Slušati brazilsku pjevačicu Luedji Lunu kako svojim zavodljivim vokalom kroči kroz svoje pjesme na trenutke je, gotovo pa, transcendentalno iskustvo. Nakon uvodne "Uanga" u kojoj gostuje pjesnik Lande Onawale koja se gotovo pa neopaženo pretoči u "Tirania" čiju neobjašnjivu lakoću krasi akustična gitara koju bi na nekoj od prekrasnih plaža mogao svirati bilo koji od glazbenih velikana rođenih u Salvadoru, glavnom gradu brazilske države Bahija, poput recimo Caetana Velosa ili sestre mu Marije Bethânije, Tom Zéa ili pak Gilberta Gila, dok njezin glas miluje moja sjećanja na "Mrtvo more" Jorgea Amada, da bi zatim gudači odradili svoj dio posla gradeći melodiju koju slušam tjednima do trenutka kada pjesma postane nekakva neobvezna, i vjerujem kako samo meni tako zvuči, posveta "Decks Dark". A onda stigne mljackava bas-dionica koja ponosno ističe "Chororô" kao posvetu bogatoj prošlosti te regije, gurajući nam pred lice karneval prepun boja i osjećaja. "Ain’t Got No" je prepjev klasika Nine Simone u kojoj gostuje Conceição Evaristo, brazilska spisateljica koja recitira svoju poemu "A Noite Não Adormece nos Olhos das Mulheres" (Noć ne zaspi u ženskim očima).

Sjećanja na bivše ljubavi, ali i uživanje u novim, prožete pitanjima rasne i klasne nejednakosti, posebice u vrijeme kada je u Brazilu na vlasti Jair Bolsonaro, afro-brazilsko nasljeđe na koje se Luedji ponosi i nosi poput barjaka u borbi protiv predrasuda, sve su to sastavnice albuma "Bom Mesmo É Estar Debaixo D’Água" koji je jednog prijepodneva slučajno zalutao u moj svijet, nudeći 12 pjesama koje su me toliko oduševile da sam odlučio svoj ushit podijeliti s vama. Umirujuće izdanje koje u ovo ludo vrijeme u kojemu smo uglavnom osuđeni na samoću vlastitog doma nudi nadu i uči nas kako se možemo i trebamo mijenjati, nabolje.