god oni bili.

Planirate li se ikada vratiti u Hrvatsku ili bar dio svojeg profesionalnog djelovanja povezati s nekim našim sveučilištem, primjerice osječkim, ili s našim osječkim Centrom za autizam? Usudila bih se zaključiti da imate što ponuditi, možda potaknuti i svoje kolege iz Liverpoola na suradnju.

- U mom životu i poslu dostupna je tehnologija na određen način spojila sve fakultete, kolege, gradove i države u veliku digitalnu zajednicu. Trenutno sam primarno u Liverpoolu, no to se u svakom trenutku može promijeniti. Moja je lokacija samo jedan aspekt profesionalnog djelovanja, s čime se slažu i kolege s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu i Centra za autizam u Osijeku. Suradnja i projekti već su u planu, a sve su zainteresirane škole, istraživački timovi, studenti i građani dobrodošli s idejama, pitanjima i prijedlozima. Kao što sam spomenula, moj je posao ovdje povezati škole i istraživače, a posebna bi mi čast bila uključiti i stručnjake iz Hrvatske. Zajedničkim projektima možemo unaprijediti praksu i dijeliti iskustva, kao i aplicirati za projekte i sredstva iz fondova te osigurati internacionalna iskustva za naše najmlađe. U Hrvatskoj imamo mnoštvo ambicioznih učenika i studenata, stručnjaka i projekata vrijednih hvale, stoga - zašto ne bismo te potencijale predstavili, proslavili i podržali na najbolji mogući način?

NEDOSTAJE MI OSIJEK
Nedostaju li vam Osijek i vaše obiteljsko utočište na Papuku, roditelji i sestra?

- Naravno, život u inozemstvu dolazi s mnogim uzbuđenjima, ali i s velikom cijenom. Ta je cijena, dakako, udaljenost od obitelji i prijatelja. Virtualno ili ne, bez obiteljske bi podrške sve ovo bilo puno teže. Tehnologija nam omogućuje da ostanemo u kontaktu i doista sam zahvalna što možemo komunicirati telefonom, porukama, videopozivima... Velika hvala i svima koji rade u redakcijama novina i portala, kao i ponosnim Osječanima koji redovno dijele fotografije našeg grada na društvenim mrežama. Poseban je osjećaj u tmurno liverpulsko jutro ugledati fotografiju osječke promenade, suncem obasjanog ginka u Tvrđi ili razigranih ljubimaca u nekom od naših parkova. Tehnologija, koliko god uzbudljiva i korisna, ipak ostavlja neke doživljaje netaknutima. Primjerice, miris kave i žamor na terasama kafića, ili pak svježi zrak i lišće pod cipelama u šetnji Papukom.

U vrijeme pandemije COVID-19 moram vas pitati kako posljednjih mjeseci izgleda vaša svakodnevica u Liverpoolu - poslovna i privatna?

- Kao i svi, trudim se živjeti dan po dan, no vrijeme uistinu leti. Liverpool je od ožujka u raznim oblicima restrikcija koje se većinom odnose na javna okupljanja, ugostiteljske objekte i putovanja. Moja je 2020. godina iznimno zahtjevna s poslovne i akademske strane, pa mi zatvaranje kafića i restorana nije znatno promijenilo rutinu ili planove. S druge strane, bolna su mi točka, naravno, restrikcije putovanja, onih poslovnih, ali naročito onih privatnih. Planirane su se konferencije održale virtualno, što i nije loša ideja, ali privatna putovanja u Hrvatsku teško je nadoknaditi. Nažalost, zbog loše epidemiološke situacije i restrikcija otkazani su mi i letovi za Božić, pa ću ove zimske praznike provesti uz prijatelje u Engleskoj. U svakom slučaju, ova mi je godina pomogla razviti i neke nove, kreativne načine ispunjavanja slobodnog vremena. Otkrila sam nove recepte, hobije, knjige i filmove. Situacija je daleko od idealne, no ljudi sa sjevera Engleske doista su srčani i spremni zajedničkim snagama prebroditi i najveće oluje. Zanimljivo je, zapravo, da kada spominju Hrvatsku, oni slično opisuju i nas.

Ivana Rab Guljaš
Sara je u Abbot’s Lea School u Liverpoolu rukovoditelj za istraživanje i razvoj inovacija u području autizma
Možda ste propustili...

MEDIJSKOM PISMENOSTI PROTIV (DEZ)INFODEMIJE

Nagrade za najbolje studentske filmiće

PREBOJILI FASADU DONJOGRADSKE "IVANČICE"

Prekriven govor mržnje

NAKON ČLANKA U GLASU SLAVONIJE

Novih pet reflektora stiže za desetak dana?

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

O TEMPORA, O MORES!

Nekad smo satima sjedili uz kavu, sad ju pijemo s nogu

2

RAČUNICA ODJELA ZA MATEMATIKU

Sabo: Gotovo 90 % studenata koji su stekli diplomu u 2020. radi

3

POČINJE DRUGI KRUG ZIMSKOG SEZONSKOG SNIŽENJA

Cijene niže 50 %, osjetno više kupaca